
Željka Markicć /. Foto: Davor Kovačević
U konkretnom slučaju najveći problem je to što je Izvješće udruge U ime obitelji klasičan manipulativni uradak s ideološkim predznakom uvijen u ukrasni papir tobože ozbiljnog istraživanja; nema nikakve dvojbe niti da je priča o ideologiji u slučaju udruga U ime obitelji zapravo – priča o novcu, piše H-alter
povezane vijesti
“Izvješće o dodjeli proračunskih sredstava Grada Zagreba udrugama povezanim sa strankom Možemo u 2024. godini” koje je nedavno objavila udruga U ime obitelji korisno je, jer potvrđuje na što je sve ekipa Željke Markić spremna i koliko ne žali truda ne bi li dodatno učvrstila svoju poziciju najmoćnije parapolitičke udruge u Hrvata, ulizujući se „desnoj“ državnoj vlasti i „sišući“ od nje novčane i druge protuusluge, dok istovremeno za neetično, nezakonito i licemjerno ponašanje optužuje „lijevu“ zagrebačku vlast, piše nezavisni portal H-alter koji se osvrće na sadržaj “izvješća” ultrakonzervativne udruge tradicionalne nesklone lijevim i liberalnim politikama u zemlji.
U Hrvatskoj službeno postoji više od 50 tisuća udruga od čega je oko četvrtine ukupnog broja registrirano u Zagrebu. Udruživanje građana u razne oblike programa koje nerijetko popunjavaju „rupe“ u aktivnostima državnih institucija i organizacija – pogotovo u oblasti ljudskih prava i kulture u najširem mogućem smislu – hvale je vrijedno. To međutim ne znači da djelovanje udruga treba biti izuzeto od poštivanja zakona, posebno kad je riječ o (su)financiranju njihova rada iz proračuna države, od onoga na nacionalnoj razini do onoga na razini regionalnih i lokalnih zajednica. Stoga je načelno dobrodošla svaka inicijativa za uvođenje reda u financiranje udruga i kontrolu korištenja „državnog“ odnosno javnog novca (i) u nevladinom sektoru. Međutim, “Izvješće o dodjeli proračunskih sredstava Grada Zagreba udrugama povezanim sa strankom Možemo u 2024. godini” koje je objavila udruga U ime obitelji klasičan je primjer manipulacije. Nije naravno problem u preispitivanju mogućih nečasnih, pa i nezakonitih, financijskih povlastica koje je vlast mogla omogućiti udrugama s kojima je veže ideološka ili bilo koja druga pripadnost. Naprotiv.
Nije samo po sebi problem čak niti što se tom temom bavi udruga koja je i sama „u igri“ jer je registrirana u Zagrebu i natječe se za novac iz gradskog proračuna iako „iz aviona“ takav angažman upozorava na mogući sukob interesa. U konkretnom slučaju najveći problem je to što je Izvješće udruge U ime obitelji klasičan manipulativni uradak s ideološkim predznakom uvijen u ukrasni papir tobože ozbiljnog istraživanja. A nema nikakve dvojbe niti da je priča o ideologiji u slučaju udruga U ime obitelji zapravo – priča o novcu.

iStock
Na prvu, površnom pratitelju ove teme “Izvješće o dodjeli proračunskih sredstava Grada Zagreba udrugama povezanim sa strankom Možemo u 2024. godini” može djelovati kao autentičan rad, ako ne baš istraživački onda makar prikupljački. Taj materijal uvodno sadrži metodologiju, te poglavlja O stranci Možemo i Kako se udrugama dodjeljuje gradski novac? Dokument od čak 138 stranica završava, po standardima ozbiljnog izvještaja, poglavljem Zaključak.
Između uvodnog i zaključnog dijela smještena su poduža poglavlja pod nazivima Udruge izravno povezane s vrhom stranke Možemo, Udruge izravno povezane s članovima stranke Možemo te Udruge simpatizera stranke Možemo. U poglavlju Udruge izravno povezane s vrhom stranke Možemo apostrofirane su udruga koje su navodno izravno povezane s najznačajnijim članovima te stranke ponaosob – Tomislavom Tomaševićem, Sandrom Benčić, Gordanom Bosancem, Teodorom Celakoskim, Radom Borić i Jelenom Miloš. Potom slijede „dokazi“ o navodno inkriminirajućoj sprezi zagrebačkih vlasti s ukupno 97 udruga u rasponu od Duginih obitelji, preko Eksperimentalne slobodne scene, do Udruge antifašističkih boraca i antifašista Jug – Zagreb. Kao „šećer na kraju“ dodano je i poglavlje Veliki broj malih donacija za kampanju Tomislava Tomaševića.
Iako u prilogu ovog članka možete (ups… po kriterijima U ime obitelji puko spominjanje ovoga glagola moglo bi se iskoristiti kao „dokaz“ da su autor i redakcija H-Altera izravno povezani sa strankom Možemo!) pronaći čitavo Izvješće, nije zgorega citirati čitavo neveliko poglavlje u kojem se objašnjava metodologija izrade tog pamfleta kamufliranog u ozbiljan uradak. Kad to pročitate, što bi rekla davna doskočica koju baštinimo iz nekada zajedničke države – kaš’će vam se samo.
Pa kaže… “U pisanju izvješća kao glavni izvori informacija korištene su internetske stranice samih udruga i Grada Zagreba. O članovima udruga i njihovoj povezanosti s Možemo korisnim se pokazala društvena mreža Facebook na kojoj su mnogi simpatizeri i članovi stranke svoje profilne fotografije ukrasili logom političke platforme Možemo. Nemjerljivo važan alat u dobivanju informacija bila je aplikacija iTransparentnost Grada Zagreba, koja omogućava transparentan uvid u trošenje proračuna Grada Zagreba. 3) Na kraju, neizostavni su bili elektronički mediji, posebice oni koji prate zagrebačku kulturnu scenu i civilno možemo svrstati i u kategoriju kolokvijalno zvanu – ‘parapolitičke udruge’. Cilj izvješća je informirati javnost o djelovanju stranke Možemo i pogodovanju svojim članovima i simpatizerima putem javnog novca. Na ovom primjeru itekako je vidljivo kako se stranačka iskaznica i bliskost vlasti ne može vezivati isključivo uz najveću hrvatsku stranku koja vlada državom, Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), koju vlast Možemo redovito (licemjerno) kritizira.”
Dakle, kao jedan od temelja ozbiljnih optužbi protiv zagrebačke vlasti za neetično, pa i protuzakonito financijsko protežiranje stotinjak udruga, organizacija koja je u sukobu interesa uzela je objave s osobnih profila na društvenim mrežama. Mnogo ozbiljnije djeluje tvrdnja da su za Izvješće korišteni službeni podaci Grada Zagreba. No, i posljednji dojam ozbiljnosti nestaje kad se zaista zainteresirani čitatelj upita gdje su podaci o drugim udrugama, korisnicama zagrebačkog proračuna, da bi se makar okvirno mogao vidjeti red veličina. Ili da bude potpuno jasno – da se vidi koliko su dobile druge udruge, a ne samo “izravno povezane sa strankom Možemo”.
Iako, čak i da su ti podaci objavljeni u Izvješću, ono ne bi bilo validno iz vrlo jednostavnog razloga; tragikomična „metodologija“ udruge U ime obitelji na popis udruga “izravno povezanih sa strankom Možemo” utrpala je sve što joj se našlo „pod rukom“. Nedostaju još samo udruge čiji je neki član pozdravio na ulici gradonačelnika Tomaševića i sve one u čijem nazivu postoji slovo M.
A objašnjenje da su u pripremi Izvješća korištene informacije iz elektroničkih medija, posebice onih koje “možemo svrstati i u kategoriju kolokvijalno zvanu – parapolitičke udruge“ izaziva skepsu čak i u putnika namjernika kroz meandre svijesti ekipe koja je zamislila i izvela čitavu operaciju. Pa, upravo je U ime obitelji po čitavom svom djelovanju školski primjer parapolitičke udruga, što dokazuje i ovo Izvješće.
Da ne bi bilo zabune pobrinuli su se sami, završavajući „metodološko“ poglavlje. Vrijedi se podsjetiti još jednom: “Na ovom primjeru itekako je vidljivo kako se stranačka iskaznica i bliskost vlasti ne može vezivati isključivo uz najveću hrvatsku stranku koja vlada državom, Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), koju vlast Možemo redovito (licemjerno) kritizira.”
Ako ništa drugo ovo je Izvješće korisno jer potvrđuje na što je sve ekipa Željke Markić spremna i koliko ne žali truda ne bi li dodatno učvrstila svoju poziciju najmoćnije parapolitičke udruge u Hrvata, ulizujući se „desnoj“ državnoj vlasti i „sišući“ od nje novčane i druge protuusluge, dok istovremeno za neetično, nezakonito i licemjerno ponašanje optužuje „lijevu“ zagrebačku vlast.
Zapravo, postoji još jedan razlog zbog kojeg “Izvješće” udruge U ime obitelji treba pozdraviti, bez obzira na to što je sadržajno neprobavljivi „kupus“, štoviše – baš zbog toga. Već je odavno bilo vrijeme da se ozbiljno analizira situacija na nevladinoj sceni u Hrvatskoj. To što u državi na svim razinama vlada nered, korupcija, nepotizam i praksa „ja tebi, ti meni“ u kojoj se „zamračuje“ javni novac, za nevladine organizacije ne smije biti izgovor. Prisjetimo se, nevladin sektor jedino je i potreban da bi radio ono što je neophodno, a što država ne čini.
U tridesetak godina države Hrvatske („otpišemo“ li blagonaklono zbog rata prvih nekoliko godina) vlast nikada nije napravila ozbiljnu sveobuhvatnu analizu djelovanja nevladinog sektora – od poštivanja zakonskih pretpostavki za postojanje neke neke udruga do financiranja i trošenja novca. Točan podatak nemoguće je znati bez „pješačke“ provjere od udruge do udruge, ali ozbiljne procjene pokazuju da bi čak oko 15 tisuća organizacija upisanih u Registar udruga Republike Hrvatske trebale biti ugašene, jer nisu održale čak niti obavezne godišnje skupštine. To je otprilike 30 posto svih registriranih udruga.
Nedovoljan broj državnih službenika u Uredu za udruga za vlast ne može biti opravdanje, niti utjeha za udruge koje djeluju zakonito. Također, nemoguće je na jednom mjestu naći podatke o financiranju svih udruga. U ime obitelji u svom Izvješću navodi da je do podataka o financiranju udruga iz zagrebačkog proračuna za 2024. godinu došla i koristeći informacije samog Grada Zagreba dostupne online. No, čak i kad bismo zanemarili da je to učinjeno površno i ciljano, bez želje da informacija bude potpuna i nepristrana, činjenica je da Grad Zagreb nije dovoljno transparentan u vezi (su)financiranja udruga.
Da bismo saznali tko je od Grada Zagreba dobio novac i za što trebalo bi pregledati arhivske natječaje po godinama (2005–2025) na portalu zagreb.hr gdje su najčešće dostupni u PDF‐formatu što je teško pregledno. Za čitavu Hrvatsku mogu se pregledati godišnji izvještaji o izvršenju državnog proračuna od Državnog ureda za reviziju (posebno “Namjenski primici”). Tu mogu biti stavke o iznosima sufinanciranja konkretnih udruga, ali bez pojedinosti koje otkrivaju više. Ako tražimo podatke o udrugama korisnicama institucionalne podrške, možemo provjeriti izvješće Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, ali nećemo naći više od godine i iznosa.
Ukratko, da bi se došlo do koliko toliko vjerodostojnih podataka, općenito se mora temeljito istražiti više izvora bilo koje veće teritorijalne jedinice u Hrvatskoj, uključujući i Zagreb, te čitavu državu. Ali ni tada nema jamstva da ćemo pronaći potpune, a pogotovo aktualne podatke. To je u Zagrebu ozbiljan problem i danas, kao što je bio naprimjer u vrijeme Bandićeve vladavine glavnim gradom, kad je udruga U ime obitelji obilno koristila privilegije i bila – kuš. Na razini države načelno je isti slučaj i danas.
Ali da bi se relevantno prosuđivalo, a pogotovo da bi se bilo koga izrijekom osuđivalo, neophodni su potpuni, javno dostupni podaci u ispravnom kontekstu. Iako im je to obveza, ne čine to niti mnoge udruge. Naprimjer, U ime obitelji, zalažući se za transparentnost drugih, objavljuje godišnja financijska izvješća (iako ne svake godine), no u javno dostupnim dokumentima nije jasno specificirano od koga dolazi novac, na koji način i za koju namjenu.
Ideološki kriteriji za dodjelu javnog novca u Hrvatskoj se podrazumijevaju, pa i onoga dobivenog iz EU izvora; pogledajmo samo kako vlada raspodjeljuje novac iz proračuna županijama, gradovima i općinama kojima vladaju HDZ i njegovi „priljepci“, a koliko tamo gdje su na vlasti „lijevi“. Nema razloga vjerovati da se ne događa i suprotno. Ali i to treba dokazati. Pri čemu ne treba zaboraviti da su aktivnosti „lijevih“ udruga nerijetko temeljne ljudskopravaške aktivnosti koje bi država trebala jamčiti svojim građanima na temelju ustavnih određenja. Što, naravno, nikako ne znači da bi tko smio biti pošteđen poštivanja zakona i propisa. Nažalost, Hrvatska je formalno demokratska, napredna, sekularna država, a zapravo je autokratski poligon za nazadni, populistički klerikalni konzervativizam „ukrašen“ izrugivanjem jednakosti i svim vrstama manjinskih prava. U takvom društvu ne treba čuditi što se, bez ikakve političke reakcije, ozbiljan posao uvođenja reda u nevladin sektor prepušta akterima tipa udruga U ime obitelji koja manirom dostojnom Donalda Trumpa – izmišlja, povezuje nepovezivo i licemjerno optužuje druge da rade ono što je zapravo kamen temeljac i nosivi stup postojanja agende Željke Markić i društva.
Zaključno, potpuna analiza financiranja i izdataka nevladinog sektora u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas neophodna je (i već „debelo“ kasni) da bismo imali činjenice umjesto glasina, podmetanja i paušalnih, politički i financijski motiviranih javnih osuda. Takvu analizu vlast neće nikada napraviti, pa je to zadatak za civilno društvo, ističe H-alter.
Izvješće sadrži teške riječi, insinuacije i u nekim dijelovima teorije zavjere, kakve u Hrvatskoj često rezultiraju građanskim tužbama za klevetu, primjećuje portal Novosti koji se također osvrnuo na izvješće dotične udruge.