Građani zemalja EU-a ne vjeruju u održivost mirovinskih sustava. Odbijaju i prebacivanje tereta krize na leđa radništva zbog čega su mjere štednje postale okidačem za masovne prosvjede i generalne štrajkove kojima je ispraćena godina u nizu europskih zemalja.

Pritisci iz Bruxellesa i financijskih institucija mogli bi rezultirati produljenjem radnog vijeka i u Hrvatskoj. Analitičari se slažu da bi najnovije vladine reforme mogle voditi u tom smjeru, piše H-alter.

Europski centri moći i internacionalne financijske institucije potiču države članice Europske unije da povećaju prosječno trajanje radnog vijeka. Prema nedavno objavljenom istraživanju agencije YouGov, građani EU država shvaćaju kada ekonomisti kažu da je situacija neodrživa jer populacija stari, natalitet opada, a prosječna životna dob raste.

Polovica ili više ispitanih u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Italiji smatra da su državni mirovinski sustavi neisplativi, dok ih oko dvije trećine ne vjeruje u opstanak sustava kada dođe na red umirovljenje trenutnih tridesetogodišnjaka ili četrdesetogodišnjakinja.

Reuters

Ulaganje u vojnu potrošnju dodatni okidač krize

Oko polovine ispitanih u Njemačkoj smatra pak da su mirovine preniske. U Italiji i Francuskoj tek nešto manje. U Njemačkoj nešto više od polovine aktivne radne snage smatra da neće imati dovoljno novaca za ugodnu starost, u Francuskoj nešto više od dvije trećine, a u Italiji čak više od 70 posto ispitanih.

U pravilu nešto više od polovine ispitanih u navedenim zemljama protivi se produljenju minimalnog trajanja radnog vijeka kao mogućem rješenju problema, još više na postavljeno pitanje povećanja porezne stope radno sposobnima, smanjenju iznosa mirovina i smanjenju financiranja državnih usluga koje podržavaju starije osobe.

I zato se diljem Europe prosvjeduje i štrajka. Načini na koje vladajuće garniture pojedinih zemalja planiraju riješiti „tempirane bombe“ mirovinskih sustava, u vrijeme kada njihove zemlje odvajaju sve veće proračunske udjele za vojnu potrošnju, postali su predmetom političkih kriza.

Generalni štrajkovi kao reakcija

U Francuskoj je, gotovo tri godine nakon najavljene mirovinske reforme, čiji je cilj povećanje granice za starosnu mirovinu s 62 na 64 godine, i nakon četiri izmijenjena premijera u posljednje dvije godine, samo nakratko suspendirana politička kriza koja je zaprijetila opstanku režima Pete republike. Proračun za 2026. izglasan je s podrškom francuskih socijalista koji su podršku uvjetovali suspenzijom reforme do predsjedničkih izbora najavljenih za 2027.

U najvažnijoj europskoj ekonomiji opstanak krhke parlamentarne većine doveden je u pitanje upravo zbog mirovinskog zakona koji fiksira iznos penzije na 48 posto prosječne plaće. Njemačkoj vladajućoj koaliciji predvođenoj konzervativcima iz CDU/CSU-s, pomoć su ponudili čak i parlamentarci ljevičarske stranke Die Linke. Dio mlađih konzervativaca u redovima vladajućih, naime, u prosincu je zaprijetio povlačenjem podrške jer ne žele nositi teret povećanja socijalnih izdataka, zaoštravajući tako „generacijski konflikt“, kakvim ga nazivaju svjetski mediji.

Drugdje u Uniji, pitanja vezana uz penzije nisu razriješena parlamentarnim pregovorima i dogovorima: u studenom je prošle godine belgijske gradove na tri dana paralizirao generalni štrajk, organiziran od strane sindikata kao odgovor zbog socijalnih rezova koji predviđaju promjene u mirovinskim sustavima, a koje bi najviše pogađale siromašne penzionere i žene.

Masovni štrajkovi i prosvjedi obilježili su kraj prošle godine u Italiji i Portugalu. Nezadovoljstvo, pak, nije pokolebalo desne koalicije u zemljama da sprovedu zakone kojima se predviđaju znatni socijalni rezovi. U navedenim su zemljama sindikalne organizacije najavile nastavak prosvjeda u 2026.

Prosvjedi u Francuskoj / Reuters

U Hrvatskoj većina protiv produljenja radnog vijeka

U Hrvatskoj od uspješno provedene sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, kojom je 2019. godine prikupljeno gotovo 750 000 potpisa protiv dobne granice za starosnu mirovinu, nije bilo ozbiljnijih razgovora o mogućnosti produljenja radnog vijeka. Velika većina u Hrvatskoj takvo što ne bi niti prihvatila, kako sugerira jesenas provedeno istraživanje Eurobarometra. Iako 70 posto građana misli da bi reforma mirovinskog sustava bila jako važna, s idejom produljenja radnog vijeka u državi se „potpuno ne slaže“ 62 posto ispitanika. Petina je ispitanika je bila nešto blaža, odgovorivši da se samo „ne slaže“ s tvrdnjom.

Samo je u protekloj godini u analizama i izvještajima Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) nekoliko puta „preporučeno“ produljenje radnog vijeka i dodatno ograničavanje uvjeta za prijevremenu mirovinu i za Hrvatsku.

-Produljenje radnog vijeka bi se vrlo lako moglo dogoditi u 2026. Sve restriktivno što vladajući misle napraviti, napravit će ove godine budući da nas ne čekaju novi izbori. Samo omogućavanje rada na puno vrijeme nakon 65. godine je već prvi korak ka povećanju radnog vijeka“, kaže za H-Alter Milivoj Špika iz stranke Blok umirovljenici zajedno.

Kao i Špika, Višnja Stanišić, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (HUS), smatra da bi novouvedena mogućnost rada na puno radno vrijeme mogao biti indikator za eventualno produljenje radnog vijeka u Hrvatskoj.

„Sve ovisi o tome kakve će naputke dobivati naši vladajući i kako će se tih naputaka držati“, kaže.

„Ako nas sada natjeraju da, umjesto do 65, radimo do 72 godine starosti [kako sugeriraju iz Svjetske banka], to znači približno 14 tisuća sati rada više. Otprilike kao da nam sada nametnu da, za istu plaću, radimo 10 umjesto 8 sati dnevno“, smatra SDP-ov saborski zastupnik i predsjednik Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Mišo Krstičević.

Dulji radni vijek – zbog profita i nesposobnosti vladajućih

Svi naši sugovornici smatraju, pak, da bi potencijalno produljenje radnog vijeka bilo učinjeno nauštrb kvalitete života i slobodnog vremena, sve zarad profita i nesposobnosti vladajućih.

„Naše slobodno vrijeme je samo naše vrijeme da budemo ljudi kakvi smo oduvijek htjeli biti i raditi ništa ako tako želimo. Ili raditi nešto što nije briga Vlade, Svjetske banke, MMF-a i njihovih vulgarnih ekonomista“, dodaje SDP-ov zastupnik.

Hrvatski penzioneri, pak, slobodnog vremena nemaju jer nakon 65. godine, prema posljednjim podacima, imaju nešto više od pet zdravih godina. Upravo za razliku od gore nabrojenih pobunjenih zemalja u kojima je prosjek desetak zdravih godina nakon doživljene 65. godine.

S radnog mjesta, takoreći, drito na groblje.

Budući da na zdravlje hrvatskih penzionera udara i siromaštvo, u riziku od kojega, prema podacima DZS-a za 2024. godinu, živi njih trećina, vladajući su u Hrvatskoj uveli i mogućnost rada na puno vrijeme za penzionere koji bi tada dobivali pola od svoje zarađene starosne mirovine.

Foto ilustracija; Davor Kovačević

Mirovinska reforma “kozmetičke prirode”

Navedena i ostale promjene koje vlada predstavlja kao mirovinsku reformu, od kojih su neke stupile na snagu početkom godine, prema kritičarima, promjene su kozmetičke prirode, svedene na pokušaj kratkotrajne kupovine socijalnog mira. Špika smatra da je, primjerice, godišnji dodatak od šest eura po godini staža distrakcija koja eliminira priču o trinaestoj mirovini, božićnici i paketima pomoći najpotrebnijima.

„Sve reforme dolaze prekasno i ne rješavaju osnovne probleme umirovljenika. Povećanje invalidske mirovine za 10 posto, ukidanje penalizacije zbog ranijeg odlaska u mirovinu sa 70 godina i druge mjere koje su stupile na snagu početkom godine ne mijenjaju standard umirovljenika. Što se tiče ukidanja penalizacije, nije jasno zašto granicu ne spuste na granicu starosne mirovine. Imamo situaciju u kojoj su pojedinci s više godina radnog staža penalizirani na gori način nego oni koji su otišli u zakonsku starosnu mirovinu. Vlada je obezvrijedila trajanje staža kao bitan faktor kod određivanja mirovine“, kaže Višnja Stanišić.

S nešto više od prosječnih 34 godina, Hrvatska ostaje među zemljama s najnižim očekivanim trajanjem radnog vijeka, prema aktualnim podacima Eurostata za 2024. godinu, s više od dvije godine ispod prosjeka EU. Relativno nizak prosjek radnog vijeka u odnosu na razvijenije ekonomije Unije u spomenutim je „preporukama“ navođeno kao razlog za povećanjem dobne granice za starosnu mirovinu. Taj prosjek međutim, smatra Špika, ne znači da hrvatski radnici i radnice malo rade. U obzir treba uzeti, kaže, katastrofalnu ekonomsku situaciju nastalu uslijed privatizacije dobara i deindustrijalizacije zemlje. Smatra da umirovljenici u dosta slučajeva nemaju manji staž svojom voljom, nego krivnjom države:

„Naš prosječni radni vijek je nizak zahvaljujući prisilnim umirovljenjima, ljudi su bili otjerani u mirovine zbog zatvaranja firmi i stečajeva tijekom privatizacije, jedno je vrijeme bilo gotovo 500 tisuća nezaposlenih, a bilo je i masovan broj slučajeva neuplaćivanja doprinosa. Na koncu, da Hrvatska priznaje godine studija kao radni staž ili staž svim majkama [ne samo umirovljenima nakon 2019. ili 2025, koje dobivaju šest mjeseci, odnosno godinu dana radnog staža po djetetu] onda bismo došli na neki prosjek Europske unije.“

Prosvjed radnika Varteksa 2024. / Foto: Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL

Četvrtina radnika u 60-tima na groblju ili bolesna

Katastrofalno socijalno stanje dijela umirovljenika, pak, u Hrvatskoj ne postaju dijelom širih socijalnih zahtjeva, na što upućuje i tradicionalno slab odaziv na prosvjedne akcije po različitim socijalnim pitanjima.

Krstičević nam kao pozitivan primjer ističe upravo izlazak Francuza i Francuskinja koji shvaćaju da je čak četvrtina najsiromašnijih radnika već mrtva i potrošenih tijela u šezdesetim godinama. Ističe nam i zamku na koju upozoravaju tamošnji opozicionari i sindikalisti, a prema kojoj dulji rad u starosti dovodi do povećanja troškova nezaposlenosti mladih.

U Hrvatskoj je, pak, isto tako izražena nevoljkost prema socijalnim rezovima i produljenju radnog vijeka. Jedan od razloga zašto bi potezi poput produljenja radnog vijeka ipak mogli proći, kako kaže Špika, jest i pasivna politička kultura u Hrvatskoj, što se odražava i na prošlogodišnjim prosvjedima u organizaciji BUZ-a, kaže. Od stotine tisuća siromašnih penzionera, tek nekoliko tisuća njih u pravilu iziđe na ulice.

„Hrvatski građani ne čitaju zakone, a kad ih čitaju, nerijetko gledaju kako bi ih zaobišli. Snalazimo se kako znamo i umijemo i nikome se baš ne ide na ulicu, a stranke će se umirovljenicima baviti ponovno u izbornoj godini. U sindikatu se trudimo da potaknemo ljude da stvarno pokušamo nešto napraviti da im bude bolje, ali za to trebamo i njihovu pomoć, a ta pomoć za nažalost izostaje“, zaključuje Stanišić za H-alter.