TRST  Kriza nagriza i festivale – kultura je na udaru financijskih restrikcija posvuda, pa je to vidljivo i u Trstu, gdje filmski festival Alpe Adria svake godine traje po neki dan manje.

Ono što nije u krizi je ljubaznost i profesionalnost domaćina (koja uistinu raste iz godine u godinu) te izbor filmova, koji je tradicionalno odličan!

Odavno je to shvatila i tršćanska publika, koja vjerno pohodi sva događanja, a osobno sam fascinirana brojem ljudi treće dobi koji dolaze čak i na one najkasnije projekcije.

U Trstu je kišovito, doduše ne i hladno, ali treba se vratiti kući nakon filma koji završava iza ponoći, a gradski je saobraćaj odavno već na počinku… 

  Poljska gay priča

Ta hrabra tršćanska publika treće dobi vrlo je disciplinirano odgledala poljski film »Plutajući neboderi« Tomasza Wasilewskog koji se vrlo eksplicitno bavi homoseksualnom ljubavlju.

Nitko nije izašao s projekcije, a pljesak je nakon filma bio dug, što govori i o kvaliteti filma koji je svoj festivalski život počeo na njujorškom festivalu Tribeca (gdje je i nagrađen), a nastavio na nizu poznatih festivala diljem svijeta da bi u Poljskoj bio dočekan s promjenjivim uspjehom. 

   Više o publici nego o filmu bilo je riječi na susretu kritičara i novinara s autorskom ekipom filma, gdje smo doznali kako su »Plutajući neboderi« dobili nagradu (mlade) poljske publike na festivalu u Wroclawu, ali i prilično ignoriranje kritike na središnjem filmskom festivalu u Gdyniji. 

   – Publika se oko ovog filma u pravilu dijeli na one koji ga smatraju vrhunskim, i one koji mu potpuno negiraju svaku kvalitetu – rekao je producent filma Roman Jarosz, napominjući da tako nije samo u Poljskoj. 

Prepoznatljivi ambijenti

Film se, naime, bavi i reakcijama roditelja dvojice mladića u ljubavnoj vezi – Michalova obitelj ignorira priznanje homoseksualne orijentacije sina, dok Kubinova majka izričito zabranjuje sinu nastavak veze – a sve »rješavaju« susjedi: dečki iz kvarta na smrt prebiju Michala, koji ostaje ležati u lokvi krvi… 

   Obiteljskim odnosima i krizom vrijednosti bavi se i slovački film »Dobro, hvala« redatelja Matyasa Priklera, koji sklapa jednostavnu i rekla bih svakodnevnu križaljku: stari i bolesni roditelji idu na živce srednjoj generaciji koja ima i vlastitih obiteljskih problema, a malo se tko bavi najmlađima, koji pomalo izrastaju u nasilnike kakvima su i okruženi.

Ekonomska kriza povlači krizu svih vrijednosti – poštovanja, razumijevanja, ljubavi, strpljenja, tolerancije… Ništa što već nismo vidjeli i u svojoj okolini. 

   Gotovo prepoznatljivi su ambijenti u kojima se odigravaju filmske scene: mali, zagušljivi stanovi pretrpani jeftinim namještajem, pusta i prljava stubišta do polovine visine zidova obojena »uljenom bojom«, pokvareni liftovi, zapušteni balkoni, parkirališta na kojima uvijek netko nekoga »zatvori«, a onda odsutna lica starčadi u domovima, tupi i besciljni pogledi djece te emotivno zapuštena srednja generacija, koja nemuštim trzajima pokušava uskočiti u posljednje vagone života. 

   Vrlo su depresivni filmovi koje danas snimaju čak i mladi režiseri. Ali takva je naša stvarnost… 

  Tajna svirke

U sekciji »Zona zvuka/Sound Zone« festival je donio talijansku premijeru srpskog filma »Anplagd/Unplugged«. Iza ovog naslova (koji znači da je riječ o glazbi koja ne koristi elektronska pojačala) krije se mala ali zanimljiva tema. 

   – Nije to ništa originalno, a niti karakteristično samo za Srbe – svirača na lišću naći ćete po cijelom svijetu, od Australije do Sicilije – rekao je beogradski redatelj Mladen Kovačević (1979), odgovarajući na konstataciju da se okrenuo »tradiciji svoje zemlje«. 

   – Želio sam snimiti dokumentarac o ljudima danas – to me zanima – a do »svirača na lišću« došao sam upravo tragajući za temom. Nisam ih lako našao jer u Srbiji ih je svega nekoliko, ali ovi koje sam snimio vrlo su zanimljivi kao ljudi. A ta priča o nekoj vrsti zabave, nikako ozbiljnoj svirci, iako se za proizvođenje melodije pušući u list treba ozbiljno potruditi, priča je o ljudima koji u jesen svog života nalaze izazov berući lišće i pokušavajući jedan drugome prenijeti tajnu svirke na njima. 

   Ljudi koje je pronašao Kovačević pravi su »originali«: najagilniji među njima, Josip, za sebe kaže da svira 24 instrumenta, a sada – u svojoj 56-toj godini života – uči na listu proizvesti melodijsku liniju. On je »izumitelj«, izrađuje svirale svih vrsta, poznaje zakonitosti skale i rado se upušta u razgovore s dvoje »svirača na lišću« kojima to ide bolje nego njemu, pokušavajući otkriti što oni rade ustima, jezikom ili rukom, da bi proizveli ton. 

   – Nema tu nekog osobitog znanja, ne postoji škola za sviranje na lišću – kaže mu Vera, koja se nakon 40 godina rada u Njemačkoj vratila u rodno selo. – Treba biti pažljiv i nježan prema listu, onda će on svirati, kaže, pričajući kako je u Njemačkoj najprije radila u tekstilnoj industriji, a posljednjih desetak godina je bila – detektiv! 

   – Radila sam za neku veliku tvrtku, imala sam skrivenu kameru i dojavljivač, a tražila sam »radnike na crno«, kaže Vera, koja u tom »poslu« ne nalazi ništa kuriozitetno. Više ju zanima pjevanje i sviranje na lišću i kad nije zaokupljena hranjenjem domaćih životinja, ona je u stalnoj potrazi za dobrim listom! Kaže da može svirati »i u koprivu!«