Udruge hrvatskih branitelja još i danas su u poziciji braniti hrvatski narod – i od njega samog. Zasuti su povlasticama, a pravim veteranima nije jasno jedno: kako to da branitelja ima sve više? To je samo jedno od pitanja koje postavlja Deutche Welle (DW) u seriji tekstova povodom 30. obljetnice vojno-policijske akcije “Oluja”. Zašti su branitelji povlasticama gurnuti na margine baveći se svjetonazorskim pitanjima i podobnosti gostovanja pjevača iz Srbije dok u krajevima za koje su stavljali glavu na panj odavna više na rastu djeca nego korov a toliko spominjana demografska obnova za ta područja su “ne-tema”.

Puni naziv državnog praznika o godišnjici hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, zapravo je podosta složen: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan branitelja. Time se očito poručuje da su pripadnici Hrvatske vojske i policije nesumnjivo iznijeli glavni teret oslobođenja RH od srpske okupacije prije 30 godina. No to je odredilo i njihovu povlaštenu društvenu poziciju kroz protekla tri desetljeća. Danas vojni veterani iz toga rata imaju na raspolaganju izuzetne statusne, materijalne i političke beneficije, a često ih i koriste na prilično širokom planu.

Štoviše, oni se aktivno upliću u opći npr. kulturni život, izražavajući se svjetonazorski autoritativno te identitetski obavezujuće. U takvom nametanju vrijednosti, lako se dogode i zabrane pop-koncerata gostiju iz Srbije, kao što je nedavno bio primjer s onim Bajaginim, gdje ništa nije pomoglo to što se Bajaga nije politički ničim ogriješio o Hrvatsku. S druge strane, braniteljske udruge i grupacije ne ustručavaju se ni fizički, uz prijetnje zahtijevati od pojedinih hrvatskih vlada da odstupe. Samo ako im nisu po volji – ako naginju ulijevo, a to je u ovom stoljeću već dvaput bio slučaj.

U takvim situacijama, pokazalo se, branitelji su tu da obrane svoj hrvatski narod od njega samog, odnosno njegova fatalno pogrešnog izbora. Namah se ruši idila nacionalnog jedinstva, nastaju političke napetosti i krize. No raslojavanje između branitelja i ostatka populacije dogodilo se još kod određivanja spomenutih neizmjernih povlastica, npr. s njihovim masovnim umirovljavanjem. Pripadajuća izdašna mirovinska primanja lako upadaju u oko pored mizernog prosjeka ostalih umirovljenika u RH. Branitelji su tako uvjerljivo distancirani od glavnine svog okruženja, klasno i socijalno.

Momčilo Bajagić Bajaga / Snimio: V. KARUZA

S bojišta – na „privatizirano” radno mjesto

Još privilegija: njihova djeca imaju prednost u upisima na fakultete, a oni sami praktično su dobili pravo i na blaži sudski tretman za kaznena djela. S tim je zaista teško dalje tvrditi da su ostali jednaki u društvu. A da je sve počelo imovinskim svojevrsnim potkupljivanjem, uvjeren je i naš sugovornik Pavle Kalinić, također branitelj-dragovoljac, inače stručnjak za sigurnost i publicist: „I može se nekad činiti da su na vrhu, ali ustvari su marginalizirani, suštinski razoružani, gurnuti u stranu. Posrijedi je najobičnija politička manipulacija.“

„Sve je to počelo, naravno, kad su nakon povratka s bojišta masovno slani u mirovinu dok im se retorički podilazilo, umjesto da im se nađe posao. E, ali posla, odnosno njihovih radnih mjesta, više nije bilo. U međuvremenu, dok su oni krvarili, neometano je u pozadini obavljena privatizacija u korist tranzicijskih odlikaša“, napominje Kalinić, dodajući kako je riječ o prevari i ucjeni. „Pometeni su“, inzistira on, „vezani povlasticama i faktično nesamostalni, vezani da glasaju za HDZ ili njegove satelite, tako da ih sve upućuje na šank ili čak iglu, umjesto da žive uistinu slobodno.”

„Pritom je ta naša najčešća vladajuća garnitura bila i ostala sve, samo ne hrvatska. Da ne spominjem opet tu pretvorbu i privatizaciju, zapravo pljačku. A znamo da je 15 tisuća ljudi poginulo za ovu zemlju. Više vrijedi jedno kurje oko hrvatskog branitelja, nego cijela ta stranka i vlast. I značajan broj viših časnika je kupljen, samo da šute. Braniteljske udruge su lutke na koncu, rade ono što im se kaže odozgo. A broj samih branitelja uskoro će biti veći od broja stanovnika, jer i dalje raste. Nas inače ukupno nije bilo više od 30 tisuća, nipošto“, zaključuje ovaj ranjavani veteran.

„Ne želim biti na mimohodu uz dezertere”

Naposljetku, sam Pavle Kalinić napominje da prošli tjedan nije bio na vojnom mimohodu u Zagrebu povodom 30. obljetnice akcije Oluja, jer – nije mu se dopao sastav najviših uzvanika. „Želim da se otvoreno prenese da ja nemam što raditi u društvu s dezerterima, a to su ni manje ni više nego prva tri najviša hrvatska dužnosnika: Milanović, Plenković, Jandroković“, rekao je on.

Neva Žganec/PIXSELL

Nadalje smo o toj vrsti političkog odnosa, u kojem su branitelji zatečeni, ukratko porazgovarali i s Nebojšom Blanušom, profesorom političke i socijalne psihologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Blanuša se načelno slaže s tezom kako su veterani zaglavili u nekoj vrsti političke klopke, što ih ostavlja kolektivno nezrelima kao izdvojenu društvenu skupinu. Umjesto resocijalizacije kroz svijet rada, zavedeni su počastima u tzv. najboljim godinama života. „Odnos koji opisujete, između HDZ-ove vlasti i braniteljskih udruga, uspostavljen je kao model klijentelizma od samog početka njihovog osnivanja. Posebno ucjenjivački je odnos prema udovicama poginulih branitelja – on je čak bio inspiracija za film Ministarstvo ljubavi”, prisjetio se Blanuša.

„No taj film su onda ‘na nož’ dočekale upravo njihove udruge, što je dio istog klijentelističkog kompleksa“, nastavio je ovaj profesor s FPZG-a, napominjući da se o dugoročnim učincima braniteljskog statusa nakon umirovljenja razgovaralo još 90-ih godina prošlog stoljeća. „I kritiziralo se tadašnju vlast kao kratkovidnu. No čini se da su već tada jasno znali što čine za svoju stvar”, mišljenja je Nebojša Blanuša. I nakon 30 godina od rata, kritičnim tako ostaje pitanje adekvatne mjere braniteljskog utjecaja, dok pojam zahvalnosti iz prazničnog nazivlja poprima izrazito opipljiv smisao.

Povratnici nakon Oluje: Život u tišini zavičaja

U Plavnom kraj Knina i Donjem Lapcu, nekada pretežno srpskim selima, danas živi tek djelić nekadašnjeg stanovništva. Ipak, oni koji su se vratili nakon Oluje kažu da im nitko ne smeta, žive od zemlje i uspomena, a najveći problem više nije nacionalnost – već tišina i praznina koja ostaje. Opstaju samo najuporniji. U Plavnom je prije akcije Oluja živjelo oko 2000 Srba, a danas svega 80. Među povratnicima je i Miloš Rusić, koji se iz Slovenije vratio još 1996. godine. Njegov brat Đuro i snaha Sava najprije su izbjegli u Srbiju, ali su se vratili jer su, kako kažu, željeli biti “svoji na svome”. Danas žive od poljoprivrede, stočarstva i mirovine, a ističu da ih nitko ne uznemirava i da međuetničkih problema nema, kažu za DW

Slično je i u Donjem Lapcu, gdje je nekada živjelo 9000 Srba, a sada tek oko 1000. Željko Obradović i njegova obitelj vratili su se početkom 2000-ih. Danas vodi ugostiteljski objekt i drži magarce. Kaže da oni koji su se posvetili zemlji žive bolje nego ikad. Ipak, mnogo je i onih koji se nisu snašli. Depopulacija pogađa sve – i Srbe i Hrvate – jer sve više ljudi bolji život traži u inozemstvu.

Screenshot DW

“Nakon 30 godina strasti bi se trebale smiriti…”

Tisuće obitelji izbjeglih pred operacijom Oluja do danas se nisu skučile u Srbiji. I druge prate duboki ožiljci. A neki ipak kažu da je “rat bio pa što sad” i da je vrijeme da Srbi i Hrvati jedni drugima pruže ruku.

Ratko Krajčinović iz Rume i Nenad Abramović iz Beograda se ne poznaju, ali ih svašta spaja. Obojica su iz Siska, obojica izbjeglice. Obojica u Srbiji nisu morali opet početi od nule, nego ispod nule, kako kažu, da nastave život kako znaju i umiju.

Ali danas donekle različito gledaju na događanja devedesetih i ono što Srbi mahom nazivaju „padom Krajine”, a Hrvati „vojno-redarstvenom operacijom Oluja”. Ove godine je trideseta godišnjica, okrugla…

„Tako familija i ja idemo u Hrvatsku, imam i rodnu kuću gore koja nije prodana. Mislim da bi strasti trebalo smiriti nakon 30 godina i da se dođe do nekog, bilo kakvog pomirenja i da krenemo dalje“, priča Krajčinović (70) za DW.

Krajčinović dodaje da „svakodnevne ratnohuškačke parole“ ne vode dobru. „Ja drugačije to gledam – rat je bio, pa što sad. Vrijeme je da jedni drugima pružimo ruku i da idemo zajedno ka Europi, ka boljem životu zapravo.”

S druge strane, Nenad Abramović (57), predsjednik udruženja raseljenih, doseljenih i izbjeglih osoba Zavičaj, za DW kaže da su emocije pomiješane. On je rođen u Hrvatskoj i kaže da je Oluja odnijela imanje, a donijela teške životne ožiljke.

„Napustili su me roditelji i brat. Te emocije su pomiješane – sjećam se djetinjstva, škole, majke, lijepih dana. A onda je došao rat u koji nismo vjerovali – jer smo vjerovali u bratstvo i jedinstvo…

Ruševna škola kao sjenik / Screenshot DW

Pomiješane emocije kolovoza

Dodatnu težinu kolovozu daje upozorenje Ministarstva vanjskih poslova Srbije, koje je ove godine pozvalo građane da izbjegavaju putovanja u Hrvatsku od 1. do 10. kolovoza. U Hrvatskoj se Oluja pompozno proslavlja, dok vlasti u Srbiji organiziraju komemoracije.

Abramović sve opet osjeća na svojoj koži — nije otišao na sahranu rođene tete. „Jednostavno, Srbi tamo sada, s obzirom na stanje, nemaju što tražiti”, kaže on.

Krajčinović kaže da je zadržao prijatelje koje je upoznao prije rata, ali da ne pričaju o ratu. Tako je, kaže, odgajao i djecu.

„Nema toga! Pusti nišan, pusti puške, pusti naoružanje i pusti sve, ajmo dalje, ajmo gledati kako bolje živjeti. Ja to govorim sad koji imam 70 godina, ali tako odgajam i djecu…”

U Srbiji početak “ispod nule”

Krajčinović nam priča kako je izgledao novi početak u Rumi 1996. godine. Kaže, to je bio „početak ispod nule“, ali su se snalazili.

„Ja sam profesor tjelesnog odgoja pa sam našao u školi posao, neka zamjena bila, tri mjeseca, međutim slabo je bilo plaćeno, nekih 200 maraka, a 200 maraka je bio stan. I treba živjeti, onda sam otišao u komercijalu i nekako smo preživljavali.“

„Ali, onda nemaš auto, nemaš kuću, sve se zaradilo i kupilo i tako. Počinješ ispod nule. Jer smo imali tada dvoje maloljetne djece i dvoje staraca, kojima trebaju lijekovi, koje treba stalo vozati po doktorima. Ali dobro, Bože moj, na koga će se osloniti nego na nas“, kaže Krajčinović.

Abramović priča da je došao u Beograd s 27 godina, ali da je glavni grad tada bio „zabranjen” za izbjeglice. Trebali su ići u Vojvodinu ili na Kosovo. „Izgledalo je tužno i jadno, zato što još i tad je bila mobilizacija, pa su nas vraćali u Slavoniju. Maltene, mi se nismo smjeli kretati. Jedini način je bio da odemo na Kosovo i Metohiju, ljudi koji su bili mlađi upisivali su fakultete, sve do Erdutskog sporazuma. Iako je to suprotno Ženevskim konvencijama, nisu smjeli živjeti, hodati i tako dalje. Neki su stradali ponovo kad su vraćeni na ratište“, priča Abramović.

-Mi smo velike žrtve, ali tokom zadnjih deset godina se taj položaj popravio, ima nas u institucijama, ima nas i u političkoj sferi“, kaže. „Nažalost, mi još uvijek imamo velike potrebe ovdje, u Beogradu se mora izgraditi barem 2.000 stanova samo za izbjeglice, ali je bolje nego što je bilo.”

Sve mučnije godišnjice

Za mnoge protjerane bolna je bila činjenica da je tvrdi desničar Marko Perković Thompson okupio oko pola milijuna ljudi na koncertu u Zagrebu. „Ja to ne opravdavam. Pola milijuna da viče ‘Za dom spremni’. Zna se koji je to bio poklič. To je bio NDH. Zašto se vraćate u ustaško vrijeme?“, pita se Krajčinović.

„Pusti to, idemo dalje, da li si Srbin, Hrvat, musliman, živimo svi zajedno jer smo naslonjeni jedni na druge, mi ne možemo jednostavno jedni bez drugih, to je stavljanje klipa u kotače. Ja to ne volim, i gotovo.”

S druge strane, s režimskih televizija u Srbiji svakodnevno se čuju optužbe da su u Hrvatskoj svi „ustaše“, a ratni zločinci su sada već stalni gosti tv-programa.

Dojam je da godišnjice Oluje s protokom vremena postaju zagriženije. Ova, okruglo trideseta, mogla bi biti najmučnija do sada…piše DW.

Prizor s Thompsonovog koncerta u 2025. godini – ustaški pozdrav iz 1941.  / Sanjin Strukić/PIXSELL