Pred Olenom Sokolovskom slikarsko platno. U rukama joj kist, zapravo dva spojena u jedno. Na platno nanosi plavu boju, pa do nje iz tube na platno spušta žutu. Uzima kist i u isti čas platnom nježno, a opet odlučno, vuče dvije snažne linije, jednu žutu i jednu plavu. Vidiš, boje su to ukrajinske zastave koja vijori toliko i tako da te strah da će ‘pobjeći’ s platna.

– To je simbolika, onako kako razmišljam o Ukrajini. Podloga je, rekla bi, lirična, delikatna, profinjena, nježna, ali uz to ide jedan snažan potez koji simbolizira snagu i čvrstoću u ukrajinskim bojama – pojašnjava nam Sokolovska.

– Vi ste to nama upravo opisali Ukrajinu kakva je bila, ili kakva će biti? – pitamo.

– Onu koja je bila i bit će. Kad se riješi ovo sve, bit’ će to najbolja država na svijetu – na to će, bez imalo dvojbi, Sokolovska.

Olena Sokolovska rođena je 1969. godine u Ivano-Frankvisku, u Ukrajini. Slikarsko školovanje započela je 1984. godine na Državnom koledžu dekorativne i primijenjene umjetnosti Ivana Trusha u Lavovu, a nakon akademije su uslijedile i dvije godine specijalističkog smjera likovne pedagogije na Sveučilištu Stefanika.

Predavala je ona i slikarsku anatomiju, slikarstvo i crtež na Koledžu likovne i primijenjene umjetnosti u Kosivu, gdje je bila mentorica mnogim mladim umjetnicima.

A onda je odlučila da će živjeti i raditi u Hrvatskoj, u Zagrebu. Tu je od 2005. godine, tu slika, vodi tečajeve i radionice, tu ima zapažene izložbe. Tu je i do nje došla vijest da je Rusija vojskom krenula na njenu Ukrajinu.

Totalni šok

Olenu smo našli u njenoj galeriji za platnom i s kistom u ruci. Može li uopće slikati u ovoj situaciji, ima li snage za to!?

– Pa naravno! Slikam jer je to neodvojivo od mene, to je dio mene. Kad si u tom košmaru, kad stalno o tome razmišljaš, bolje se maknuti i nešto raditi. S tim što se živcirate ništa dobro nećete napraviti – kazuje nam Olena.

No, priznaje da smo u pravu kad kažemo da nam je zvučala krajnje potreseno prije nekoliko dana, kada smo se prvi put čuli, netom nakon što je u Ukrajini počeo rat.

– Tri dana nakon što je krenuo taj rat, bila sam totalno u šoku. Shvatila sam da sam počela ulaziti u nekakvu fazu depresije i morala sam sama sebe maknuti od toga. Prvih dana sam stalno pratila što se događa, stalno razmišljala što napraviti, kako, kome pomoći.

Zvala sam sve svoje prijatelje i rodbinu da dođu iz Ukrajine u Zagreb, Hrvatsku, ali nitko nije htio doći. Jedva se tata odlučio doći. Prijatelji, nitko – priča Olena.

Kaže Olena kako su je već prvih dana agresije zvali mnogi u želji da pomognu. Primjerice, u ime Hrvatskog društva likovnih umjetnika, čiji je i ona član, zvao je dopredsjednik Josip Zanki i ponudio mogućnost smještaja i novčanu pomoć za slikare iz Ukrajine.

– Zvala sam sve svoje prijatelje, pa društvo likovnih umjetnika u Lavovu i Ivano-Frankvisku gdje sam studirala i živjela, ali svi su odgovorili isto: »Ovdje smo potrebni!« Možete li to zamisliti!?

Nitko ne želi otići – ističe Olena.

Na fakultetu na kojem je radila, nastave sada, dakako, nema, a svi studenti i profesori rade, kako kaže, za front. Pletu mreže, šivaju, sve za vojsku.

– Tako su ujedinjeni da je to nevjerojatno – kaže Olena.

Veli i da su oni koji su prvi izbjegli iz Ukrajine, ljudi koji su došli svojim automobilima. Ovaj drugi val čine oni koji su ostali bez kuće, bez ičega. Dolaze djeca i mame, a muškarci su ostali u Ukrajini da je brane.

Čak i one mlade žene koje su prije koju godinu razmišljale o pečalbi, sada kazuju da će se nakon izbjeglištva vratiti u Ukrajinu i graditi je ispočetka. Rat je, ističe Olena, Ukrajince homogenizirao i to jako.

– Da sam, recimo, prije pole godine rekla svojim kolegama da se u Zagrebu, ili Njemačkoj, nudi smještaj plus nešto novca da možeš preživjeti, svi bi bili sretni i prihvatili bi. A sada, ne! Nitko neće – govori Olena.

Ni svoje roditelje nije uspjela posve nagovoriti da dođu. Otac, svjetski priznati arhitekt i restaurator Zanovij Sokolovski, ipak je došao, nakon puta dugog 40 sati. Putem je dehidrirao i po dolasku je morao u bolnicu na oporavak.

Mama se zato ne da iz svog doma, makar joj Olena objašnjavala da bi možda najviše pomogla tako da ne moraju liječnici u Ivano-Frankvisku brinuti i o njoj, kraj onih kojima je pomoć i potrebnija.

Okružena umjetnicima

Olena Sokolovska djetinjstvo je provela u Ivano-Frankvisku, a mladost, kako kaže, u Lavovu gdje je studirala. Pitamo je kakva je bila mladost, kakva je bila Ukrajina u vrijeme njenog studija.

Biografija otkriva da se slikarstvom počela baviti posve rano.

– Slikala sam oduvijek, od kada znam za sebe, kad sam bila posve mala, ja sam slikala. Slikala sam uvijek animalističke motive, konje. Uvijek sam željela da mi sveti Nikola donese na poklon jednog ponija.

To je nešto što je rođeno sa mnom i kad je trebalo birati u kojem smjeru ću ići, nikakvih sumnji nisam imala. Nigdje se nisam mogla zamisliti osim u tom likovnom smjeru i svijetu – priča Olena.

Ne treba se tome čuditi. Rasla je ona u umjetničkoj obitelji, kraj oca koji je uvijek slikao i zbog kojeg je često još kao dijete bila u društvu slikara, arhitekata. Podsjeća Olena i na to da je u doba njenog odrastanja Ukrajina bila dio SSSR-a.

– A SSSR je bio jako zatvoren, pa su se ljudi više kreativno družili, a manje putovali – sa smiješkom će Olana.

Od četvrtog do osmog razreda osnovne škole Olena Sokolovska je išla u školu slikanja, da bi zatim otišla u Lavov u srednju likovnu, pa na akademiju. Sa samo 15 godina je otišla od kuće.

– Danas moj sin Mihael ima 15 godina i čini mi se da ne bi mogao biti tako sam. Ja sam bila sama. Mislim da smo bili samostalniji i sami odlučivali za sebe. Danas roditelji odlučuju za djecu – veli Olena, majka Mihaela i dvije odrasle kćeri, Sofije koja je liječnica i Ane koja je majstorica 3D animacije.

Podsjeća nas Olena kako su Lavov i Ivano-Frankvisk dio Galicije. Kako kaže, zajedno smo onomad bili svi u sastavu Austro-Ugarske. Zato je arhitektura tih gradova posve slična onoj u hrvatskim velikim gradovima.

No, zanimljive se nama čine one fotografije na zidu njenog Facebook profila na kojima se vidi Olena Sokolovska s mladim svijetom kojem je u Kosivu, na Koledžu likovne i primijenjene umjetnosti, bila mentorica, predavač, učila ih slikanju i anatomiji. Na tim slikama sve mlada, vesela, zadovoljna lica.

– To je teritorij Guculjščuna, to je tamo gdje su Karpati, planine, predivan kraj. To su širine, dužine, visine, predivan krajolik gdje vam kada izađete van, jednostavno stane dah. Bila sam mlada profesorica, a na slikama je baš moja grupa – kaže Olena.

– I svi na tim slikama izgledate sretno i veselo – velimo joj.

– Mi tek sad razumijemo i shvaćamo kako nam je bilo dobro – na to će ona.

Rad za frontu

Na toj slici i jedna Nadja koja je fotografije što ih je Olena stavila na Facebooku komentirala riječima: »Baš šteta što smo se tako malo fotografirali.« Svi s te slike, odnosno svi Olenini studenti, njeni su prijatelji na Facebooku. A gdje su danas!?

– U Ivano-Frankvisku, Kosinu, Italiji… Oni koji su u Ukrajini baš rade za frontu. Svi rade za frontu – kazuje Olena.

Oni rade za frontu baš kao što se, kako kaže, puno Ukrajinaca, muškaraca koji su odavno otišli u pečalbu, sada vraća u Ukrajinu da bi je branili. I to je, priznaje, pomalo plaši, plaši je da će puno ljudi izginuti zbog fiks ideje jednog, kako kaže, ludog čovjeka.

Priznajemo da nam je rat otkrio i koliko nam je znanje o odnosima Rusije i Ukrajine manjkavo, da nikada mislili nismo da je ovakav sukob moguć.

– Nikada nije ni bilo sukoba dok ga ovaj nije izmislio – ističe Olena.

Baš kao da pokušavamo nemoguće i pobjeći svako toliko od teme rata, pitamo Olanu kako joj se dogodila Hrvatska, i njoj i njenoj sestri Dariji. Dolazila je ona kod tete, Ukrajinke koja se tu u Hrvatskoj udala, prvi put još daleke 1987. godine.

– Predivno ste živjeli – veli nam.

– Bit’ će da i jesmo. Drago mi je da vi to kažete – priznajemo.

– Dobro, meni se činilo predivno, jer sam došla, ajmo to tako reći, iz ‘zatvora’. Kad sam prvi put došla, mislim da sam imala 17, 18 godina. U dućanima u Ukrajini tada nije bilo ničega, par konzervi, a ovdje je to bilo posve slično kao i sada – smije se Olena.

Voljela je Olena dolaziti teti, voljela i voli naše more, a onda je tu upoznala i današnjeg supruga i ostala. Brzo se i uključila u novu zajednicu.

– Ja radim, svojim poslom sam stekla sve i radim – kazat će.

Vrata života

Tu je galerija, otvorila je svoj obrt, a Zagrepčani i Zagrepčanke, pogotovo oni koji su makar jednom ušli u rodilište u Petrovoj, prolazili su i prolaze kraj murala »Vrata života« kojem je baš ona autorica.

– Bio je to fantastičan projekt koji je pokrenula Melinda Šefčić koja je okupila slikare koji rade murale u javnom prostoru. Smatram da sam dobila najbolji prostor – kazat će Olena.

Objašnjava kako su zapravo tri zida bila u igri, a u sredini njih vrata. Trebalo je smisliti kompoziciju koja ima smisla. Ona ju je napravila na osnovi hrvatskih motiva, poput Velebita i cvijeta perunike.

Na vrata je stavila golube, da vrata budu čim realnija.

– Ispalo je tako da vrata stoje u pejzažu. A Naziv »Vrata života« je zato jer se baš kroz ta vrata voze bebe iz rodilišta mamama u sobe – pojašnjava Olana.

Priroda i jest jedan od osnovnih motiva njenih slika. Jer, kako kaže, iz Ukrajine je sa sobom donijela te ukrajinske krajolike, taj osjećaj slobode što ga daju velika prostranstva, te velike širine.

– Kad odete u planine ukrajinske, od tog osjećaja beskraja stane vam dah. Morate otići to vidjeti. Teško je to pričati, bolje je osjetiti – veli nam Olena.

U Petrovoj »Vrata života«, a malo prije nego smo joj došli u posjet čula se s prijateljicom u Ukrajini koja joj reče da su granate padale i po rodilištu u mjestu Buča. I to je strašno.

– Što vam se čini, kako će ovaj rat završiti – pitamo Olenu.

– Nemam ni kapi sumnje da će Ukrajina pobijediti, samo je pitanje po kojoj cijeni. Ali, pobjeda će biti! I onda će Ukrajina biti najbolja država zato što nas je ovaj rat već jako spojio, ne možete vjerovati koliko.

Nema tu ni one u ratovima tako česte zloupotrebe humanitarne pomoći, ničeg lošeg. Svi su kao jedan – ne dvoji Olena.

Ne može, kaže, zgaziti Putin 40 milijuna ljudi. I što ako ih zgazi, što će onda!? I vodi li pritom računa da 40 zgaženih Ukrajinaca znači duplo više žrtava u onih koji napadaju!? Sve se to pita Olena.

A mi je pitamo čuje li se s kojim od ruskih kolega, prijatelja, pogotovo onih koji su također tu u Hrvatskoj.

– Jedni podržavaju Ukrajinu, jedni su potpuno protiv rata i sve to smatraju ludilom, a druga polovica me šokirala jer su mi kazali: »Pa sami ste krivi.« Žive tu, a svejedno slušaju propagandu rusku, što je meni čudno, to da ne razmišljaju.

Neke sam izgubila, ali nije mi žao. Tko je bio blizak, postao je tuđ, a tko mi je bio tuđ, postao je blizak – priznaje Olena.

Vodi nas razgovor dalje, recimo do predsjednika Zelenskog. Čovjek je glumac, a to se malo gdje, osim recimo u SAD-u, događalo.

Priznat će Olena da mu u startu i nije bila sklona, odradila je tu svoje i propaganda njegovih protukandidata, no sada i za njega i za braću Kličko može samo kazati da su pravi, pravcati – ljudi.

I Olena i njena sestra Darija Pavlešen odmah su počele i volontirati kao prevoditeljice u motelu Plitvice i prihvatilištu u Rakitju. Svaka je izbjeglička priča, kaže, priča za sebe, ali za sve vrijedi to da su pobjegli od rata jer žele sačuvati svoju djecu koja su mala.

A bi li Hrvatska mogla tu pomoći i više ili drugačije!?

– O, puno Hrvatska radi, puno – na to će Olena.

Pozitivan stav

Gradit će Ukrajinu, kad rat završi, sigurno i njen otac, a tko zna, možda i Mihael, njen sin kojeg je prije sedam godina odvela u Ukrajinu da mu je pokaže. No, onda je krenuo rat te 2014. godine i tu je Mihaelovo upoznavanje majčine rodne zemlje stalo, pa je putovala rjeđe i sama.

Veze međutim nikada nisu oslabjele, dapače. Pa kad smo Olanu pitali ima li koji suvenir iz Ukrajine, neki spomen, otišla je na tren u drugu sobu i vratila se u ukrajinskoj košulji na sebi.

– Soročka! Svaki Ukrajinac i Ukrajinka imaju takvu košulju. Ja ih tri imam i sve sam u obitelji u njih obukla – s ponosom će Olena.

Ne može rat tu ništa ni njenom slikarstvu, njenom nježnom koloritu, motivima u kojima je ono dobro od života.

– Moje slikarstvo je neka improvizacija prirode. Jedino što mi nije drago u slikarstvu općenito, je to što je sve više neke depresije. Ionako živimo u depresivnom svijetu, a onda još i slike koje o tome govore, to je previše.

Ne vuče ma na to, ja volim izvući na slikama nešto najljepše – kazat će o svom slikarstvu Olena Sokolovska.

Pa će pritom dodati: »Samo pozitivan stav, k’o TBF!« I nije taj spomen TBF-a tu slučajno. Jer, voli ona sve što TBF pjeva. Voli, veli nam, onu »Moja mater te traži« i onaj stih koji kaže da mater nije popila lijek a udarilo je na jugo, voli »Veseljka«, voli onu o ‘vragu koji je došao u grad’ i voli onu koja kaže ‘ništa mi neće ovaj dan pokvarit’.

Ako treba, a treba, i dobrom voljom će se udarit’ na ružan rat.

Pred odlazak nazdravili smo da zlo što prije prođe, a Olena nam je poželjele da čim prije bude tako da možemo doći u njenu Ukrajinu pa vidjeti kako je to kad te prostranstva ostave bez daha.

– Morate doći. Jer, kad bi se moglo sve reći riječima, ne bi slikarstvo ni postojalo. Slika govori puno više od riječi – kaže nam Olena Sokolovska.

Umjesto pozdrava obećala nam je poslati fotografiju slike koja samo čeka da je iz glave prenese na platno, slike u kojoj će svojim ‘riječima’, svojim alatom progovoriti o svojoj Ukrajini.

Umjesto pozdrava priznaje: »Otkada je počeo rat, ja više ne znam koji je danas dan u tjednu, ali sam sigurna u računici koji je danas dan rata, danas je 15. Kao da se promijenio način brojenja vremena.«