Sedam godina kineskog filma praktički nema među berlinskim laureatima. Sada se vratio u velikom stilu s izvrsnim trilerom »Crni ugljen, tanki led« u režiji Diao Yinana
Uz Marca Mullera, bivši umjetnički direktor Berlinalea Moritz de Hadeln za kojeg se vezuje zlatno doba tog festivala, najveći je sinofil kojeg poznaju ovakve manifestacije. Uostalom, on je na neki način i promovirao famoznu Petu generaciju kineskih sineasta nakon što je »Crveno klasje« Zhanga Yimoua 1988. osvojilo Zlatnog medvjeda.
Kad je de Hadelna naslijedio Dieter Kosslick, kineska euforija je splasnula, jer su se u zoni kineskog filma pojavili neki novi filmaši poput Zhang-kea čiji su naslovi bili previše radikalni da bi osvajali slične nagrade. Još od »Tuyina braka«, kineskog filma praktički nema među berlinskim laureatima.
Sada se nakon sedam godina zasluženo vraća u velikom stilu s izvrsnim trilerom »Crni ugljen, tanki led« u režiji Diao Yinana, za kojeg smo se potajno nadali da će osvojiti glavnu nagradu. I doista, nakon što je »Slijepa masaža« Lou Yea osvojila Srebrnog medvjeda za iznimni umjetnički doprinos, Kinezi mogu biti i više nego zadovoljni.
Iako je festivalska kvir završnica protekla u znaku sumanutog omnibusa »Fucking Different XXY«, čiji je vrhunac bio kratkiš izraelske transrodne autorice Mor Vital koja prati arapsku transrodnu porno glumicu Juliannu Lev kako zaogrnuta burkom posjećuje arapski kvart u kojem je odrastala, film »Viharosarok/Zemlja oluja« u režiji Mađara Adama Csaszija možda najbolje ilustrira ono što donosi izložba »Drugačiji sport je moguć« koja tematizira problem homofobije i vidljivosti LGBT osoba u sportu, a koja se večeras otvara u riječkom Malom salonu. Nogomet je prekrasni sport. Ali kad se igra vlastitom voljom, a ne zato jer vas je na to natjerao tata da bi od vas napravio pravog muškarčinu. Nakon što je proveo jedno vrijeme u berlinskoj nogometnoj školi čije se trenerske metode nisu puno razlikovale od onih koje moraju otpjeti Navy Seals momci, Csaszijev junak se umjesto nogometne karijere odluči baviti pčelarstvom i vraća se u mađarsko selo, gdje se zaljubljuje u momka koji mu pomaže popraviti staru kuću koju je naslijedio od djeda. (D.R.)
Kad se tome pridodaju nagrade za glavnu mušku i žensku ulogu koje su osvojili Liao Fan za ulogu policajca u već spomenutom Yinanovu noiru i japanska glumica Haru Kuroki za ulogu sluškinje u Yamadinoj »Maloj kući«, bio je to istinski trijumf istočnoazijskog filma kakva doista ne pamtimo još iz de Hadelnovih dana.
Pomalo iznenađuje da je nagradu »Alfred Bauer« koja se tradicionalno dodjeljuje filmu koji »otvara nove perspektive« osvojio Alain Resnais (»Aimer, boire, chanter«) jer je taj legendarni autor otvarao te perspektive puno ranije, recimo s »Prošle godine u Marienbadu«, iako bi ovaj agilni autorski djedica mogao dati lekciju puno mlađim i razvikanijim autorskim sineastima, poput Wesa Andersona (Velika nagrada žirija), čija nostalgična artificijelnost »Grand Budapest Hotela« svedena na rigorozno konstruiranu lutkinu kuću, balansira negdje na pola puta između shizofrenog i vogueovskog.
Što se tiče Srebrnog medvjeda za režiju kojeg je osvojio Richard Linklater za svoju krajnje spontanu dramu o odrastanju (»Boyhood«), tu nemamo prigovora, iako se mizanscenski snažno oslanja na Sundance estetiku, koliko god iza nje produkcijski stajao jedan od hollywoodskih majorsa.
A nagrada za najboljeg debitanta otišla je u ruke još jednom komadu o odrastanju i studentskom aktivizmu, crno bijelom filmu ceste »Gueros« u režiji Meksikanca Alonsa Ruizpalaciosa, čijom se pričom provlače kasete i glazba Epigmenia Cruza koja je navodno rasplakala Boba Dylana (odluka autorovih junaka da posjete Cruza u bolnici priziva Dylanovu posjetu Woodyju Guthrieju).
Nagradu »Teddy« za najbolji komad s queer tematikom osvojio je Bruce LaBruce za srednjemetražni film »Pierrot Lunaire«, estetizirani melankolični esej o slavnom klaunu garniran Schonebergovim partiturama.
