RIJEKA – Julija Ljubančić posljednjih dana s velikom strepnjom gleda u zaslon mobitela očekujući poziv svoje obitelji i prijatelja koji žive najgore dane u svojim životima. Rat u Ukrajini ne jenjava, ljudi bježe pod naletima Putinovih trupa da bi spasili ono najvrednije što imaju. Vlastite živote. Iznimka nisu niti obitelj i prijatelji Julije Ljubančić, nekadašnje ukrajinske gimnastičarke, a danas priznate svjetske sutkinje, koja je iz rodnog Lavova 1997. godine došla u Rijeku. Majka i prijatelji trenerice i potpredsjednice Ženskog gimnastičkog kluba Vita te profesorice tjelesnog odgoja u Osnovnoj školi »Vladimir Gortan« napustili su svoj dom u Lavovu, gradu 80-ak kilometara udaljenom od granice s Poljskom, odakle su stigli do Buska, sela nadomak poljske granice, nadajući se da će se umjesto odlaska u izbjeglištvo ipak uskoro vratiti svojim kućama.

– U stalnom sam kontaktu s mamom, zasad je situacija pod kontrolom, ali i dalje smo svi napeti. Sirene za zračnu uzbunu se stalno čuju, ali nema bombardiranja jer je blizu granica s Poljskom, koja je članica NATO-a. Mirno je zasad i u Lavovu, tu su se preselile ambasade svih zemalja, ljudi se nadaju da će ipak doći do pregovora, da će uskoro prestati rat i da će se vratiti svojim kućama. To je i jedan od razloga zbog kojeg mnogi, a među njima i moja mama i prijatelji s kojima je u Busku, još uvijek odugovlače oko prelaska granice. Već ih četiri dana molim da krenu, ali me stalno uvjeravaju da će krenuti čim se smanji izbjeglička kolona, započela je Julija Ljubančić.

Pozitivne misli

Ljubančić ističe kako je kolona prema poljskoj granici iz Buska dugačka više od 30 kilometara.
– Neki ljudi, nažalost, odustaju, jer su ostali bez goriva. Situacija je krajnje teška, moji prijatelji imaju bebu od šest mjeseci, što im dodatno otežava situaciju čekanja u koloni, a prema informacijama kojima raspolažem, za prijeći deset kilometara potrebno je deset sati. S druge strane, tu je i teoretska šansa da ruska vojska napadne izbjegličku kolonu pa smatraju da su sigurniji u kući u koju su se privremeno smjestili. No, svi se nadamo da do toga ipak neće doći. Sjede na koferima, čekaju i nadaju se da će se sve smiriti. Dio moje obitelji i prijatelja je ostao u svojim domovima i ne misli napuštati zemlju. Situacija je teška, ali nikome nije lako napustiti dom i otići u izbjeglištvo – nastavila je Julija Ljubančić.

Reuters

U svakodnevnom je kontaktu i s prijateljicom koja živi u Kijevu.
– Iz Kijeva se praktički ne može izaći jer su mostovi dignuti u zrak. Oni koji su uspjeli pobjeći, smjestili su se u Lavov. I tu je opet do izražaja došlo zajedništvo, nema mržnje, ljude ne zanima tko je koje nacionalnosti i vjeroispovijesti, već svi pomažu jedni drugima. Jednostavno nastoje preživjeti sa željom da se što prije vrate svojim životima. Dućani normalno rade, neki i dalje imaju normalno radno vrijeme, a neki rade skraćeno do 12 sati, najveća je potražnja za mlijekom i kruhom, ali većina stanovništva se ranije opskrbila hranom, pa i gorivom, očekujući napad Rusije. No, jednostavno ne mogu napustiti grad. Moja prijateljica koja živi u Kijevu je iz miješanog braka pa previše ne izražava svoje mišljenje, ali također kao svi mi, uostalom, kao i cijeli svijet, želi da rat što prije završi. Najveća snaga ljudi u Ukrajini je možda u pozitivnom razmišljanju i nadi da će ipak prevladati zdrav razum – nastavlja Julija Ljubančić i objašnjava razloge napada na njezinu domovinu.

– Svi znamo da je Putinov cilj promijeniti vlast u Ukrajini, ali ljudi u Ukrajini nisu nezadovoljni vlašću. Naprotiv. Naravno da bi željeli viši standard, ali uspostavili su demokraciju. Smiju slobodno izražavati svoje mišljenje, kritizirati vlast, čak i predsjednika vlade i predsjednika države, za razliku od strahovlade koju su uveli Vladimir Putin u Rusiji i Aleksandar Lukašenko u Bjelorusiji. Moja teta i sestrična žive u Bjelorusiji, željela bih ih nazvati, ali nisam se čula s njima. Tamo je situacija tako ozbiljna da postoji velika mogućnost da se razgovori prisluškuju – kaže.

Podrška

Julija Ljubančić u kontaktu je i sa svojim prijateljima iz Rusije, kao i sa članovima ukrajinske reprezentacije u gimnastici.

– Ukrajinski gimnastičari su trenutno na Svjetskom kupu u Cottbusu, potom odlaze na natjecanje u Dohu i strahuju za svoje obitelji i hoće li se uopće moći vratiti kući. Ja sam ih pozvala da dođu u Hrvatsku, no Njemačka im je već pružila azil. U sportu smo svi jedna velika klapa, svi se čujemo i nudimo pomoć, pa sam tako i u kontaktu sa svojim prijateljima iz Rusije. Većina ruskog naroda je protiv rata, to dokazuju i brojne demonstracije diljem zemlje. Rusi s kojima sam pričala osuđuju Putinov potez, nitko ne želi niti ne podržava rat. Kijev i ostatak Ukrajine se neće tako lako predati, čim počnu prvi proboji prema ruskoj granici, bit će još više nezadovoljstva među ruskim stanovništvom. Tako da očekujem da Putin neće imati razumijevanja i podršku većine ljudi. Naravno da mu je želja svrgnuti Volodimira Zelenskog s vlasti, ali ovo što radi graniči s ludilom. Uveo je diktaturu i nikako mu se ne sviđa što u Ukrajini vlada demokracija, već želi da Ukrajina bude njegova marioneta. No, ovaj rat nije važan samo za Ukrajinu, već za cijelu Europu, prije svega za sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, koje su sigurno daljnja Putinova meta, ali i za Balkan. Jer ako ne uspijemo obraniti Ukrajinu, Putin sigurno neće stati – dodala je Julija Ljubančić.

Spremna je otići po svoju obitelj i prijatelje na poljsku granicu.
– Sigurno da se brinem, u nekoliko navrata sam htjela otići po njih, ali su me zaustavili. Prvo na mađarsku granicu, ali su rekli da im je to daleko jer treba preko Karpata prevaliti 400 kilometara, a na cesti nisu sigurni, pa onda na granicu s Poljskom. No, stalno mi govore da još malo pričekamo. U Ukrajinu se ne može ući, ali se iz nje može izaći. Čak i s dokumentima koji su istekli, Poljaci su napravili sve da ljudima omoguće da napuste ratnu zonu. Zasad smo svi na čekanju. Prije svega mira.