Kada je na samom početku pandemije u ožujku 2020. godine potres umjerene jačine pogodio Zagreb, gotovo da nema osobe kojoj na pamet nije pala težina nadrealnosti sručene na samu egzistenciju stanovnika glavnoga grada. Opsesivno gledajući informativne videoprijenose i snimke koje su od jutarnjih sati kolale po nacionalnim TV kanalima i društvenim mrežama, poput onih prepune livade ispred jednog zagrebačkog rodilišta na kojoj su se ukočili deseci trudnica pod zaštitnim maskama, zaključak domaće online javnosti sažeo se u misao kako je Zagrepčane pogodio scenarij koji u izmaštanoj, papirnatoj verziji ne bi bio prihvaćen niti pred producentima holivudskih B filmova iz sedamdesetih, budući da priča o dvostrukoj tragediji smrtonosnog virusa i tektonske katastrofe jednostavno zvuči prenategnuto.

O tome što bi na temu nategnutosti, nevjerojatnosti i prokletosti života rekli stanovnici s obje strane tursko-sirijske granice, bili oni zatočeni u područjima pod kontrolom religijskih fundamentalista u Siriji ili izbjeglice s privremenim boravištem na centralnom jugu Turske, ne možemo sa sigurnošću tvrditi. Serija potresa koja je početkom veljače pogodila siromašnu južnu Anatoliju devastirala je krajeve uz tursko-sirijsku granicu i ugrozila ukupno oko 21 milijun ljudi, najteže pogodivši turske pokrajine Hatay, Adiyaman te između njih smješteni dvomilijunski Gaziantep, središte u kome se smjestilo čak 500 tisuća nesretnih Sirijaca. U kontekstu bijega od brutalnog rata, nasilne blokade puta prema Europi, vremenski nedefiniranog smještanja u turske izbjegličke kampove i sveopće diskriminacije institucija i lokalnog stanovništva, potres i njegove smrtonosne posljedice za mnoge od njih bit će još jedna tragična epizoda koju su nekako uspjeli preživjeti. No uzroci za velike turske brojke od 36.000 potvrđenih mrtvih, više od 105 tisuća ozlijeđenih, milijune ljudi koji su u ovoj zemlji izgubili krov nad glavom i desetke tisuća kompletno urušenih i nefunkcionalnih građevina itekako se nalaze u odgovornosti politike potpuno kreirane po mjeri neprikosnovenog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Ukoliko turski ekonomisti svojim procjenama o 84 milijarde dolara nastale štete, odnosno jedne desetine turskog BDP-a, nisu drastično promašili, stanovništvo u Turskoj ne čekaju nimalo bezbrižne godine, već ekonomsko-društvena spirala nezadovoljstva, nemira i nasilja koja bi mogla stići i do skuta suvremenog sultana.

Pad vjere u turski
nacionalizam

U danima u kojima se akcije spašavanja iz srušenih zgrada pretvaraju u iskapanja i dokumentiranje poginulih, fokus se s prirodne katastrofe premješta na politički skandal izazvan lošim kriznim upravljanjem te sporošću turskih institucija da svim potrebitima osigura osnovne životne potrepštine, hranu, vodu, higijenske potrepštine, sanitarne čvorove, medicinsku skrb, grijanje i mjesto za spavanje. Premda je situacija izrazito kompleksna, prvotno nastala kao rezultat brojnih nepovoljnih faktora kao što su blokirane prometnice i zračne luke, razrušeni mostovi, autoceste i bolnice, organizacijska nespremnost i otežavajuće okolnosti unutar kojih se na terenu djeluje, posljedica su potkapacitiranosti i nepravovremenosti turskog ministarstva unutarnjih poslova i njegove Agencije za upravljanje izvanrednim situacijama (AFAD) koja je prema Erdoganovom priznanju pospano glavinjala u satima netom nakon ranojutarnjeg potresa. Prema riječima žestokog Erdoganovog kritičara, umirovljenog admirala Turkera Erturka, vlada je drastično smanjila civilnu ulogu i sposobnost turske vojske da reagira u kriznim situacijama, postavi i upravlja terenskim bolnicama te dirigira distribucijom humanitarne pomoći, što je zbijene vojne redove spriječilo da brzom reakcijom i brojčanošću doprinesu ugroženima. Vrlo loš inicijalni dojam turska je vlada pojačala blokiranjem pristupa Twitteru u trenucima kada je komunikacija bila od esencijalne važnosti, tvrdeći kako se na toj društvenoj mreži šire laži i dezinformacije o potresu, a kritike na svoj račun pretrpio je i vladi blizak Crveni polumjesec koji, bez obzira na pomoć brojnih međunarodnih spasilačkih timova, nije na vrijeme adekvatno organizirao sveobuhvatnu potragu za preživjelima pod ruševinama.

Ipak, rastući gubitak vjere u grandioznost turske države i Erdoganov, blago rečeno, nacionalistički projekt u najvećoj je mjeri uzrokovalo masovno sravnjivanje ne tako stare infrastrukture. Građevinski sektor kao jedna od perjanica turske ekonomije u posljednja je dva desetljeća intenzivno gradio nove stambene i javne objekte, no datum izgradnje nije spasio domove koji su se u samo nekoliko trenutaka pretvorili u prah, ne zadržavši čak niti vlastiti statički integritet. Iako je čelnik nacionalne uprave zadužene za masovnu gradnju (TOKI) Omer Bulut istaknuo kako je potres blago oštetio tek nekolicinu od 133 tisuće državno izgrađenih stanova u deset pogođenih pokrajina, tursku javnost ovaj podatak nije impresionirao, budući da se zbog sveprisutne i duboke korupcije isti standardi nisu primjenjivali i forsirali kod privatnih gradnji. Spregom vlasti i kapitala u službi turskog građevinskog buma godinama su neselektivno dijeljene građevinske dozvole, dozvoljavan prevelik broj katova i svesrdno legalizirani objekti upitne kvalitete, dok se pri analizama određenih ruševina već pokazalo kako su uništeni objekti napravljeni iznimno lošim i jeftinim materijalima i postupcima. Također, još jedan, posebno bolan šamar novonastalim beskućnicima predstavlja, sada se pokazalo, manjak pozitivnih efekata tzv. poreza za potres koji su turske vlade nenamjenski trošile. Od uvođenja ovog poreza 1999. godine, kao odgovora na 17 tisuća poginulih u snažnom potresu na istočnoj obali Mramornog mora na sjeverozapadu Turske, milijarde prikupljenih turskih lira nisu uložene u ono za što su prvotno namijenjene – povećanje otpornosti zgrada na smrtonosna podrhtavanja tla.

Domaća politika
kao smetnja

Osim sporadičnih informacija o spašenom životu nakon više od 200 sati provedenih pod ruševinama, vijesti koje posljednjih dana stižu iz Turske uglavnom se vrte oko uhićenja i pritvaranja kojima vlast Erdoganove Stranke pravde i razvoja (AKP) instinktivno reagira u svakoj delikatnijoj situaciji. Na policijsku je metu najprije stiglo stotinjak biznismena, arhitekata i inženjera koje se, djelomično s pravom, kao odgovorne proziva za niskokvalitetne novogradnje u projektima realiziranima pod državnim ugovorima. Međutim, lakoća izdavanja naloga za hapšenjem ubrzo je proširena zbog režimskog obračuna s odabranim kritičarima, najprije barem s dva novinara koji su izvještavali o poteškoćama humanitarnih napora na terenu, a onda i s čak 78 autora »provokativnih« uradaka na društvenim mrežama. S druge strane, zasad nema informacija o padanju dlaka s glava desničarskih ekstremista koji putem digitalnih medija dižu razinu straha, mržnje, panike i nepovjerenja u društvu tražeći da sirijske izbjeglice budu sustavno izostavljene iz humanitarnih akcija, i to zbog navodnih optužbi za pojedinačne krađe iz napuštenih trgovina i domova. Kao što to obično biva, ono najbolje što čovječanstvo pokazuje u velikoj kolektivnoj nevolji, vrijednosti koje su izrazito potrebne turskom društvu poput solidarnosti, zajedništva i međusobne pomoći pri pukom preživljavanju, neće doći s vrha kojem je opstanak na vlasti primarni prioritet, koliko god njegova cijena bila.

Upravo zbog nemilosrdne pragme, a ne zbog osluškivanja volje naroda i pokazivanja simpatija za glasne mase, Recep Tayyip Erdogan ulazi u dvadesetu godinu na poziciji nacionalne vlasti, prvo kao premijer, a zatim na moćnoj funkciji predsjednika. Primarni element koji već godinama opisuje političku atmosferu u Turskoj je duga, dobro dokumentirana represija turskih autoritaraca nad ideološki opasnom opozicijom, nacionalnim manjinama i novinarima. Različiti stupnjevi brutalnosti, kazneni progoni, racije nad domovima i stranačkim prostorijama neprijatelja, ali i nešto suptilnije ušutkavanje poput onog medijskom cenzurom, osnovne su djelatne metode bivšega gradonačelnika Istanbula koji je prvi pravi izazov svojoj nezadrživoj vladavini doživio 2013. godine kada je u »njegovom« gradu stasao višemilijunski otpor rušenju omiljenog javnog parka Taksim Gezi. Kardinalno iskustvo u eliminaciji ozbiljnih izazivača Erdogan je stekao tri godine kasnije, ekspertno razriješivši nimalo bezazlen pokušaj puča od strane odmetnute frakcije turske vojske, i to temeljitim čišćenjem vojnih struktura, javnih službi, obrazovnog sektora i medijsko-informativne branše od nelojalnih elemenata. Izokrenuvši potencijalno kobnu situaciju u svoju korist i premreživši državne institucije svojim kadrovima, Erdogan je za pokušaj državnog udara optužio svog vodećeg političkog protivnika, vođu tajanstvenog i dobro financiranog kulta te CIA-inog intimusa Fethullaha Gulena, nakon čega mu je bila potrebna samo godina dana da svu vlast konsolidira u svojim rukama. Ustavnim referendumom 2017. godine parlamentarni sustav zamijenjen je predsjedničkim, a Erdogan si je neizravno proširio djelokrug zadataka, od onih izvršnih do imenovanja raznih vrsta koja uključuju i postavljanja ministara i potpredsjednika, stječući moć koja se danas može usporediti jedino onom ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Iako je dugo i uspješno pripremao teren u kojem se snažni pokret protiv njegove ličnosti ne može roditi, pa početak ove veljače dočekao s rekordnom popularnošću u posljednje dvije godine, nepredvidiva katastrofa potresa pomrsila je idilu Erdoganovog pomno skrojenog kalendara. Vremena za tursko ganjanje plodonosnih prilika, pomaka i svrstavanja na vanjsko-političkom planu u idućim će mjesecima biti sve manje, s obzirom na to da kampanja pred zajedničke predsjedničke i parlamentarne izbore koji su zakazani za proljeće neće ići svojim glatko zamišljenim putem. Uključivši klasični mehanizam široke predizborne potrošnje, koja uključuje postepeno udvostručivanje minimalne plaće radnicima u privatnom sektoru, predsjednik se nadao da će dobro tempirana državna darežljivost biti dovoljna za miran prelazak u novi mandat i osiguranje domaćeg mira za bavljenje Ukrajinom, Rusijom, NATO-om i Sirijom. No, održavanje turskih izbora sada je dovedeno u pitanje, a premda je s pravne strane teško izvediva, kritičari aktualne vlasti smatraju da bi njihova odgoda zbog nemogućnosti provedbe u razrušenim područjima Erdoganu bez narodnog legitimiteta produljila vrijeme vladavine. Ipak, prema navodima turske novinarke Ceyde Karan, Erdogan je netom nakon potresa kontaktirao vođe parlamentarne opozicije, zbog čega realnije izgleda verzija u kojoj će njegov AKP okupiti svu oporbu – osim vodećih oponenata iz Republikanske narodne partije (CHP) – te stvoriti širu desnu koaliciju s predznakom nacionalnog jedinstva. Ovakav bi epilog rezultirao daljnjim prostorom za djelovanje i širenje interesno povezanog kartela gospodarskih i ekonomskih elita i dodatno marginalizirao umjerene snage poput CHP-a, baštinika kemalističkog i sekularnog nasljeđa, ili ljevičarsku Demokratsku partiju naroda (HDP) koja se dosljedno bori protiv etno-nacionalne i religijske diskriminacije nad turskim Kurdima.

Neoosmanski snovi

Širenje turskog utjecaja u zemljama zapadne i centralne Azije, pozicioniranje Turske kao lidera sa snažnim kulturalnim kapitalom među muslimanskim zemljama te opčinjenost osmanskim kolonijalizmom i veličanstvenim carstvom glavne su odrednice Erdoganove politike koja nastoji stopiti moderne sustave poput tržišnog kapitalizma zajedno s religijsko-feudalnim i antisekularnim formama. Njegova osobna opsesija osvajačkim sultanom Selimom I. iz 16. stoljeća, simbolički vidljiva u medijsko-popraćenim pohodima Selimovom nakićenom grobu i nazivanjima javne infrastrukture po ocu Sulejmana I., sukob s Ataturkovim republikanskim temeljima stavlja ispred brige za svakodnevni život 85 milijuna ljudi u Turskoj.

Ekonomija ove regionalne sile grca u velikim problemima još od razdoblja prije pandemije. Rasulo u financijskom sistemu, visoka inflacija turske lire, pad likvidnosti gospodarstva i lažan ekonomski rast temeljen na financijskim i spekulativnim makinacijama, u lice turske elite eksplodirali su 2018. godine, kada su katastrofalno financijsko upravljanje i rapidno rastući dug počeli stizati na naplatu. U listopadu prošle godine inflacija je dosegnula rekordnih 85 posto uz drastičan pad vrijednosti lire u odnosu na američki dolar, a situacija nije dodatno pogoršana samo turskim odbijanjem za uvođenje sankcija Rusiji. Premda to nije uvijek bio slučaj, Turska trenutno sve geopolitičke karte drži otvorenima, što je u kontekstu novog hladnog rata i blokovske podjele čini možda i najkompleksnijim, ali svakako analitički vrlo zanimljivim političkim fenomenom.

Kao jedna od zemalja koja aktivno krši polarizaciju svjetske političke mape, Turska na pragmatičan način zadržava balansirane odnose sa svim važnim silama koje joj omogućuju da ne mora pristajati na ultimatume i Zapadno vazalstvo. Takav status Ankari dozvoljava da kurdske političke formacije poput Radničke partije Kurdistana (PKK) može proglasiti terorističkima, da vrši oružanu agresiju i okupaciju kurdski dominantnih područja na sjeverozapadu Sirije, s čvrste pozicije proganja političke protivnike po Švedskoj i Finskoj, pod stolom financira salafističke ekstremističke skupine poput Hayat Tahrir al-Shama (HTS) te sudjeluje u imperijalističkim poslovima kao što je bilo euroameričko uništavanje Libije, sve bez značajnijih negativnih posljedica na međunarodnoj sceni.

Erdoganov režim već je dulje vrijeme enigma s kojom SAD i Europska unija ne znaju što će, no bez obzira na napete odnose unutar Sjevernoatlantskog vojnog saveza zbog statusa dviju spomenutih nordijskih zemalja, teško se može očekivati kako će se Turska naći na njegovim izlaznim vratima. Utjecaj na Tursku, iznimno važnu u kontekstu pristupa Crnom moru i kontroli ulaza preko Bospora i Dardanela, uspješnije će izvesti preko NATO-a od kojeg i Erdogan očekuje korist, primjerice kao tržišta za plasman poznatih Bayraktar dronova u vlasništvu njegovog zeta. SAD se s različitim razinama strpljenja nosi s turskim kupovinama ruskih vojno-obrambenih sistema i jeftinog ruskog plina, a ekonomska premreženost ove dvije zemlje ne pokazuje znakove posustajanja. Ovdje je potrebno istaknuti da Turska sudjeluje u distribuciji ruske nafte i plina u Europu, i to posredstvom energenata koje Azerbajdžan preprodaje nakon miješanja i lijepljenja svojih etiketa, a nakon uvođenja europskih sankcija Turska se prometnula u vodeću destinaciju za ruske turiste. Također, Ankari će za obnovu nakon potresa biti potrebne značajne investicije i pouzdani partneri, što je prigoda koju ruski kapital neće htjeti propustiti.

Premda se u nekima od analiza prognozira, pa čak i lagano priželjkuje kako će tektonske turbulencije označiti početak šireg političkog prevrata kontra svemoćnog sultana, takva su predviđanja preuranjena. Na turskoj političkoj sceni trenutno ne postoji dobro pozicionirana, tehnokratski sposobna struja koja bi mogla ispuniti vakuum nastao svrgnućem Erdogana ili struja koju bi režimu vjeran domaći kapital odabrao za servisiranje vlastitih interesa. Poučeni kazahstanskim primjerom u kom je aktualni predsjednik Tokajev odigrao dugu igru protiv višedesetljetnog vladara Nazarbajeva, najrealnije izgleda budućnost u kojoj će se politička promjena dogoditi postepeno, laktarenjem između redova Erdoganovih bliskih suradnika i probitkom karizmatičnog nasljednika. Ma koliko teška, prirodna katastrofa neće rezultirati turskim skretanjem s kursa euroazijske velesile, no njezine bi posljedice mogle ubrzati put natrag prema kalifatu, distopiji protiv koje se ima tko boriti.