Reuters
Kolik problem su masovna ubojstva u Americi, u neku ruku svjedoči podatak kako neke centralne statistike koja bi pokazala koliko se puta tako nešto dogodilo do sada – jednostavno nema. Naime, SAD je država s izrazitom federalnošću, tako da ne postoji središnji statistički ured koji bi se bavio tom statistikom, a druga je stvar da je teško dokučiti što je masovna pucnjava po definiciji.
U takvoj situaciji najbolje se osloniti na najtemeljitije izvore, a u Sjedinjenim Državama to je svakako nezavisni projekt Shooting Tracker, koji popisuje sve masovne pucnjave od 2013. Njihova metodologija navodi kako su masovne pucnjave sve one u kojima su najmanje četiri osobe ozlijeđene i/ili ubijene u pojedinačnoj pucnjavi. Takva metoda određivanja što jest, a što nije masovna pucnjava, postala je tako u neku ruku već standard u SAD-u. Pojedini sociolozi i kriminalisti u svojim analizama koriste i metodu sa samo tri stradala, no statističke podatke za to je mnogo kompliciranije pribaviti. Zanimljivo je kako je baza podataka ovog nezavisnog projekta temeljitija od one koju posjeduje FBI, jer savezne policije nemaju obvezu slanja podataka federalnim istražiteljima, već je to samo stvar njihove dobre volje.
Manjkavi podaci FBI-a
U analizi USA Todaya, pokazalo se kako gotovo 60 posto masovnih pucnjava nikada nije zabilježeno u podacima FBI-a. Treba napomenuti kako FBI smatra masovnim pucnjavama samo one s četiri ili više mrtvih, a prema njihovim podacima, od 2006. do 2011. godine bilo je oko 200 takvih incidenata. U već spomenutoj analizi USA Todaya, pronađene su golemi nedostaci u podacima te je utvrđeno da pojedine savezne države doslovno nikada nisu poslale niti jedan podatak ili izvješće o masovnim pucnjavama.
Tek od lani se poznato sveučilište Stanford odlučio provesti temeljit sociološki projekt skupljanja podataka o masovnim pucnjavama. S obzirom na autoritet kalifornijskog sveučilišta, bit će zanimljivo pročitati zaključke istraživanja, koje još uvijek traje.
Prema podacima Shooting Trackera što se oslanja na svoje analitičare koji prate američke medije, za što FBI nema odvojena sredstva, samo u 2013. su zabilježena 364 incidenta, lani 333, a do 10. prosinca ove godine bile su ukupno 354 masovne pucnjave na području SAD-a u kojima su stradale četiri ili više osoba. Ugrubo se može kazati da se u Sjedinjenim Državama jednom dnevno događa masovna pucnjava. A s druge strane, kada se pogledaju europski mediji, samo oni najrazvikaniji slučajevi, poput onog u srednjoj školi Columbine ili sada San Bernardina, pokupe medijsku »slavu«. Prema tim podacima, ispada kako život u SAD-u nije najsigurniji.
Ako su kod statistika te bilježenja incidenata američke institucije pomalo kaotične, kod pokušaja objašnjavanja može se maknuti prilog »pomalo« bez ikakvog problema. U pokušajima objašnjavanja ovog fenomena vlada potpuni kaos jer na kraju svaki pokušaj analize završi na pitanju kontrole oružja, a znanost pritom najčešće bude istisnuta emocijama i političkim pritiskom. Treba zamijetiti i jednu nevjerojatnu devijaciju: iako je već gotovo desetljećima jasno kako je ovo veliki problem Sjedinjenih Država, tek u posljednjih godinu dana se provode temeljitija sociološka istraživanja. Možda je razlog u tome da istraživanja najčešće financiraju konzervativniji krugovi, a kako su oni najčešće pobornici slobode držanja oružja, rezultati istraživanja im ne odgovaraju.
SAD prvi na listi
A rezultati onih nekoliko ozbiljnih istraživanja su neumoljivi: apsolutno postoji povezanost između količine oružja kod građana i broja masovnih ubojstava. Prema istraživanju Adama Lankforda s Univerziteta u Alabami, koje je prezentirano u srpnju ove godine, »top 10« država s brojem masovnih ubojstava ujedno je »top 15« država po količini oružja kod građana. Sjedinjene Američke Države su broj jedan na listi, a Jemen i Srbija koji je slijede po komadima oružja na 100 stanovnika su u top pet država s brojem stradalih u masovnim pucnjavama. Da se ova statistika malo pojača: iako slove kao sigurne države, Finska i Švicarska plaćaju također danak naoružanosti svog stanovništva, tako da su među deset država s najviše ubijenih u incidentima. Američke organizacije za slobodu nošenje oružja bune se na svaku pomisao o uvođenju odredbi o obveznoj provjeri osobe koja kupuje oružje, iako statistike pokazuju da je u saveznim državama koje su uvele takve odredbe višestruko manje ubijenih od vatrenog oružja. No, u drugim državama i dalje osuđeni kriminalac s utvrđenim sociopatskim i psihopatskim sklonostima može kupiti oružje. Jer to je, prema mišljenju pobornika držanja oružja – cijena slobode.
Američka zabrinjavajuća ograničenost pravnim dokumentom pisanim prije više od 200 godina »opravdava« potrebu velikog dijela stanovništva da se ponaša nelogično. Tako da prema istraživanju čak 65 posto posjedovatelja oružja objašnjava svoj čin »mogućnošću da se obrani od tiranije države ako bude potrebe«. Na stranu što je takva teza blesava sama po sebi, teško je dokučiti kako bi se heterogeni ljudi mogli obraniti od države naoružane oklopnim sredstvima i nadzvučnim lovcima. No, to je tako, Amerikanci jednostavno vjeruju u to, i dok se ne promijeni nešto na političkom planu, neće postojati način da se bolje kontrolira ovaj tragičan fenomen.
Sociolozi Tristan Bridges i Tara Leigh Tober pokušali su prema počiniteljima donekle dokučiti i koja motivacija stoji iza njihovih napada. Iako najglasnije odzvanjaju etnički drugačiji počinitelji, statistika je i ovdje neumoljiva – najčešći masovni ubojice su mlađi bijeli muškarci. Bridges i Tober su kroz nekoliko analiza psihosociološki te kulturološki pokušali dokazati da se radi o dodatnom poticanju agresivnosti kod bijelih muškaraca. Prema njihovoj tezi, utjecaj takvih ljudi kroz desetljeća opada, odnosno i druge skupine dobivaju veća prava i mogućnosti. To kod njih izaziva dozu agresivnosti, koja se u najekstremnijim slučajevima manifestira suludim vatrenim pohodima. No, već spominjani Lankford je u svom radu pronašao još jednu zanimljivu činjenicu – postoje indicije kako je dosta mlađih počinitelja u svoje pucačke pohode krenulo u potrazi za slavom. Što bi na neki način značilo da se Americi pomalo obijaju o glavu svi realityji koji se nameću s tv-ekrana.
