Skulptura koja prikazuje kako japanski premijer Shinzo Abe kleči pred takozvanom »ženom za utjehu«, što je postavljena u jednom privatnom botaničkom vrtu u Južnoj Koreji, prošlog je tjedna izazvala ljutite reakcije japanske vlade. Iz vladina kabineta poručeno je da ako se pokaže da su izvještaji o skulpturi točni, to bi bilo »neoprostivo« kršenje međunarodnog protokola i moglo bi se loše odraziti na japansko-korejske odnose. Voditelj botaničkog vrta koji je naručio rad pod nazivom »Eternal Atonement«, izjavio je da klečeća figura može predstavljati bilo koga tko je u poziciji da se formalno ispriča za povijesnu pogrešku, što ne mora biti Abe. Ako skulptura uključuje Abea, dodao je Kim Chang-ryul u ime botaničkog vrta za Reuters, to bi bilo dobro.

Iz botaničkog vrta kažu i da nisu mogli pretpostaviti da će postavljanje ove skulpture dodati »ulje na vatru« već kompliciranoj diplomatskoj temi.

Slične skulpture žena postavljene su i drugdje po Južnoj Koreji, odajući počast ženama i podsjećajući na problematično pitanje iz prošlosti. Još 2015. godine Južna Koreja i Japan postigli su konačni dogovor o rješavanju pitanja »žena za utjehu«, kako se nazivaju žene koje su prisilno u vrijeme rata radile u japanskim bordelima. Tada je rečeno da japanska vlada osjeća duboku odgovornost zbog pitanja »žena za utjehu«, a obećano je i da će Japan uplatiti više od 8 milijuna američkih dolara južnokorejskom fondu za žrtve. Iz tog fonda 28 tada preživjelih stradalnica i tri obitelji umrlih žrtava primili su novčanu kompenzaciju, radi čega su ih mnogi u Južnoj Koreji proglasili izdajicama koje su tim činom ponizile sve žrtve i ponos Koreje.

Potresno svjedočanstvo

Prema procjenama, tijekom Drugog svjetskog rata oko 200 tisuća žena japanskim vojnicima na »mjestima za utjehu« služile su kao seksualne robinje. Najveći broj žena je bio iz Koreje koja je tada bila pod okupacijom Japana, no grozna sudbina zadesila je djevojčice i žene koje su iz svojih domova odvođene iz Kine, Filipina, Indonezije i Tajvana. Trećina je skončala živote u vojnim bordelima, mnogo ih je počinilo samoubojstvo, a tek rijetke su, unatoč velikoj sramoti koju su osjećale, odlučile progovoriti o danima užasa.

Jedna od žrtava je Lee Ok Seon, koja je u vojnom bordelu u Kini provela tri godine. Ovo je njeno svjedočanstvo: »Dvojica muškaraca doslovno su me zgrabila, izvukla iz vlaka i otela. Nisam znala gdje idemo. Na kraju smo doputovali u Kinu, ali nisam znala točno gdje. U mjestu u koje smo stigli već je bilo nekoliko »žena za utjehu«. Bila sam u čudu zašto nas tako zovu, sve se događalo protiv naše volje, bile smo otete. Dok sam bila tamo, svaki dan sam bila prisiljavana na seks s brojnim muškarcima. Atmosfera je bila užasna, a hrana grozna. Bilo je prestrašno, žene su si oduzimale živote, neke su u smrt otišle bacanjem s litica, neke su se objesile, a neke same sebe utopile«, mučno je svjedočenje žene koja je u mladosti preživjela pakao i usprkos svemu doživjela duboku starost.

To je pitanje dugo bilo sporno u odnosima dviju zemalja, a Južna Koreja tražila je snažniju ispriku i kompenzaciju za žrtve. Prije pet godina to je bio prvi dogovor o tom pitanju od 1965., a do njega je došlo nakon što su se obje strane složile ubrzati pregovore. Premijer Shinzo Abe tada je izrazio iskrene isprike i grizodušje zbog svih onih žena koje su iskusile patnje i neizlječive psihološke i tjelesne ozljede.

Japan je ranije odbijao dati odštetu, tvrdeći da je to pitanje riješeno 1965. kada su dvije zemlje normalizirale diplomatske odnose, a Tokio je dao više od 800.000 dolara ekonomske pomoći i kredita Južnoj Koreji. No kad je prije nekoliko godina politički potpuno neutralna brončana skulptura mlade žene koja sjedi na klupi i zamišljeno gleda ispred sebe postavljena ispred japanskog konzulata u Busanu, drugom po veličini gradu Koreje, došlo je do neviđenog političkog i diplomatskog skandala između Japana i Južne Koreje. U toj skulpturi svi Koreanci odmah su prepoznali ženu koja simbolizira nesreću i patnje azijskih žena koje su japanski vojnici u Drugom svjetskom ratu pretvorili u seksualno roblje, i taj se spomenik preko noći pretvorio u mjesto hodočašća tisuća ljudi koji odaju počast žrtvama japanske agresije.

O ovoj je temi za Telegram pisao Mladen Pleše, koji navodi da je poslije rata bilo nemoguće utvrditi koliko je zapravo bilo seksualnih robinja. Prema procjenama Japanaca bilo je oko 30.000, po kineskim izračunima čak oko 400.000, dok su Korejci tvrdili da ih je bilo oko 200.000. Međunarodne organizacije za istraživanje japanskih ratnih zločina prihvatile su kao najrealniju brojku od 200.000 djevojčica, djevojaka i žena koje su bile seksualno izrabljivane i mučene u japanskim vojnim logorima.

​Narednikovi memoari

Jedna od žrtava je izjavila: »Dnevno je svaku ženu silovalo između 10 i 100 vojnika. Nakon njihova divljanja bile smo potpuno uništene. Držali su nas u baraci koja izgledala kao klaonica životinja, prepuna prljavština, smeća i krvi. To nije bila kuća u kojoj su mogla živjeti ljudska bića«.

Yasuhiro Nakasone, bivši narednik u japanskoj ratnoj mornarici, objavio je 1978. memoare pod naslovom »Komandant 3.000 ljudi u dobi od 23 godine«. U knjizi je detaljno opisao zašto su njegovim vojnicima bile nužne seksualne robinje. Zahvaljujući njegovim sjećanjima saznali su se mnogi do tada nepoznati detalji o životu tih nesretnica. Narednik Yasuhiro Nakasone nalazio se na početku Drugog svjetskog rata sa svojom jedinicom na otoku Balikpapan blizu Bornea gdje su gradili vojni aerodrom.

Najviše je pak nesretne žene povrijedio dokument koji je 2007. izradila japanska Vlada u kojemu se zaključuje kako nema dokaza da su japanska armija i njeni časnici otimali na silu žene i prisiljavali ih na prostituciju. Čak se tvrdi da su te žene bile dobro plaćene te da nema razloga vjerovati da su to radile zbog ucjene ili prisile. Naravno, Kinezi i Koreanci odmah su odgovorili objavom desetaka knjiga i dokumenta sa svjedočanstvima japanskih žrtava.