Obljetnici je prethodilo tek nekoliko konferencija na kojima su osobe uglavnom iz akademskog kruga elaborirale prednosti i nedostatke dokumenta što su ga u vojnoj bazi “Wright-Patterson” u Ohiu potpisali tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, predsjedatelj Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i čelnik bivše SR Jugoslavije Slobodan Milošević, no na svim tim skupovima čule su se odavno poznate teze o nesavršenosti sporazuma ali i potrebi da se on sačuva kao temelj mira i eventualno modelira sukladno potrebama demokratskog razvitka.

Koliko je podsjećanje na 21. studenog 1995. danas bitno u BiH govore i naslovnice dnevnih listova od petka. Sarajevski “Dnevni avaz” Dayton uopće ne spominje dok banjolučke “Nezavisne novine” donose naslov “U miru ima nade da se stvari poprave”.

Tridesetu obljetnicu dogovora u Daytonu BiH je dočekala u najgoroj krizi od 1995. godine koja je nastala nakon što je bivši čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik pojačao secesionističke prijetnje i zaoštrio sukob s međunarodnom zajednicom pa je zbog toga osuđen na godinu dana zatvora ostavši bez mandata predsjednika Republike Srpske.

Istodobno traju napetosti u hrvatsko-bošnjačkim odnosima zbog neriješenih problema s izbornim zakonom a cijela država trpi zbog izostanka vidljivog napretka na putu ka članstvu u Europskoj uniji.

No sve to za ljude koji su rat u BiH proveli s puškom u ruci i preuzeli najveći teret danas je manje važno od činjenice da više ne moraju biti u rovovima.

“Tog dana smo slavili kao da smo svi pobijedili”, kazao je Mirko Zečević Tadić, bivši pripadnik 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s područja Brčkog koji je 1995. godine tamo teško ranjen i ostao bez noge.

S bivšim pripadnicima drugih vojski koje su ratovale u BiH on već godinama promovira potrebu za pomirenjem i oprostom a to su učinili i u Sarajevu u četvrtak predstavljajući projekt rada s ratnim veteranima na izgradnji mira.

Zečević Tadić kaže da njima koji su nekako preživjeli rat nije drago vidjeti sve što se proteklih godina zbiva u BiH ali mir smatraju nezamjenjivom vrijednošću.

“Moramo se pomiriti s činjenicom da smo u proteklom ratu svi izgubili i da moramo polako krenuti naprijed malim koracima ka pravom miru”, kazao je dodajući kako se na tom putu ne smije stati.

Tadić Zečević se u ratu preko nišana mogao suočiti s Đokom Pupčevićem iz okolice Bosanskog Šamca koji je tamo ratovao kao pripadnik vojske bosanskih Srba. Teško je ranjen već 1992. godine. Uoči obljetnice Daytona u Sarajevu su sjedili za istim stolom.

Sjeća se kako je 21. studenoga 1995. godine kada je čuo vijesti iz Amerike sa skupinom prijatelja nazdravio dolasku mira.

“Proslavili smo što nam je taj mir konačno stigao nakon tri i pol godine rata no nismo očekivali da ćemo mi borci doći na margine društva. Zapostavljeni su u obadva entiteta i na razini BiH”, kaže Pupčević ali uz smijeh dodaje kako je bivšim pripadnicima HVO-a ipak puno lakše jer o njima skrbi Hrvatska dok su svi ostali “spali na socijalu”.

Adnan Hasanbegović iz Sarajeva u Armiju BiH prijavio se s 18 godina. Ratovao je na obroncima Trebevića braneći rodni grad.

Danas se ne može sjetiti gdje je točno bio kada je potpisan Dayton ali kaže kako se nadao kraju rata a bio je presretan kada je to i objavljeno iako je bio skeptičan znajući da su se i prije toga potpisivali razni sporazumi koji su potom propali.

“Bila je to velika stvar. Što god tko danas mislio o rezultatima i kako je ispalo da je to neki kompromis, mislim da je bilo jako dobro što je zaustavljen rat i ubijanje”, kazao je Hasanbegović.

On kao najveći problem danas vidi to što je rat naglo prekinut ali je ostao u glavama nekih ljudi.

“Ostali smo zavađeni”, kaže Hasanbegović koji upozorava kao je to smrtna opasnost za države u kojima ljudi žive izmiješani i kakva je i BiH.

Stoga pokušava učiniti ono što može kao pojedinac i kaže kako nastoji čuti i razumjeti svoje nekadašnje neprijatelje.

Taj je proces pokrenut kada su se ratni veterani i dojučerašnji protivnici iz rovova nakon 2001. godine počeli sastajati, razgovarati i zajednički posjećivati spomen obilježja svim stradalima u ratovima 90-ih godina i odavati počast poginulima.  Prvi takav sastavak morali su organizirati u Mađarskoj jer ih drugdje na području bivše Jugoslavije nisu željeli vidjeti zajedno.