Diljem Starog kontinenta 8. i 9. svibnja obilježavaju se Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, događaji od velike važnosti i za europsku sadašnjost. Osamdeset je godina prošlo od završetka Drugoga svjetskog rata u Europi 1945. godine. Pet godina kasnije započelo je i stvaranje današnje Europske unije.

Jasne razlike

Opća skupština UN-a 8. i 9. svibnja proglasila je Danima sjećanja na poginule tijekom Drugog svjetskog rata u kojemu je stradalo više od 60 milijuna ljudi. No, sudeći po ruskoj agresiji na Ukrajinu, zbivanjima na Bliskom i Dalekom istoku, ne može se zaključiti da je svijet puno naučio od tada, a rizik od prerastanja u globalni sukob i sada raste. Kada je riječ o Danu Europe, on se obilježava kao dan sjećanja na deklaraciju tadašnjeg francuskoga ministra vanjskih poslova Roberta Schumana 9. svibnja 1950., koja se smatra prvim službenim korakom u nastanku EU-a i donosi ideju o novom obliku političke suradnje u Europi.

Koliko se u Europi zadržala svijest s kraja rata, kada je sve prštalo nadom u bolju budućnost, kako se današnja Europska unija nosi s tom poviješću, stalnim pritiscima, kako izvan tako i unutar EU-a, razgovarali smo s političkim analitičarem Tihomirom Cipekom, koji misli da Europa danas može malo i da je u vrlo velikoj krizi.

– Situacija ipak ovisi o ključnim državama Europe, a ako pogledamo situaciju u Francuskoj ili pak Njemačkoj, dvjema državama koje su okosnica Europe, onda možemo reći da ona nije dobra, kaže Cipek.

Dodaje kako u pitanje dolazi stabilnost demokracije, jer unutarnja politička nestabilnost u tim državama i prijepori koji tamo postoje prenose se na cijelu Uniju.

– Europa je skupina nacionalnih država, nema pretpostavljeno povijesno, emocionalno ni identitetsko jedinstvo, i naravno da će Portugal drukčije gledati na rat u Ukrajini i angažman u njemu nego što to, primjerice, radi Poljska. Te razlike su jasne. Čini mi se da se Europa nakon Brexita nije osvijestila o nekim stvarima. To je bio prvi signal da se treba prenuti, a ona to nije napravila, rekao nam je Cipek.

Diplomacija koja ne pregovara

O rješenjima sukoba u Ukrajini kaže kako postoje oni koji zagovaraju mirovne pregovore, ali većina Europe se tome protivi.

– No, kakva je to diplomacija koja ne pregovara? Pa ideja demokratske diplomacije jest da se pregovara i tako pokušava naći rješenje, tim više jer je očito da se u tom ratu ne može pobijediti. Sukob između Europske komisije i pojedinih država, članica EU-a, će rasti. Hrvatske vlasti su tu pomirljive i nekakav je konsenzus da je dobro i korisno biti u Europskoj uniji, ali negdje drugdje u Europi ti sukobi postoje, ističe Cipek.

Cipek potvrđuje kako je Europa napravila ogroman pomak u odnosu na kraj Drugog svjetskog rata, no čini mu se da ono što je bila glavna intencija, a to je mir u Europi, nije ostvareno. Zapravo, Europa je kontinent ratova, rezimira.

– Ako se složimo da je EU nastao kao zajednica mira i ekonomske suradnje, onda je sada i jedno i drugo dovedeno u pitanje. Kada nestaje mir, kao osnovna vrijednost EU-a, pitanje je kako će se on dalje razvijati. EU jest u svojoj jezgri ekonomska zajednica interesa, jedinstvenog tržišta itd., no tržišta nema bez mira, to je pretpostavka svega. Mislim da se političke stranke radikalne desnice sve jače i pojavljuju upravo zbog toga što se Europa pokazuje disfunkcionalnom, na neki način nestaje. Pa ako hoćete i u ovom smislu europskih naroda, što mi zovemo demografskom krizom – Europa nestaje. I onda tu imamo vapaj ljudi koji kažu »čekajte, nemojte dozvoliti da nestanemo« – i događa se glasanje za AfD, Marine Le Pen ili ne znam već koga. Jer, Europljana je sve manje, čak i uz dolazak migranata kao radne snage. Ljudi nisu samo interesna bića, nego i emocionalna. Primjećuju da se njihovo susjedstvo odjednom posve promijenilo. Mi Europljani postajemo posve beznačajni. To je paradoks. S jedne strane je radikalna desnica protiv EU-a, a s druge strane ona nastaje zato što se EU nije pokazao dovoljno dobrim da zadovolji sve emocije i interese ljudi, kaže Cipek.

Potraga za ciljevima

Smatra da sve to pokazuje kako je europska budućnost u svjetlu aktualnih zbivanja vrlo neizvjesna, potencijalno tu predstoje veliki konflikti i ponovna potraga za nekakvim zajedničkim, glavnim europskim ciljevima.

– Mislim da Europi prijeti raspad, a kao da čelnici EU-a uopće ne vide uzroke te prijetnje. Da to bolje sagledaju, vidjeli bi nekoliko ključnih točaka. Najprije, pretpostavka da se savez nekih država raspada je upravo da nitko ne vjeruje kako je to moguće. Druga je pretpostavka da bi veliki troškovi raspada EU-a doveli do predomišljanja ljudi koji bi onda od toga odustali, no i ekonomski troškovi Brexita su bili veliki pa ga to nije zaustavilo. Kao treće imamo činjenicu da se nekako misli kako raspad dolazi s periferije, no pokazalo se da nije uvijek tako. Nije Sovjetski Savez propao zato što su Litva, Estonija i Latvija željele izaći iz SSSR-a, što je naravno neupitno, već zato što je takva silnica dolazila iz centra, opisuje.

Kaže da tako ni Europska unija neće propasti samo zato što je neka manja zemlja nezadovoljna, nego treba pratiti složenu situaciju u Njemačkoj, gdje je uz proglašenje rastućeg AfD-a ekstremističkom organizacijom umjesto bavljenja uzrocima, uz poteškoće formirana vlast.

– Macron u Francuskoj s centrističkom politikom ne daje mandat za sastav vlade klasičnoj ljevici i desnici koje su se pojavile. Dakle, problem je u centru, a ne u periferiji i cijeli sustav se dovodi u pitanje zbog njegove disfunkcionalnosti. To je posve ogoljeno ratom u Ukrajini – zna kako bi se postavila, ali za to nema snage. U nekakvoj simboličkoj politici se to vidi tako što će na proslavu Dana pobjede u Moskvi ići samo slovački premijer Robert Fico, a prije su išli svi, ističe Cipek.

Ruska agresija prekretnica

Cipek ističe kako je prekretnica u sadašnjoj poziciji Europske unije bila ruska agresija na Ukrajinu. Taj rat je, objašnjava, Europu s jedne strane doveo u situaciju da u njemu na neki način entuzijastički sudjeluje, iako su Amerikanci, naravno, kao oni koji su time upravljali, Europu na to potakli – a sada vidimo da se nakon pobjede Donalda Trumpa SAD povlači.

– I sada Europa ostaje sama te se suočila s time da je zapravo bila puno više ovisna o SAD-u nego što je to mislila. Posebice u vojnom smislu nema nikakvih kapaciteta, a nažalost niti u diplomatskom, iako je Europa uvijek bila kolijevka demokracije, pa i diplomacije, pojašnjava.

Podsjećajući da Europu zapravo u pregovore o završetku rata protiv Ukrajine nitko više i ne zove.

– Sve to jest određeni poticaj da Europa formira svoje jedinstvene politike, ali njih je vrlo teško oblikovati, što vidimo i po datumu godišnjice pobjede nad fašizmom, ističe.

Slomljeno zajedničko tumačenje Drugog svjetskog rata

Prema Cipekovim riječima, zajedničko tumačenje Drugog svjetskog rata u Europi je definitivno slomljeno, zapravo kontinuirano se slamalo kroz rezolucije Europskog parlamenta (EP) gdje su se temeljne, utvrđene činjenice počele dovoditi u pitanje.

– U pravilu EP dosta jedinstveno glasa, no nije slučajno kako upravo oko rezolucija koje su se vezale uz Drugi svjetski rat, tipa tko je započeo taj rat i snosi krivnju za njega, uvijek imate oko trećine europskih zastupnika protiv.

Primjerice, kada pogledate rezolucije koje su poticale baltičke države, a Poljska podržavala, ispada da je Drugi svjetski rat počeo sporazumom Hitler-Staljin, a ne napadom nacističke Njemačke na Poljsku 1939. godine. Ono što je povezivalo istok i zapad to je ta pobjeda nad fašističkom Njemačkom, a to je sada izgubljeno, ocjenjuje Cipek.