Dvadesetak godina unatrag, internet i njegovu mladost uvelike su karakterizirala obilježja uobičajene adolescentske faze kao što su naivnost, zaigranost, entuzijazam, stvaralački potencijal i hrabrost. Neotkrivenost tehnoloških mogućnosti nije ni izbliza izazivala ludistički cinizam današnjice, već je na iluzijama o deusu koji iz mašine neće samo izaći, nego će mašina i biti, gradila snove o oslobođenju i demokratiziranoj komunikaciji u kojoj stvaranje i distribucija informacija neće biti centralizirani. Neopterećen suvremenom diktaturom šačice mreža koje iz nekog razloga zovemo društvenima, internet je tada počeo izlaziti iz škole, krenuo u svijet odraslih čiji su zakutci skrivali najmračnije činove i urote pa nam daleko od bajkovitih priča o odrastanju ispričao onu o Kolateralnom ubojstvu. Wikileaksovo objavljivanje videoklipa snimljenog s američkog Apache helikoptera koji 2007. godine nadlijeće i neselektivno puca po Bagdađanima globalnoj je publici razotkrio kakvom se lakoćom i nonšalantnošću čine i zataškavaju ratni zločini koji samo zbog odvažnog inata pojedinaca ne ostaju sakriveni u podrumskim arhivama njihovih počinitelja. Jedan filmić u gonzo stilu, zajedno sa stotinama tisuća klasificiranih dokumenata koji dan danas sramote nebrojene nacionalne vlade, političare, korporativne lobiste, špijune i druge mutne operativce, toliko je prestrašio institucionalnu utrobu najmoćnije svjetske sile da se ona svim raspoloživim sredstvima okomila na čovjeka koji je gaće imperija protresao, a njegove smežurane dragulje razgolitio.

Wikilieaksov osnivač Julian Assange, novinar i publicist zbog čijeg su rada britanski Guardian, američki New York Times, njemački Spiegel i drugi zapadni mediji prodali milijune novinskih primjeraka, ovaj je utorak u londonskom zatvoru Belmarsh dočekao kao Dan X, odnosno posljednju šansu da se pred britanskim sudstvom spasi od izručenja Sjedinjenim Američkim Državama gdje ga čekaju doživotna zatvorska kazna i smrt. Nakon ovotjednog saslušanja londonski Visoki sud odlučit će hoće li Assange uopće ishodovati mogućnost žalbe na odluke iz 2022. kojom su ga prekršajni sud i britanska vlada propisali izručiti ili će njegov britanski horor biti zamijenjen još gorim u nekom od Supermaxa, američkih polulegalnih centara za mučenje. Iako ovaj australski državljanin nema nikakve veze sa SAD-om, državom koju je tek nekoliko puta kao turist posjetio prije nego joj je nepovratno uništio reputaciju, to ujaku Samu nije bila prepreka da mu život uništi dugogodišnjim psihološkim terorom čija bi sporost ubila mentalno i fizički najspremnije. U kolaboraciji sa svojim sjevernoatlantskim potrkalima, car se zakleo da će učiniti sve da Assangeovim sljedbenicima i nasljednicima obznani što će im se dogoditi ako budu njuškali onkraj crvene linije klasificiranosti.

Žrtva jednog prijateljstva

Kao nagradu za prokazane ratne zločine, zloupotrebe ovlasti i korupciju, državno naređena mučenja, špijunaže (koje uključuju i prisluškivanja političkih vrhova američkih saveznika), hakiranja i druge protuzakonite i nedemokratske radnje koje se zbivaju na dnevnoj bazi, Assange je pored brojnih novinarskih priznanja i počasnih članstava u svjetskim novinarskim udruženjima u Belmarshu dobio tretman inače rezerviran za najokrutnije ubojice, teroriste, pedofile i slične po društvo opasne nasilnike. Iako u UK-u protiv njega nije donesena ni jedna presuda, pa čak niti podignuta optužnica, 52-ogodišnjak već više od četiri godine čami u samici iz koje smije izaći jedan sat na dan, dok u posjedu njegovih posjetitelja nakon tri ture pretraživanja ne smije ostati niti maramica. Rijetku priliku da iz tamnice izađe i da se na sudu pojavi Assange nije mogao iskoristiti zbog iznimno lošeg zdravstvenog stanja pa su točke optužnice koje mu se na teret stavljaju pročitane u prisutnosti njegovih odvjetnika i malobrojnih odabranih novinara. U 18 točaka američke optužnice, od kojih je njih 17 vezano uz navodnu špijunažu, sadržano je 175 godina zatvorske kazne koju bi američki federalni sud u Virginiji Assangeu po donošenju presude dodijelio i to prema zakonu o špijunaži donesenom zbog američkog sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu.

Premda su zviždači poput Chelsea Manning i izbjeglog Edwarda Snowdena koji su Wikileaksu proslijedili tajne dokumente označeni kao hakeri i izdajice, a u slučaju Manning kao takvi i procesuirani, Assange je prvi novinar ili izdavač koji bi pod tim zakonom bio osuđen, što bi stvorilo presedan te ubrzanu i olakšanu proceduru za političko obračunavanje sa svakim koga se optuži za baratanje povjerljivim dokumentima. Iako je interne spise o američkim invazijama Iraka i Afganistana te zloglasnom zatvoru Guantanamo objavio niz drugih online medija, a njihovu redakturu prije objave na Wikileaksu Assange vršio osobno, američko državno odvjetništvo koje u Londonu traži odbijanje prava na žalbu bivšem Wikileaksovom uredniku spočitava ugrožavanje doušnika čija su imena u navedenim dokumentima objavljena. S ovim se ponovljenim pravnim argumentima krenulo i u najnovije ročište koje je iz perspektive galerije za javnost bilo obilježeno namjernim otežavanjem rada novinara u sudnici, konstantnim problemima s audio i video linkovima kojima je pristup dobio vrlo mali dio zainteresirane javnosti.

Assangeov tim glavnu nadu za njegovo oslobađanje polaže u tvrdnju da se optužbe za špijunažu u britanskom i europskom pravosuđu prepoznaju kao dio politički motiviranog progona zbog kojeg optužnice redovito bivaju odbačene. Obrana prvostupanjsku sutkinju optužuje za ignoriranje relevantnih argumenata među kojima i taj da Washington ostale distributere istih dokumenata (od kojih mnogi djeluju u SAD-u) kazneno ne goni, dok pred dvočlanim sudačkim sastavom traži i da zaštiti Assangeovo pravo na osobnu sigurnost, što je bio jedini razlog zbog kojeg je američki zahtjev inicijalno odbijen 2021. godine. S druge strane, američki odvjetnici tvrde da proces nije politički jer se on zbiva u mandatu dva uzastopna američka predsjednika, a svoje tvrdnje o Assangeovim radnjama temelje na izvorima svjedoka koji je već priznao da je pod pritiskom lažno svjedočio. Potpomognuti britanskim državnim odvjetništvom (CPS) koje im pomaže kao savjetodavac, Amerikanci su ustvrdili kako ovu ideju treba odbiti jer svi optuženi za izručenje mogu tvrditi da su njihove radnje politički motivirane, te naveli kako pri razmatranju američkog zahtjeva treba uzeti u obzir odnos povjerenja između UK-a i SAD-a. Treba spomenuti i da se beskrupulozno obračunavanje s distributerom informacija od nedvojbenog javnog interesa vrši u kontekstu američke nemogućnosti da pred sudom dokaže barem jedan slučaj ugroze svojih špijuna ili primjer Wikileaksove objave lažnih ili fabriciranih dokumenata, no takva je činjenica već odavno pala u drugi plan. Na test anglo-američkog prijateljstva britanski će suci odgovoriti za nekoliko tjedana, kada ostaje vidjeti hoće li istog položiti, ili će Australac dobiti priliku da svoju obranu iznese pred sudom višim od općinskog.

Sakrijte se glasnici

Da je podrška Julianu Assangeu velika, a kampanja iza njega ustrajna, pokazala su nova okupljanja ispred londonskog suda koja imaju sve više povoda za tvrdnju da ova sudska bitka nije samo borba pojedinca protiv sustava, već prije svega borba društva protiv beskrupuloznosti cenzure. Odbijanje izručenja SAD-u ne traže samo oporbeni političari u Britaniji, ostatku Europe i skupina zastupnika u američkom Kongresu, već i utjecajne nevladine organizacije poput Amnestyja, Reportera bez granica (RSF) i Američke unije za građanske slobode (ACLU), novinarska udruženja diljem svijeta te predstavnici Vijeća Europe. Poziv za odbacivanje zahtjeva za izručenje i Assangeov povratak kući Londonu je uručio australski parlament, dok je skupina američkih profesora prava na čelu s bivšim odvjetnikom New York Timesa Jamesom Goodaleom od glavnog američkog državnog odvjetnika zatražila da od optužnice odustane.

– Ono što je na kocki je mogućnost da se istina objavi i da se prokažu zločini koje čine države. Ishod ovog saslušanja jasno će pokazati do koje će granice njihova zataškavanja ići, u srijedu je pred masom kazala Stella Assange, Julianova supruga koja predvodi kampanju za njegovo oslobođenje. Odvjetnica s oksfordskom diplomom ilustrirala je značaj ovog sudskog postupka koji Assangeovu sudbinu čini jednako važnom kao i sadržaj njegovih otkrića. Najšokantnija posljedica američkog uspjeha bit će stvaranje prijetećeg medijskog okruženja u kojem će svaki novinar pet puta promisliti prije nego se upusti u objavljivanje nečeg za što državni moćnici ne bi htjeli da se zna, a od čega nitko neće više propatiti nego informiranost javnosti, preduvjet za ikakvo demokratsko odlučivanje. Kriminalizacija poticanja izvora da otkriju informacije od javnog interesa i ostalih praksi nužnih za istraživačko novinarstvo označit će smrt samog koncepta nezavisnog novinarstva i efektivnu zabranu da se počinitelji najgoreg, no skrivenog kriminala pozovu na odgovornost. Politički je ulog stoga ogroman s obzirom na to da se u Londonu odlučuje spada li progon počinitelja novinarstva u međunarodno prihvatljivu praksu ili konkretnije, važi li tendenciozno tumačeni američki zakon o špijunaži i u UK-u. Sama pomisao da se neka država preko druge usuđuje goniti državljanina treće, pa makar se »krivac« nalazio tisućama kilometara dalje od onih kojih je razbjesnio, izaziva strah da se najosnovnije pravne postavke poput nemogućnosti primjenjivanja nacionalnih zakona izvan nacionalnog teritorija mogu samo tako kršiti. Implementacija pravne ekstrateritorijalnosti označavala bi još jedan čavao u lijes slobode govora na Zapadu, a ukoliko se potencijal da SAD legalnim pravnim kanalima iz bilo koje voljne države otme građanina bilo koje države obistini, reperkusije po rad medija, ali i šire, osjetit će se u cijelom svijetu.

Negiranje da je ono što Assange radi novinarstvo u tom se imaginariju ne bavi obranom rada novinara od praksi koje se pod njega prodaju, već isključivo traženjem načina za difamaciju onih koji šire neželjeni publicistički materijal. Premda je svakom s trunkom zdravog razuma očigledno da novinar nije titula koja se stječe i gubi, u prvostupanjskoj presudi iz 2021. sutkinja Vanessa Baraitser Assangeu nije priznala status novinara premda radnje za koje ga se optužuje nužno spadaju u djelokrug novinarskog posla. Zato groteskno redefiniranje novinarstva (kakvo smo imali prilike gledati i u Hrvatskoj, u sudskoj tužbi Željke Markić protiv Borisa Dežulovića) kao čina čijim se stjecanjem zaslužuju određena prava i obveze predstavlja ništa nego ciničnu jezičnu manipulaciju onih koji sadržaj novinarstva u potpunosti žele zamijeniti odnosima s javnošću. Prema takvom korporativnom tipu propagande nebitnim postaje i činjenica da je razotkrivanje ratnih zločina i njegovih počinitelja stvar od najvišeg interesa javnosti. Jedino što bitnim postaje je da se glasnika propuca, a njegove ostatke pred svjetinom izloži kao signal upozorenja.

Agonija spore smrti

Jasno da britanski sudovi u svojim rukama imaju jedan od najvažnijih sudskih slučajeva 21. stoljeća čije će razrješenje ili zadržati ili drastično smanjiti globalnu medijsku slobodu. Američka osveta Assangeu dugo se na laganoj vatri krčkala, sve dok nekadašnji ljubitelj Wikileaksa Donald Trump nije na svojoj koži osjetio kako je to kad ti iz CIA-e procuri najosjetljiviji mogući materijal. Nakon što je Wikileaks 2017. godine objavio set strogo povjerljivih dokumenata zvanih Vault 7 u kojima je razotkrivena najmasovnija operacija prisluškivanja u povijesti, tadašnji direktor notorne obavještajne agencije i Trumpov konfident Mike Pompeo na Assangeovo je čelo stavio metu s kojom se Barack Obama nije htio igrati. Prije nego se ukazala mogućnost da neprijatelja iz ekvadorskog veleposlanstva u Londonu zgrabi legalno, CIA je posredstvom usluga španjolske sigurnosne tvrtke UC Global ishodovala audio i videouvid u zbivanja u svim prostorijama unutar zgrade u kojoj se Assange nalazio sedam godina. Otkriće Yahoo Newsa od prije tri godine pokazalo je kako su američki špijuni radili planove za kidnapiranje, pa čak i ubojstvo Assangea, međutim britanske suce ovo saznanje nije potaklo da američki zahtjev za izručenje odbace zbog povrede prava na obranu okrivljenika.

Do sudskih ušiju nisu doprijeli ni izvještaji bivšeg UN-ovog specijalnog izvjestitelja za mučenje Nilsa Melzera koji je cijeli mukotrpan proces opisao »sudskom predstavom koja više podsjeća na ono iz autoritarnih režima nego na zrelu demokraciju«, kao ni zazivi njegove nasljednice Alice Jill Edwards koja je ovog mjeseca od britanske vlade zatražila stopiranje izručenja. Assangeova odvjetnica Jen Robinson navela je kako će on po slijetanju u SAD čak i prije donošenja presude biti stavljen pod tzv. Posebne administrativne mjere (SAM), rigoroznu proceduru koja podrazumijeva ekstremnu izolaciju, vrlo reduciran kontakt s obitelji i vanjskim svijetom, izostanak prava na ikakvu privatnost, čak i u komunikaciji s odvjetnicima, što je kombinacija koja drastično povećava rizik za počinjenje samoubojstva. Budući da Assange pati od dugogodišnje kliničke depresije i teških dišnih problema te je preživio moždani udar, njegov odvjetnički tim i supruga tvrde kako će izručenje za njega značiti smrt, što je prvotno i bio razlog zbog kojeg je ono stavljeno na čekanje. No nakon »diplomatskih uvjeravanja« odnosno verbalnog obećanja da će Assange biti tretiran humano, britanski su suci prihvatili američki zahtjev, zanemarivši potvrde odvjetnika kako on kao strani državljanin ne može očekivati jednakost pred američkim sudom koja uključuje pozivanje na Prvi amandman američkog ustava o slobodi govora i medija. Drugim riječima, američki zakon za strane državljane u stranoj državi vrijedi, ali ustav u SAD-u ne vrijedi za sve. Budući da niti jedan pokazatelj ne proriče mogućnost da se Assangeu u Virginiji sudi pošteno, vrlo je izvjesno da stvari neće ostati na dosadašnjim točkama optužnice, pa bi poslije izručenja kumulativna kazna ovom stručnjaku za enkripciju mogla prerasti i u smrtnu.

Kako za Assangea vremena i opcija ponestaje, nerealnim se čini i korištenje posljednjeg mogućeg pravnog lijeka tj. podnošenje žalbe Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se pravda uvijek ispostavi sporijom nego akcije koordiniranog tandema London – Washington kojima su puki sati potrebni da rezerviraju jedan privatni let. Ipak, prema opažanju aktualnog urednika Wikileaksa Kristinna Hrafnssona, za vlasti dvije države možda bi bilo oportunije da se pravo na žalbu odobri, a Assangeova britanska agonija produlji nakon održavanja američkih predsjedničkih izbora u studenom te zimskih parlamentarnih izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu. Poučeni nemalim brojem primjera iz bliske i najbliže prošlosti, ne treba zanemariti ni scenarij da se i Belmarsh svrsta na listu zatvora u kojem zatvorenici visokog profila umiru u vrlo sumnjivim okolnostima.

Stoga će u izostanku onih koji će imati hrabrosti da prljavo, često i krvavo rublje svjetskih moćnika pred javnošću objese, svjedočanstva o zločinima današnjice opstati samo u jeci krikova koja se potapa u bujici opravdavajuće propagande. Kako tinejdžeri o arhaičnim zabludama demokratskog interneta i društva više ni ne razmišljaju, ne preostaje nam drugo nego da u potrazi za mudrošću sanjara zavirimo u kutke prošlosti koji su za mnoge predstavljali slobodu. U jednom od njih nalazi se samo 13 godina stari video-klip u kojem nam mlađi i puno zdraviji Julian Assange pojašnjava zbog čega se ta krv osušena po tisućama povjerljivih PDF-ova uopće prolijeva: »Cilj je iskoristiti Afganistan da bi se preko njega opralo novac iz poreznih baza SAD-a i europskih zemalja natrag u ruke transnacionalne sigurnosne elite. Cilj je trajni rat, a ne uspješan rat. Vrlo brzo, unutar nekoliko godina, konstantan bi rat mogao postati norma na Zapadu. Ljudi će odrasti u razumijevanju da se rat uvijek zbiva. U tom trenutku rat neće biti nešto neobično, iznenađujuće ili zastrašujuće. Rat će postati novo normalno.«

12 godina samoće

Količina zbivanja oko Juliana Assangea u proteklih dvadesetak godina toliko je gusta da, usprkos brojnim pokušajima, često sva ne stane u film ili knjigu. Assangeov put od statusa mesije digitalnog doba do omraženog špijuna koji je izdao Zapad u očima mainstreama odvijao se kao posljedica hajke kojom su njegova persona i medijska slika nastojani biti ušutkani i osramoćeni. Direktne posljedice državnih progona Assangea su prvi put skučile u veleposlanstvo Ekvadora u Londonu gdje mu je 2012. godine dodijeljen politički azil zbog straha da bi mogao biti izručen, prvo Švedskoj, a zatim i SAD-u. Sedam godina kasnije, nova je ekvadorska vlast za sebe htjela beneficije prijateljskog odnosa sa Zapadom, pa je Assangeu azil ukinut. U travnju 2019. godine Australac je uhićen iz zgrade veleposlanstva, formalno zbog minornog prekršaja za nepojavljivanje na sudu u Švedskoj koja je protiv njega vodila postupak, pokazalo se kasnije, zbog fabriciranog slučaja silovanja. Assangeu je tada oduzeto pravo na jamčevinu i mogućnost da okončanje suđenja u Švedskoj dočeka sa slobode, pa mu je u britanskom zatvoru Belmarsh dodijeljen maksimalni mogući pritvor u trajanju od godinu dana. Taj je period bio sasvim dovoljan da se dotadašnje britansko opravdanje za njegovo hapšenje zamijeni američkom optužnicom za špijunažu i zahtjevom za izručenje, a od slučaja u Švedskoj tada se jednostavno odustalo.

Nakon održavanja prvih ročišta, 2021. godine američki zahtjev za izručenjem odbijen je pred najnižim, prekršajnim sudom Old Bailey čija je sutkinja Vanessa Baraitser obrazložila kako bi Assange u SAD-u mogao biti doveden u životnu opasnost zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja. Tada mu je ponovo odbijen zahtjev za jamčevinom i privremeno puštanje, a američkoj je vladi bilo potrebno samo nekoliko mjeseci da ulože žalbu koja je iste godine usvojena. U travnju 2022. godine izručenje je formalno odobreno te ovjereno od strane bivše britanske unutarnje ministrice Priti Patel. Od predaje Assangeova zahtjeva za korištenje pravnog lijeka do ovotjednog saslušanja prošlo je čak 18 mjeseci, a odluka o tome hoće li on i njegov odvjetnički tim pred britanskim sudom imati posljednje pravo na žalbu bit će donesena nakon nekoliko tjedana. Odbijanje zahtjeva za žalbeno saslušanje Assangeove šanse da ne završi u SAD-u ostavilo bi minimalnima, budući da bi one uglavnom ovisile o odluci američkog državnog odvjetnika da se od progona odustane.