Mate Granić

Uz kotlovinu, pjenušac i viljamovku, Tuđman mi je ispričao najtužniju istinu o hrvatskoj desnici: “Vidiš, Mate…”

Tihana Tomičić

Foto Boris Scitar/Vecernji list/Pixsell

Foto Boris Scitar/Vecernji list/Pixsell

"Oni zaista ništa ne razumiju, i jednom su izgubili državu, a drugi put je nikad ne bi ni mogli dobiti, jer oni ne razumiju svijet oko sebe. Od Ante Pavelića do Mate Bobana oni ti ništa ne razumiju", ispričao je Mati Graniću Franjo Tuđman



Obilježavanje Dana sjećanja u Vukovaru ove godine prošlo je s manje sudionika, zbog epidemioloških mjera, i bez političkih tenzija, upravo u duhu koji aktualna Vlada i promiče – suradnje s manjinama, i s pogledom u neku svjetliju budućnost. To smatra i bivši dugogodišnji šef hrvatske diplomacije, Mate Granić, koji je svjedok vremena.


– Ovogodišnja Kolona sjećanja i sva druga događanja u Vukovaru prošla su ove godine mirno i dostojanstveno, s jasnom porukom da je Vukovar, kao i Hrvatska u cjelini, okrenut budućnosti, pomirbi, miru. Hrvatska je pobijedila u pravednom i oslobodilačkom Domovinskom ratu.


​Svjedok vremena


Svjedok ste vremena. Možemo li se podsjetiti kako je došlo do reintegracije i u konačnici potpunog oslobođenja Hrvatske?


– Vojno-redarstvena akcija Oluja, koja je bila prethodnica kasnije mirne reintegracije, bila je legalna i legitimna, te što je najvažnije oslobodilačka operacija okupiranih područja, i to na temelju Rezolucije Vijeća Sigurnosti UN-a broj 871., te odluka Opće skupštine UN-a od 1. listopada 1993. godine i druge slične odluke s kraja 1994. godine pod brojem 49/43 o situaciji na tada okupiranim područjima Hrvatske.




I kad samozvani šef tih okupiranih područja Milan Martić nije krajem 1994. godine prihvatio razgovor o mirnoj reintegraciji, te dapače čak i ruke nije htio od Petera Galbraitha uzeti Plan Z4 koji je predviđao tu mirnu reintegraciju, postale su iscrpljene sve druge metode povratka okupiranih područja pod suverenitet Republike Hrvatske.


Martić više nije htio ni voditi razgovore, a mi smo htjeli nastaviti razgovarati, no ni mirna reintegracija nije mu bila prihvatljiva, i tad su iscrpljeni svi alati za povratak okupiranih područja putem mirne reintegracije, što je na kraju i SAD uvidio i uvažio.


Hrvatska, da se razumijemo, nikoga nije pitala za dozvolu da krene u vojno-redarstvenu akciju Oluja, no obavijestila je Amerikance.


S njima smo početkom 1994. godine u Ženevi, s izaslanikom predsjednika Billa Clintona, vodili razgovore i dogovorili koncept zaustavljanja rata u Hrvatskoj i BiH, zajedno s Bošnjacima iz BiH, i u tom trenutku postali smo saveznici u zajedničkom cilju zaustavljanja rata.


SAD je postao naš ključni saveznik za postizanje mira na prostoru cijele Hrvatske i zaustavljanje rata u BiH. Od tada smo o svemu obavještavali Amerikance.


​Podsjetio bih da su tada lokalni Srbi bili spremni razgovarati o infrastrukturi, o vodi, struji, cestama, ali ne i o političkim pitanjima, a nakon što je uspješno provedena akcija Bljesak, predsjednik Franjo Tuđman se uoči Oluje konzultirao s međunarodnom zajednicom, i nitko nije imao nikakvih primjedbi na taj plan.


Sjećam se dobro tih dana, kad je 31. srpnja 1995. godine s Brijuna, u pauzi sastanka s čelnim ljudima Hrvatske vojske koji su pripremali operaciju Oluja, nazvao i rekao: »Mate, donio sam odluku nakon razgovora s predstavnicima međunarodne zajednice – ako akcija bude brza i čista, tada nisu za očekivati nikakve nove rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, i Hrvatska može osloboditi svoj teritorij.


Pitao sam: »A koliko brza, 10-15 dana?« »Brža«, rekao je, »i bit će čista.« Tako je i bilo.


No, također, postojala je procjena da se područje Podunavlja ne reintegrira na taj način, radi procjene velikog broja država da bi u tom području akcija morala trajati duže i da bi bila mnogo kompliciranija, stoga je Oluja obuhvatila veći dio okupiranog teritorija, a Podunavlje je reintegrirano tijekom vremena mirnim putem.


Vukovar je simbol svih stradanja Hrvata i drugih civila u ovom ratu, on je simbol žrtve, ali i hrabrosti hrvatskih branitelja, koji su ondje ponijeli ogromnu žrtvu. To je posebno mjesto za sve nas.


Nije bilo snage…


Kako su izgledali dani kad je Vukovar pao?


– U trenutku kad je Vukovar pao, Hrvatska više nije imala snage za obranu grada. Predsjednik Franjo Tuđman učinio je baš sve što se moglo, ništa nije propustio učiniti, ali snage više nije bilo.


Sjećam se dobro tih dana, ja sam za to saznao večer prije, da prestaje otpor hrvatskih branitelja koji više ne mogu izdržati udar na Vukovar. Ja sam 13. studenoga s generalom Rašetom pregovarao cijeli dan o prekidu vatre, i njemu je naš prijedlog o prekidu vatre bio prihvatljiv za ostatak Hrvatske u tom trenutku, ali ne i za Vukovar.


Franjo Tuđman i mi svi učinili smo sve da Beograd pristane na primirje, i pristao je, ali ne za cijelo područje borbi.


Zašto? Je li im Vukovar bio neki trofej posebni?


– Svjedoci smo da Beograd nije želio pristati na prekid vatre u Vukovaru. Omjer snaga je ondje bio takav da su se protiv 35.000 do 40.000 boraca JNA, paravojnih formacija i četničkih postrojbi borile tek oko dvije tisuće hrvatskih branitelja.


Vukovar nije samo hrvatski Alamo, on je i mnogo više od toga. Hrvatska nije mogla više ništa učiniti. Zato je upravo još važnije da danas, i sve ove godine, dan pada Vukovara obilježavamo dostojanstveno, mirno i s puno pijeteta žrtvama.


Vukovar će zauvijek ostati u našem sjećanju, on je uklesan u temelje hrvatske države. U tom kontekstu, podsjetio bih na povijesne govore Franje Tuđmana nakon što je po mirnoj reintegraciji ušao u Vukovar, kao i 1998. godine u Zagrebu, kad je govorio o tome da moramo biti okrenuti budućnosti, prema pomirbi.


I upravo aktualna Vlada u tom duhu slavi Vukovar. Ta ista poruka dominira i danas, to je politika koja je izravan nastavak politike pomirbe dr. Franje Tuđmana.


Ožiljci rata


Zašto je trebalo od tog Tuđmanovog govora 1998. godine, čak 22 godine da društvo prihvati tu poruku? Praktički smo na istoj točki kao prije 22 godine, ništa se bitno u društvu nije promijenilo kad su u pitanju netolerancija i govor mržnje.


– Žrtve rata, ožiljci rata su teški. Još uvijek postoji preko dvije tisuće nestalih koje Hrvatska još traži, i to najviše upravo s područja Vukovara i Podunavlja. Treba spomenuti da je u toj brojci i dio Srba, pripadnika srpske manjine, njih oko 600.


Ja sam kao član tadašnje vlade bio odgovoran Komisiju za traženje nestalih – tada je taj broj iznosio 14.000, tako da su se s godinama ipak neke informacije dobile. Dakle, ožiljci rata su jako teški i duboki.


Kolona sjećanja dostojanstveno je obilježena. Ono što je najvažnije: okrenuti smo budućnosti, uz poštovanje prema žrtvama i poštujući istinu o agresiji na Vukovar. Jer zahvaljujući politici koju vodi premijer Plenković i njegova parlamentarna većina, i ozračju povjerenja koje je ostvareno, postao je moguć dolazak Borisa Miloševića u Kolonu sjećanja i njegov čin osude ratnih zločina i iskazivanja pijeteta svim žrtvama.


To su važni potezi koji pridonose pomirbi i mirnom suživotu. Moramo nastaviti činiti sve na daljnjem traženju nestalih, radi svih obitelji koji to očekuju. Jer zločini su zločini, trebaju biti kažnjeni.


I pritom mislim i na one zločine koji su se dogodili i s hrvatske strane – nitko nije imao pravo činiti zločine u ime hrvatske države, nitko, pogotovo što je Hrvatska bila žrtva velikosrpske planirane agresije.


A upravo je Vukovar simbol herojstva naših ljudi, i zato treba pokazati snagu i odgovornost da se svi zločini raščiste i ostave u povijesti, a da mi svi zajedno nastavimo dalje, okrenuti budućnosti.


Nerazumna desnica


Kako tumačite izjave desne oporbe o tome da je danas na vlasti »srpsko-hrvatska trgovačka koalicija«?


– Te su izjave apsolutno štetne. Podsjetit ću na još jednu stvar koju je rekao predsjednik Tuđman, a o kojem govorom u šestom poglavlju svoje knjige »Diplomatska oluja« – u zadnjem tjednu kolovoza 1996. godine, nakon što je postignut sporazum o normalizaciji odnosa sa Srbijom, i kad je Srbija prvi put u povijesti priznala Hrvatsku, na Brijunima je mene i moju obitelj primio predsjednik Tuđman, i kuhao kotlovinu za sve, on me pozvao i rekao: »Mate, idemo nešto popiti.«


On je uzeo pjenušac, ja svoju standardnu viljamovku, i rekao mi je: »Moram ti nešto reći. Vidiš, Mate, stvorili smo hrvatsku državu, obranili smo je, sada smo međunarodno priznati, pomogli smo u zaustavljanju rata u BiH, Amerikanci su nam saveznici i Srbija nas je prvi put u povijesti priznala…


Ali, vidiš Mate, ima nešto puno gore od ove naše jadne i bijedne socijaldemokracije, a to je ova naša desnica. Oni zaista ništa ne razumiju, i jednom su izgubili državu, a drugi put je nikad ne bi ni mogli dobiti, jer oni ne razumiju svijet oko sebe. Od Ante Pavelića do Mate Bobana oni ti ništa ne razumiju.«


Mislim da vam to sve govori. Kad sam kasnije, nakon mirne reintegracije, razgovarao i s kardinalom Kuharićem, i on je potpisao svaku Tuđmanovu riječ o hrvatskoj desnici. Kao ni tada, ni sada ona ne razumije dovoljno.


Hoćete reći da samo žele sakupljati političke poene?


– Eto, to vam je to. Državu oni ne razumiju.


Simpatičan i pozitivan gest, ali…


U Vukovaru je bio i izaslanik srbijanskog predsjednika Vučića, Veran Matić. Kleknuo je pred spomenik braniteljima. Kako ocjenjujete taj čin, ali i srpsko-hrvatske odnose u cjelini?


– Veran Matić učinio je jedan simpatičan gest na Ovčari, a upravo je Ovčara tada bila mjesto najvećih ratnih stradanja od Drugog svjetskog rata u Europi, jer to je bilo prije Srebrenice, kao što znamo. To je pozitivan gest.


Međutim, znamo koliko je još otvorenih pitanja između dviju država – od pitanja nestalih, granica, arhiva, sukcesije, gospodarske suradnje. Jedno po jedno to pitanje treba rješavati, pri čemu nestali moraju ostati na prvom mjestu.


O svemu tome uvijek treba dalje razgovarati, to je jedini ispravan put. Hrvatska pritom mora iskoristiti sve mehanizme koje ima kao članica EU i NATO-a.


Predsjednik države ne može biti lider oporbe


U Koloni sjećanja nije bio i predsjednik Zoran Milanović.


– Predsjednik je izabrao svoj način na koji će se pokloniti žrtvama, to je njegov izbor.


Kako ocjenjujete ovu tvrdu kohabitaciju kojoj svjedočimo između predsjednika i premijera?


– Kohabitacija, bila mekša ili tvrđa, dio je demokracije, i to je činjenica. Međutim, u zadnje vrijeme ponekad izgleda da neki stavovi predsjednika Milanovića ujedno izgledaju kao stavovi lidera opozicije.


To nije dobro. Predsjednik Republike treba voditi računa o tome da je izvanstranački predsjednik, i to se mora vidjeti iz svakog njegovog poteza.


Hoćete reći da predsjednik ne okuplja nego dijeli?


– Pa evo, da, to bi se moglo reći. Predsjednik mora voditi brigu o urednom funkcioniranju državnog sustava, u kojem sve sastavnice moraju biti funkcionalne. Ja o tome govorim vrlo benevolentno. Nije uloga predsjednika države da bude lider oporbe.