IGRA SE U 55 ZEMALJA

Znate li što je to hodomet? Ekipa “Sijede vrijede” objasnila nam je što je tako genijalno u ovom originalnom sportu

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Hodomet je izuzetno dobra stvar za sve koji su se prije bavili sportom, a više ne mogu zbog kojekakvih razloga, ili za one koji su to uvijek htjeli, a nisu imali hrabrosti, dok ovo mogu čim mogu hodat’. Ne da mogu, već ih većina ima preporuku liječnika da moraju hodati.



S jedne strane Superstar(ci)​, a s druge Stari plehovi. Trening je, ali u zraku se itekako dade opipati ona natjecateljska atmosfera. Sve je tu: i savršena umjetna trava, i reflektori, i golovi, i sudac. Zapravo, sudac je skoro pa najbitniji. On je onaj koji je u jednom trenu puhnuo u zviždaljku, a onda povikao: »Kako si došao do lopte!? Priznaj!« Gospodin sijede kose i s naočalama na nosu raširi ruke, okrene se put suca, pa bez imalo krzmanja rače: »Hodajući!« Nije upalilo, sudac je dao loptu protivniku, dosudio slobodan udarac, jer ovo je igra u kojoj se za loptom ne smije trčati. Doduše, lopta se gura nogom baš kao i u nogometu, ali ovo je hodomet! Ovo je hodajući nogomet! I tu se za loptom isključivo hoda!


Ne bi li vidjeli što hodomet jest i tko ga to u Hrvata igra i promovira, otišli smo na izvorište, put zagrebačkih Šestina. Spomen-ploča na zidu prostorija MNK Šestine ne ostavlja prostora bilo kakvoj sumnji. Lijepo na njoj piše: »Na igralištu MNK Šestine započela je povijest igranja hodometa u Hrvatskoj«. Da bi danas-sutra to moglo biti pitanje u Potjeri precizira se i da je povijest počela 8. listopada 2022. Baš tada je na ovom istom terenu odigran prvi Hodometni turnir u Hrvatskoj u organizaciji udruge Sijede vrijede. Uz već spomenute Superstar(ce) i Stare plehove svoje su hodometne vještine na turniru demonstrirali Selački Bakani iz Selca, te ženska ekipa Curke. A čast da izvede početni udarac pripala je Goranu Miliću, doajenu televizijskog novinarstva koji je, u dobroj mjeri, ‘kriv za sve’. On i Iva Radušić, vječno nasmijana tajnica udruge Sijede vrijede koja je i voditeljica projekta Hodomet.


Čak 55 zemalja


Dok se ‘momci’ zagrijavaju za trening utakmicu, ili liječe ranjeno koljeno adekvatnim ljekovitim napitkom, pitamo Ivu kako je sve ovo zapravo počelo. Kaže, počelo je tako što su u veljači gledali HTV, emisiju »What’s up London«, a tamo i prilog o walking footballu koji se tamo igra od 2011. godine.




– I kad smo vidjeli taj prilog, gospodin Ivo Bulaš, predsjednik udruge i ja odmah smo rekli – to je to! – veli Iva.


Ni časa se tu nije časilo. Odmah kreću rješavati papirnatu stranu projekta, mijenjati statut udruge, a sve da bi se mogli prijaviti Međunarodnoj hodometnoj organizaciji FIWFA sa sjedištem u Engleskoj.


– Prijavili smo se, rekli da je Hrvatska zainteresirana za bavljenje hodometom jer smo vidjeli da je 55 zemalja uključeno u tu cijelu priču, i oni su bili oduševljeni. Ipak je Hrvatska veliko ime u svijetu nogometa. Odobrili su nam korištenje njihovih pravila igre. Zadnja su donesena u ožujku ove godine jer kako se radi o novoj igri, tako se i pravila u hodu prilagođavaju. Preveli smo ih na hrvatski, a dugogodišnji međunarodni sudac Darko Cvitković nam je pomogao prevesti sve na nogometnu terminologiju – priča Iva.



Sljedeća etapa je bila organizacija prvog turnira hodometa u Hrvatskoj.


– I bilo je super. U priču se uključila hrpa ljudi, pomogla nam savjetima, znanjem, ustupili nam teren za turnir i treninge, tiskara, web…. – veli.


Vidi novinar, sljedeći korak je hodometna liga. Smješka se na to Iva.


– Plan je naš da u pet idućih godina svi znaju za hodomet. Idemo okolo po gradovima promovirati hodomet, a prvu pokaznu utakmicu imamo 12. studenog u Petrinji – najavljuje Iva.


Tri »Z« i 56 razlika


Dok pričamo pogled nam bježi na momke na terenu. Ima ih svih oblika, visina, širina, svih profesija, s naočalama i bez njih, s kosom i bez nje, s manje ili više sijedih. Ono što im je zajedničko jesu godine za mirovinu, ako ne i koja više, ljubav prema sportu kao takvom i suptilan, dobar humor.


– Hodomet je izuzetno dobra stvar za sve koji su se prije bavili sportom, a više ne mogu zbog kojekakvih razloga, ili za one koji su to uvijek htjeli, a nisu imali hrabrosti, dok ovo mogu čim mogu hodat’. Ne da mogu, već ih većina ima preporuku liječnika da moraju hodati. Ovdje ipak imate cilj jer ste zajedno s vršnjacima, jer je tu lopta, a krećete se i na zraku ste. Mi smo to sveli na tri Z: zabava, zajedništvo i zdravlje! – ističe Iva.


Doduše, teško je bilo u startu pretpostaviti kako će ljudi prihvatiti novu igru, onaj ogledni trening natjerao je sudionike na brojna pitanja, ali u čas se sve pretvorilo u dobru zabavu i duboku analitiku odigranog. Koliko je, na koncu, lako ili teško prebaciti se s nogometa na hodomet svjedoči činjenica da je u pravilima navedeno 56 razlika.


– A one glavne tri razlike, one koje se uvijek navode kad se hodomet spominje, su: nema hodanja, nema igranja glavom i nema kontakta da se mogućnost ozljeda svede na minimum – veli Iva.


No, pravila na koje se treba naviknuti je još, recimo ono da ne smijete ulaziti u vratarov prostor. Mogu se igrači i izmjenjivati koliko im drago, sudac je, kako rekosmo, od krucijalne važnosti, ali onima koji su igrali nogomet bilo kakve vrste ipak je najteže ne potrčati za loptom.



– Ovdje morate hodati, a u nogometu ne morate. Jer, ako ne hodate stalno, nećete nikada doći do lopte – smije se Iva.


Hm, trebat će to i probat’ na vlastitoj koži. »Morate«, veli Iva, da bi nam zatim servirala statistički podatak da igrači hodometa, u dva poluvremena po 20 minuta, prijeđu nekih sedam do osam tisuća koraka.


– Izgleda benigno, ali se bome fino nahodaju. Ispuni to svoj cilj – kaže Iva.


Beskontaktna igra


U taj čas kraj nas umalo prođe Damir Vrbanović, čovjek kojeg javnost pamti kao itekako aktivnog u Hrvatskom nogometnom savezu. Ovdje je hodometaš ili, kako kaže Iva, glavni stručni konzultant. Potvrđuje i ona da je sve krenulo od Gorana Milića.


– Kad smo mi to vidjeli, a svi smo nogometni fanovi, shvatili smo nekoliko stvari. Prvo, da je to sport koji gađa generaciju koja je prestala igrati, ili izbjegava natjecateljski nogomet, bilo zbog godina, bilo zbog starosti. Drugo, mnogi su od nas igrali veteranski nogomet, a kad navršite 50, teško se nositi s dečkima koji imaju 35, 36 godina i isto su veterani. I treće, možda najvažnije, ovo je beskontaktna igra – ističe Vrbanović.


Kaže, oduševila su ih pravila, jer ne trči se i nema potrebe za sprintom, jer nema kontakta, jer se jako pazi na zdravlje.


– Kad se hoda i nema kontakta, i ljudi koji se boje da ne padnu ili ih netko ne gurne ovdje mogu uživati u nogometu, u igranju, u nečemu što su možda kao mlađi igrali samo malo drukčije i još pritom rade ono što liječnici savjetuju – pojašnjava Vrbanović.


Priznaje pritom da su svi, pogotovo oni koji su prije igrali nogomet, u startu zaključili da će netrčanje biti tu najveći problem. Na drugo su se lako i lagano navikli, kontakta na turniru praktički nije ni bilo, ali hodanje…


– A opet, ako bi se toleriralo trčanje, to više ne bi bilo to – jasno će Vrbanović.


Onog koji je onomad bio visoko pozicioniran u Hrvatskom nogometnom savezu ostalo je pitati još kad će liga hodometa u nas. Ići će to, sve se čini, onako kako se razvijao, recimo, mali nogomet. Počet će se od turnira po Hrvatskoj, rasti će broj ekipa naokolo i stvoriti će se liga. I futsal je počeo tako, veli, bio iznenađenje, imao druga pravila, a danas se naveliko igra.


– A tko je od danas prisutnih najbolji igrač hodometa? – pitamo.


– Svi smo najbolji – rezolutno će i Vrbanović, i oni oko nas koji su čuli pitanje.


U-71 ekipa


Na terenu i oni od 50, i oni od 70. Reći će Ivo Bulaš da je na terenu U-71 ekipa.


– Iva vam je zaboravila reći našu kovanicu koja kaže: »Ideš, hodaš, meni dodaš!« – domeće netko od igrača sa strane.


– Od kolijevke pa do groba, najljepše je nogometno doba. Jer ovdje nema kraja. Mi počnemo od 60 i igramo doživotno – dodaje netko.


Dvije su dobne kategorije preuzeli naši tvorci hodometa, onu u kojoj nastupaju hodometaši od 50 do 60 godina, i onu od 60 na gore. Pritom je važno reći da djevojke mogu igrati samostalno, ali i u mješovitim ekipama, jer nema kontakta, nema potrebe za sirovom snagom.


-To daje dodatnu draž jer hodomet mogu, recimo, igrati cijele obitelji, svi, a da nemaju velikog predznanja o nogometu – ističe Vrbanović.



Među Curkama tako i bivše nogometašice kojima se hodomet jako dopao, a bome su već dobile i molbu drugih zainteresiranih budućih hodometašica da im dođu i demonstriraju hodomet. Ostat će povijesni prvi turnir upamćen po još nečem, po gostu iz inozemstva. Priča nam tako Iva o čovjeku, 60-godišnjaku koji se zove Paul Marijetić. Pokojni otac mu je bio Hrvat, majka mu je Engleskinja iz Londona, a u njega je jake ljubavi prema očevoj zemlji.


– I kad je čuo da smo se javili FIWFI-ju, on nabavio naš kontakt, nazvao nas i rekao da bi jako volio sudjelovati u promociji hodometa u Hrvatskoj kao dugogodišnji igrač walking footballa. I došao je iz Londona u Zagreb samo zbog turnira – priča Iva.


I bome se, kaže, Paul iznenadio kako je udruga brzo i kvalitetno organizirala turnir i kako su svi hodomet ozbiljno shvatili.


– A budući da jako prati nogomet, rekao je: »Hrvatska je ipak hodometna nacija!«. Ponudio nam se za svaku pomoć. Pritom je iznio zanimljiv podatak da u Engleskoj zdravstveni sustav financira hodometeše jer su izračunali da im je jeftinije uložiti u hodomet nego kasnije liječiti ljude od kardiovaskularnih bolesti i ozljeda – veli Iva.


Udarna igla


Dražen Barić sve to sluša dok odmara ozlijeđeno koljeno na klupi uz teren. Radi se, kaže, o starim ranama više nego hodometnim. Dražen je, pokazat će se kasnije, udarna igla Plehova. Pitamo ga ima li rivaliteta između dviju ekipa.


– Zasad nema. Peremo ih stalno pa za sada još nema – smije se Dražen.


Momci su započeli megdan trenažni.


– Meni se najtežim čini ostati na samom na terenu. Tu stalno netko za tobom hoda, uhodi te – naglas analizira novinar.


– Stalno – smije se Iva.


Otkriva Iva, jer joj je otkrio naš Englez Paul, da suci ne sankcioniraju baš svako trčanje, ali su posebno strogi ako se trči kad je lopta u nogama. Nije se ni koji minut igrao kad su Plehovi zabili gol.


– Šta moraš odmah zabit’!? – viknuo je golman koji je gol primio.


Primjećujemo da je onaj koji je dao gol, brko samo naoko sporih kretnji za kojeg doznajemo da se zove Dragutin Budiselić, veliki talent.


– Je, pred njim je svijetla budućnost – potvrđuje nam predsjednik udruge.


Inače, pet igrača plus golman su u igri i bome rado se mijenjaju kad god netko osjeti potrebu za predahom. Superstar(ci) se leteći izmjenjuju malčice češće, ipak čini razliku to što su Plehovi u prosjeku desetak godina mlađi, sa svojih prosječnih šezdesetak na leđima. Predah je na čas uzeo i predsjednik Ivo. Velimo mu kako su garant igrače birali i po kriteriju duhovitosti. Nisu, ali…


– Godine vam nose duhovitost. A s druge strane, toliko smo se zadnje dvije godine pandemije izolirali da nam to fali. Zato nam je cilj zabava i zadovoljstvo i ima stvarno duhovitosti. Recimo ono da nas zovu Mirogojski mališani, ali to nam ne smeta jer to je naša budućnost. Ne treba bježat’ od tih stvari, ali možete si uljepšati ove trenutke. Mi smo to i uradili i to bismo htjeli prenijeti kroz cijelu Hrvatsku – veli nam predsjednik Udruge i kapetan Superstaraca.


– A imate i vi priliku da osnujete ekipu u Rijeci – poručiše nam hodometaši.


Glava, a ne noge


Bome i trebalo bi, možda i ova reportaža štogod tome pridonese, ali ajmo mi to prvo iskusiti. Prije ulaska u igru, pitamo Dadu fotoreportera jesu li igrači i igra, štono bi se reklo, fotogenični.


– Daa, vrlo! I dosta su kraće ekspozicije nego u pravom nogometu – ističe Dado.


Priznati valja da mlađahnu pridošlicu momci primaju ljubazno i s veseljem, nema veze što ga jedni zazivaju sa Siniša, drugi sa Saša. Vaš novinar u tren krši dojedno pravilo. Potrčao je, ušao u peterac makar se to ne smije, dotaknuo ramenom protivnika Vrbanovića, na što je on promptno i žestoko reagirao. No, koliko god se mlađahni početnik otkrivao brzo hodajući, koliko god nastojao ostati sam, teško ovi momci daju ikom loptu kad im u noge dođe. I ima to nekog smisla, zašto je lako dati drugom kad je teško osvojiš i sam. Makar, kasnije će se pravdati da je u njih godina toliko da nisu još sve ‘stare’ suigrače naučili prepoznavati, pa kud će ‘novog’ primijetiti.


– Tko nije stigao ostvariti karijeru do sada, sad mu je prilika. Nikada nije kasno – govori nam mudro i pomalo sućutno Iva dok izlazimo s terena.


Lopta nije bila u nogama, ali osjećaj je dobar. Još je zadovoljniji s terena izašao Dražen, onaj k’o fol ozlijeđen, koji se pokazao ponajboljim. A kakva je bila utakmica, pitamo igrače?


– Krašotica! – kratko će onaj koji se zove Damir.


– Svaki put je super. Vraća nam se onaj sportski život koji dvije godine nismo imali – dodaje Adam.


Momci se brzo presvlače i kreće analitika.


– Poslije hodometa čovjeka treba boljeti glava, a ne noge, jer toliko u igri treba misliti da nije normalno. Nemoj skočit’, ne smiješ glavom, ne u peterac, ne potrčat’. Pa to je gore nego kod kuće, k’o suđe prat’, stotinu pravila da ne razbiješ štogod. Nogomet je najlakše igrati. Ovo traži koncentraciju – zaključuje jedan od superstaraca.


Ovi momci su, kako god okrene čovjek, garancija uspjeha hodometa u Hrvata i hodometa kao takvog. Tu je, bože prosti, samo nebo granica. Ili, kako netko reče: »Daliću, čuvaj se, hodomet dolazi i to krupnim koracima!«


Treće poluvrijeme – najvažnije


Važna je utakmica hodometna, važno je prvo i drugo poluvrijeme, ali je možda i najznačajnije ono treće. Sjednu igrači, popiju si koji gemišt što im ga Sandra donese, a bome i zapjevaju. Koji je repertoar, pitamo?


– Širok! – kratko će i jasno akteri.


Imaju oni i onu himničnu klupsku, zagorsku znanu »V jutro dišeče«, a nisu im mrske ni »Žute ruže« od Bebeka. Samo, kad se moraju s treninga kući vratit!?


– Ja imam sreću u životu, rano su mi umrli roditelji i žena. Ja obično ostanem do kraja – kazuje nam gospon Ivica, pomalo crnohumorno i na svoj račun, kako to majstori i rade.


Rušiti stereotipe o starosti


Udruga Sijede vrijede osnovana je 2019. godine, a s radom je počela 2020. Kako kaže Iva Radušić, glavni je cilj rušiti stereotipe o starosti i starenju, pokazati da su godine samo broj.


– Evo i ovom aktivnošću pokazujemo da je starenje zapravo in, mlađe učimo da se stariji ljudi mogu itekako dobro zabavljati i osmisliti svoje slobodno vrijeme i da nisu gunđala i oni koji zauzimaju mjesto u čekaonici ambulanti – veli Iva.


Projekata zamišljenih i dobrih imaju, ali nema financija. O tome će uvelike ovisiti i ideja da krenu po Hrvatskoj promovirati hodomet ne bi li čim više ekipa bilo u nas osnovano. Potpora HOO-a i HNS-a je tu, a financijeri su, štono bi se reklo, dobrodošli.