U znanstvenoj biografiji arheologinje doc. dr. sc. Vedrane Glavaš, podrijetlom Senjkinje i Krasnarke, prevladavaju arheološke teme Velebita, posebno prostor sjevernog i srednjeg Velebita te velebitskog primorja, Podgorja. Te su teme i povod i glavni sadržaj našeg razgovora. No, Vedrana Glavaš, poznata je i cijenjena i u svjetskoj arheološkoj znanosti, i to od kada je u uglednom specijaliziranom arheološkom međunarodnom časopisu objavila znanstveni članak o tome kako je u blizini Karlobaga arheološki tim pronašao grobove iz 9. st. pr. Krista, koje su istraživači locirali uz pomoć cadaver-pasa treniranih za detekciju ljudskih ostataka pod zemljom.

Glavaš je bila voditeljica toga istraživanja, a prije svega otvorena novosti takvog pristupa arheološkim istraživanjima. O tome iznimnom uspjehu pisali su brojni svjetski mediji, poput New York Timesa, The Guardiana, Daily Maila…

Kako je već na početku našeg razgovora postalo jasno da Vedrani Glavaš arheologija nije tek posao, već da živi svoj poziv te da joj Velebit nije samo mjesto istraživačkog rada, već da je njime fascinirana, prvo smo je više pitali o tome.

– Tri su moje velike ljubavi. Arheologija, Velebit, koji dolazi zajedno sa Senjom jer Senj i Velebit nije moguće gledati odvojeno, a onda i psi. Odrasla sam u Senju, a moji roditelji su podrijetlom iz Krasna u Velebitu, tako da sam uvijek živjela na relaciji Senj – Krasno. Već kao mala zaljubila sam se u ovaj prostor. Osim toga, uvijek me privlačila ljudska prošlost i kako su ljudi živjeli u prošlosti, a posebno kako su živjeli na ovim prostorima. Tako je iz moje znatiželje sasvim prirodno došlo da postanem arheolog koji istražuje ovo područje. Za mene nije bilo drugog izbora. Sve je nekako išlo prirodnim tokom, bez nekog mučenja, s radošću. Tako sam s poslom koji volim spojila svoj hobi – planinarenje i boravak u prirodi, boravak na Velebitu. Svoj posao ne mogu ni nazvati poslom – jer sve se to u mojem radu prožima, ističe Glavaš.

Uzduž i poprijeko Velebita

Nakon što je završila fakultet, zaposlila se kao znanstveni novak na Odjelu za arheologiju na Sveučilištu u Zadru, gdje je pod mentorstvom prof. dr. sc. Miroslava Glavičića doktorirala na temu »Romanizacija autohtonih civitates na prostoru sjevernog i srednjeg Velebita«.
– Nastavila sam istraživati to područje koje me primarno zanima – prostor sjevernog i srednjeg Velebita – od Senja do Karlobaga, odnosno od prijevoja Vratnik do prijevoja Baške Oštarije iznad Karlobaga. To je i dalje moje područje interesa, te su arheološka iskopavanja koja radim većinom na tom prostoru. Radim i druge arheološke lokalitete, ali ovo područje je primarni dio mog znanstvenog rada. Pregazila sam taj dio Velebita uzduž i poprijeko – i uvijek je malo. Velebit se nikada ne može proći u cijelosti i svaki put kad idem vidim nešto novo, čak i na dijelovima kojima sam sto puta prošla. Tako je i zato što s vremenom imam sve više iskustva te neke stvari koje prije nisam prepoznala sada uočavam. Ovo područje je za mene neiscrpan izvor podataka i neiscrpno nadahnuće, i mislim da ću to područje raditi cijeli život dok me noge budu nosile i dok god budem imala »luđaka« koji će sa mnom ići na takve terene. Lako je doći i provesti istraživanja u Senju, ali kada radite na Velebitu, trebate do tamo doći noseći sav alat za iskopavanje. Nije to uvijek lako – nekad imamo »samo« 20 minuta hoda uzbrdo, a nekad do lokaliteta treba hodati puno duže. Kada tražimo lokalitete, to ponekad zahtijeva cijeli dan hodanja. No, meni je to čak i draže.

(Ne)premostiva barijera

Što nam Velebit nudi u arheološkom smislu, u smislu povijesti života ljudi?

– Nudi sve. Koliko god se čini da je Velebit nepremostiva barijera između kopna i mora, ljudi su na ovim prostorima oduvijek. U zadnje vrijeme je to nažalost u puno manjoj mjeri nego tijekom povijesti. Ljudi su uvijek išli u planinu, živjeli od planine, planina je u povijesti značila hranu. Na planini su pašnjaci za stoku, a stoka znači hranu. Za doktorat sam radila prapovijest i antiku na prostoru sjevernog i srednjeg Velebita, a sada radim cijeli kulturni krajolik, od prapovijesti do novog vijeka. Na tom prostoru bilježimo tragove ljudi još od brončanog doba. Ne kažem da nema i ranijih ostataka – uvjerena sam da ih ima – ali ih treba pronaći. Velebitska prapovijesna naselja većinom su detektirana uz morsku obalu. To su tzv. gradine, gdje nalazimo prve tragove naseljenosti ovog prostora. U antici se ta slika mijenja. Nakon uspostave rimske uprave ovdje nastaju prvi antički gradovi. Tada se razvija Senija – današnji Senj, Lopsika – današnji Sv. Juraj, Ortopla, koja je bila negdje na prostoru današnje Stinice i Vegij, na prostoru današnjeg Karlobaga. Sva su ta naselja koncentrirana u blizini nekadašnjih prapovijesnih centara. I danas imamo kontinuitet života u tim mjestima, što znači da ona nude više nego neka druga područja na Velebitu, a prvenstveno je to najbrži i najlakši prijelaz preko planine.

Dakle, ljudi su uvijek prelazili Velebit prema Lici i obrnuto.

– Ljudi su još od prapovijesti komunicirali s kontinentom, prelazili Velebit. Kontinentalne zajednice su primorskima nudile nešto čega u Primorju nema, i obrnuto. Naprimjer, kontinentalne su trebale sol, a primorske neke proizvode s kontinenta. No, kretanje ljudi planinom nije bilo samo s jedne na drugu stranu, već i uzduž planine. U novom vijeku imamo zabilježenu pojavu transhumantnog sezonskog stočarstva. U ljetnim mjesecima ljudi su se iz Primorja sa svojom stokom selili na pašnjake na višim razinama planine i u svoje pastirske stanove. Toga je bilo sve do nedavno, a ta praksa je dokazana i u antici. To znamo po jednom antičkom natpisu pronađenom na prostoru Begovača na srednjem Velebitu. Taj natpis spominje zajednicu Ortoplini, sa stiničkog područja i područja Starigrada kod Senja, a granica im se spominje duboko u Velebitu. Po tome znamo da su se te zajednice i u ono vrijeme kretale čitavim velebitskim prostorom. Danas Velebitom hodaju samo planinari. Ali dok njime hodate, vidite tragove života ljudi na svakom mjestu, vidite napuštene pastirske stanove, napuštene lokve koje su ljudi izgradili i ogradili, izgrađene staze, što se radilo prije 100, 200, 300, pa i više godina. Gdje god oko sebe na Velebitu pogledate, negdje ćete vidjeti suhozid, što znači da je netko suhozid tamo izgradio s nekom svrhom: da si ogradi neki prostor da sačuva zemlju, zbog stoke. Velebit je prepun suhozida, pa je već to pokazatelj koliko je planina prije bila naseljena. Sve su to tragovi života ljudi na koje obični ljudi ne obraćaju pozornost, već preko toga samo prolaze, a da ne govorim o devastacijama suhozida.

Približite nam velebitske prapovijesne gradine.

– Gradine na ovim prostorima najranije možemo datirati u brončano doba. One su gotovo uvijek u blizini nekog naselja, no nalazimo ih i na mnogim mjestima gdje danas naselja više nema. Prapovijesne gradine su lokaliteti na nekim istaknutim pozicijama, koje su bile ograđene bedemom u obliku suhozida, ili pak nisu imale bedem nego terasirani prostor. Na mnogima od njih ljudi su živjeli, a na nekima nisu. Na onima koje su bile naseljene nalazimo jako puno keramike, razbijenog posuđa, raznih artefakata. Zahvaljujući tome mnoge od njih možemo datirati bez iskopavanja. U jednom radu bavila sam se vidljivosti između gradina, i zaista kad stanete na jednu gradinu, gotovo uvijek vidite neku drugu, sljedeću. Gradine su tako mogle međusobno komunicirati, možda vatrom, ili neke čak i dovikivanjem.

Prapovijesne gradine

Otkad ste počeli s istraživanjima, pronašli ste dosta gradina te se značajno povećao broj poznatih.

– Na primorskoj strani Velebita, između Senja i Karlobaga, gradine su smještene otprilike do 350 metara nadmorske visine, a za sada ih na višim razinama nismo pronašli. Na južnom Velebitu ima ih na višim nadmorskim visinama, a to što ih ovdje nema, ne znači da ih nema. Možda ih do sada nisam pronašla. To mi je za sada misija – nalaziti lokalitete iz toga razdoblja na višim nadmorskim visinama. Ali mislim da na tim visinama treba očekivati lokalitete drugog tipa – ne nužno gradine, nego lokalitete u ravnom, gdje su ljudi privremeno boravili tijekom ljetnih mjeseci dok se napasala stoka. Takve će lokalitete biti teško pronaći, jer kad ljudi privremeno borave na nekom mjestu, iza sebe puštaju jako malo tragova, i sve što imaju nose sa sobom. K tome – to je Velebit, s teškim klimatskim prilikama.

Gradine nalazimo i u Lici, ali Lika je naravno poseban fenomen, izrazito bogata tijekom cijele prošlosti, a danas nepravedno zanemarena. Na ličkoj padini Velebita također ima arheologije, ali tamo gdje su strme strane, ni ne možemo očekivati nalaze. Nedavno su speleolozi u jednoj od dubokih jama na srednjem Velebitu, na nepristupačnom dijelu, pronašli ljudsku lubanju i baklju izrađenu od borovog drveta. Datacija kaže da se baklja datira u razdoblje između 2920. do 2630. g. pr. Kr., što znači da se radi o razdoblju neolitika, vremenu koje nam je na Velebitu praktički nepoznato. Ljude je s jedne strane u planinu gonila potreba, a s druge strane, uvijek je bilo znatiželjnih ljudi, zaljubljenih u prirodu.

Koliko je ovaj dio Velebita arheološki stvarno istražen?

– Stanje istraženosti nije baš sjajno. Zato ne možemo puno toga reći. Većina se saznanja tumači na temelju manjeg broja arheoloških iskopavanja na ovom prostoru i na temelju površinskih pregleda. Znamo npr. kako su se ljudi u dalekoj povijesti sahranjivali. To smo ustanovili na lokalitetu Drvišica pokraj Karlobaga, gdje smo pronašli grobove, datacije otprilike od 9. st. pr. Kr. pa do 1. stoljeća. To su grobnice zidane u suhozidu, kružnog oblika, a svaka je promjera 5 do 6 metara. Unutar svake nalazi se mala škrinja u koju se pokojnika stavljalo u položaju fetusa, a u svakoj škrinji bilo je pokopano više pokojnika. Slične grobnice nalazili smo i na drugim lokalitetima.

Veza s Mediteranom

Kada na tome prostoru počinje antičko razdoblje?

– Od 4. st. pr. Kr. počinju se ostvarivati prvi jači kontakti ovog prostora s tadašnjim mediteranskim svijetom. Od tada do 1. st. to vidimo prema izrazito velikoj količini amfora koje se ovdje mogu pratiti, grčko-italskih te tipa Lamboglia 2. Čitava jadranska obala se tada snažno povezuje s mediteranskim svijetom. Liburni, koji su boravili na ovom prostoru, očito su uspostavili dobre trgovačke odnose s Rimljanima, što je pripomoglo da u ranoj antici ovaj prostor miroljubivo prihvati Rim. U 1. st. se ovdje uspostavlja rimska uprava, negdje glatko kao na liburnskom prostoru, dok je s Japodima u unutrašnjosti Rim imao dosta problema.
Da Rimu nije baš svugdje išlo lako, najbolje svjedoče granični, tzv. terminacijski natpisi. Pronalaženi su na čitavom prostoru rimske provincije Dalmacije, a na velebitskom prostoru imamo dva takva natpisa. Ti kameni spomenici u prirodi zapravo su službeni rimski dokumenti kojima se postavlja granica između dviju zajednica, različitih naselja, itd. Jedan od tih natpisa čuva se u muzeju u Senju, a drugi se nalazi urezan u živoj stijeni u Begovači. Jedan je pronađen u suhozidu koji je granica između zajednice Ortoplina i zajednice Bega, koji su živjeli južnije. Taj zid se nalazi između Jablanca i Stinice, nevjerojatno je ravan i dugačak 2,5 kilometara, a danas je zaštićeno kulturno dobro RH. Znamo i dataciju te granice zato što se na tom natpisu spominje Publije Kornelije Dolabela, namjesnik rimske provincije Dalmacije između 14. i 20. godine.

Koja veća naselja nastaju na tom prostoru u antici?

– Na svim lokalitetima gdje pronalazimo spomenute amfore odvijali su se prvi i jači oblici trgovine, a tamo se razvio i antički grad. To su sve mjesta koja su imala najbrži prijelaz preko planine. Na prostoru Senja, antičke Senije, najbrži prijelaz do unutrašnjosti je preko Vratnika. Kod Sv. Jurja najbrži prijelaz prema Krasnu i dalje prema Lici je preko prijevoja Oltari. Na prostoru Ortople, odnosno stiničko-jablanačkom području, prijelaz je Alan, a na prostoru Karlobaga prijelaz je Baške Oštarije.
Senija je bila najistaknutije naselje na ovom dijelu Jadrana zato što se u njoj, između ostalog, nalazio i carinski ured za Ilirik. Gotovo sva roba koja je ulazila u provinciju Ilirik na ovom području, morala je proći kroz Seniju da bi se tu carinila. Bilo je još nekoliko takvih ureda, ali na ovom prostoru je to bila velika stvar. Pretpostavlja se da se carinarnica nalazila na Vratniku jer je iz Senja cesta vodila prema Vratniku i račvala se prema Sisciji i Arupiju, današnjem Prozoru, pa dalje prema Dalmaciji.

Antički grad

Kakav je bio antički Senj?

– Senija je bila antički grad u pravom smislu te riječi. Imala je sve: gradsku vijećnicu, terme, forum, dokumentirano je postojanje kulta Magne Mater, štovanje kulta Dijane, Libera, Mitre, a prije svega najvažnijeg carskog kulta. Senija je bila centar, a svoje bogatstvo je temeljila na trgovini i brzom prijelazu u unutrašnjost, za tri i pol sata hoda. Ostala naselja pod Velebitom, koja sam nabrojila, ne možemo smatrati gradovima u prvom smislu te riječi jer oni su imali ponešto od obilježja rimskoga grada.

Najveći prosperitet Senija ima u antici, u 2. i 3. st., dok u 4. st. čitavo carstvo ulazi u krizu pa je tako kriza i u Seniji. Od 4. st. Senija polagano stagnira, trgovina stagnira, a u 5. st. carstvo se počelo urušavati. Prema nekim spoznajama Senija je u kasnoj antici porušena tijekom seobe naroda, no stradalo je čitavo Rimsko Carstvo. Nešto kasnije, na temeljima antičke Senije nastaje srednjovjekovni Senj, koji se na noge diže tek od srednjeg vijeka. Danas je

Senj nažalost arheološki slabo istražen, ali Senj je riznica koju treba istraživati, pogotovo stara gradska jezgra.
Mislim da bi Senj svoju priču trebao temeljiti na povijesti jer Senj ima zaista bogatu povijest, od prapovijesti, preko antike i razdoblja uskoka, koji bi trebali postati brend grada Senja, pa sve do danas. To je ono na čemu bi Senj mogao graditi svoju kulturnu turističku ponudu, na čemu može postići i produženje turističke sezone. Mislim da Senj ima mogućnost sve to iskoristiti za svoj prosperitet.