Više od 1.000 zahtjeva za skidanjem sadržaja s internetske tražilice i YouTubea uputile su vlade raznih država svijeta na Googleovu adresu u posljednjih šest mjeseci, objavila je ova kompanija u svom godišnjem izvještaju o transparentnosti u kojem upozorava da se radi o alarmantnom trendu. Sveukupno je zatraženo uklanjanje 12 tisuća stavki, što je za četvrtinu više no u prethodnoj godini. Mnogi od tih zahtjeva bili su upereni protiv političkih neistomišljenika, što kako zaključuju Googleovi analitičari, nije »alarmantno samo zbog ugrožavanja slobode govore, već i zbog činjenice da takvi zahtjevi dolaze od zapadnih demokracija koje nisu uobičajeno povezivane s ovim tipom cenzure«.

Ograničena vidljivost

   Među državama koje opetovano šalju zahtjeve za micanjem sadržaja koji ismijavaju ili kritiziraju politički, kraljevski ili religijski establišment ističu se Indija, Turska, Tajland i Pakistan u kojem je prije dvije godine YouTube bio potpuno nedostupan šest dana zbog kampanje pokrenute na Facebooku pod nazivom »Nacrtajte Muhameda«. Većini ovih zahtjeva Google nije odgovorio ili je kao u slučaju Tajlanda naprosto ograničio vidljivost. Brazil je nekoliko puta dostavljao sudske odluke za micanje sadržaja koji navodno utječu na političke kampanje. Slične pokušaje imale su i Poljska koja je zatražila da se makne sadržaj koji kritizira rad jedne vladine agencije, no i Španjolska koja je zatražila da se makne 270 rezultata pretraživanja sadržaja na kojim se kritiziraju neki pojedinci ili javne ličnosti.

Argentina je sudskim nalogom zatražila da se maknu svi rezultati pretraživanja koji povezuju jedno ime s određenim sadržajem, dok je Kazahstan pak zatražio da se makne cijeli YouTube kanal jer je naklonjen opoziciji. »Liberalne« SAD su zatražile da se makne video sadržaj u kojem se vidi policijska brutalnost. Koliko je pak tanka granica između nedvosmislenih pokušaja cenzure slobode govora i zakonom definiranih nepoćudnih ponašanja pokazuje pak zahtjev Njemačke koja je putem suda zatražila micanje 898 rezultata pretraživanja koji su vodili do foruma i blogova čiji je sadržaj govorio o jednoj vladinoj agenciji i jednom od njenih zaposlenika, a za koji je sud utvrdio da nema kredibiliteta. 

   Dva lica

   Sudski dokazana kleveta je najčešći razlog zbog kojeg su SAD – apsolutni prvak u broju zahtjeva koji su se u godini dana povećali za 100 posto, od Googlea tražile cenzuru. Tako je primjerice prošle godine zatraženo uklanjanje sadržaja u kojem se klevetaju policijski i državni službenici. Francuska je pak sudskim nalogom zatražila da se uklone sadržaji na google grupama u kojima se kleveta jedan bračni par.

   No i internet cenzura, međutim, ima dva lica, pa su na drugom kraju priče i zahtjevi koji govore negativnom naličju interneta, odnosno korporacija koje njime vladaju. Njemačka je tako prošle godine pronašla 70 YouTube videa za koje smatra da krše njemački zakon o djeci i mladima. Poražavajuća je činjenica da takve sadržaje, za razliku od »političkih pritisaka« Google očigledno ne smatra »alarmatnim trendom«, jer su unatoč odluci njemačkog suda, tek dio takvih video sadržaja učinili nevidljivima samo njemačkim korisnicima. Google je pak udovoljio zahtjevu Velike Britanije i uklonio pet korisničkih računa za koje je procijenjeno da promoviraju terorizam, te niz reklama koje su povezane s prijevarom.

   Prije dvije godine Googleu se po prvi put obratila i tadašnja hrvatska vlada. U izvještaju se ne navodi o kakvom je zahtjevu riječ, već samo da mu je udovoljeno. Zanimljivo, na naš upit da li znaju o čemu se radilo, iz aktualne vlade RH stigao je odgovor da »zasad nije pronađen trag o tome da je Vlada RH 2010. godine nešto tražila od Googlea«. Iza tajanstvenog zahtjeva, procjenjuje poznati bloger i politički aktivist Marko Rakar, krije se najvjerojatnije registar branitelja uz čiju se objavu na internetu svojedobno vezivalo i njegovo ime. Evo kako Rakar gleda na pokušaje političke i ine cenzure na internetu. 

   Pitanje jurisdikcije

   – Vlade pokušavaju kontrolirati sustav unutar alata koje imaju, a ima više razloga zašto se ti pritisci povećavaju. Broj internet stranica je sve veći, kao i količina razloga zašto bi vlada intervenirala, a vlade postaju organiziranje nego što su bile prije po tom pitanju. No temeljni problem s regulacijom na internetu je pitanje jurisdikcije, a Google svoje izvještaje kao što je ovaj temelji na premisi »ako nisi na tražilicima ne postojiš«. To je vrlo primitivni pogled na sve skupa, jer ljudi uvijek pronađu način za nešto. Ako se netko hoće baviti dječjom pornografijom, sigurno je ne traži na Googleu. U doba arapskog proljeća, vlade Sirije, Libije, Egipta su gasile internet, no ljudi su se snašli.

Danas postoje tehnologije za borbu protiv bilo koje vrste cenzure, smatra Rakar. Cenzurirati internet, pojašnjava on dalje, zapravo nije nimalo jednostavno. Jedan od učinkovitijih načina je naprosto fizički onesposobiti neki server, ako je primjerice njegov vlasnik prekršio zakon nekim sadržajem na internetu. No ukoliko se server nalazi na posve drugom kraju svijeta, što je često slučaj, od cenzure – ništa.

Slijedeća metoda je suspendiranje neke domene. Za one hrvatske nadležan je, primjerice, Carnet, no Rakar još veći problem vidi u tome što je većina najkorištenijih svjetskih domena tipa »com« ili »net« u vlasništvu Amerikanaca koji su tako u jednom trenutku ugasili i Wikileaks.org. Treći način je »kineska« metoda koju Rakar prigodno naziva »Great Firewall of China« gdje država u potpunosti kontrolira internetski promet. No to je, tvrdi naš sugovornik, beskrajno skupo.

   Internet je beskrajno velik i ne može se zaustaviti, to je bitka gdje možete imati kratkotrajne pobjede, no gdje sigurno gubite rat, zaključit će Rakar. 

   Atak na individualnost

   No, dok se internetu s jedne strane valja radovati kao mediju kojeg je u vrlo maloj mjeri moguće kontrolirati, to je ujedno i dobar razlog zbog kojeg od interneta vrijedi strahovati. Protok informacija plasiranih bez ikakvih kriterija etike, moralnosti ili istinitosti ne samo da je dvojbeno i posve neistraženo sredstvo odgoja za mlade generacije koje nemaju formirane sustave vrijednosti, već je i odličan način za manipulacije bilo koje vrste. Što su dakle sadržaji čija je prisutnost vrlo opasna na internetu i može li se takvo što uopće definirati?

   – Ja sam vrlo radikalan što se tiče slobode mišljenja. Može sve, osim droge, terorizma i dječje pornografije. No definirati to je strašno teško, jer neke stvari su negdje legalne, a negdje nisu. Primjerice veličanje fašizma je manje više u cijeloj Europi zabranjeno zakonom, no dozvoljeno je u SAD-u, i onda zaista imate problem ako je server koji »hosta« takav sadržaj u SAD-u. Imate primjerice situaciju s Dalaj Lamom i Tibetom koja je iznimno sporna za cijeli svijet, ali nije za Kineze. Nešto što netko vidi kao terorizam, netko drugi smatra borbom za slobodu, nabraja Rakar primjere.

   Da se radi o iznimno kompleksnom pitanju, slaže se i dr. sc. Snježana Prijić- Samaržija s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, no bez obzira na to cenzura je zadnje sredstvo koje treba primjenjivati.

   – Bilo koja vrsta cenzure je loša. Ona održava paniku sustava pred nečim što ne razumije ili se ne zna nositi s time, pa je najlakše to zabraniti, no bilo koja vrsta takvih zidova ima samo kratkoročno djelovanje, jer su svi takvi sustavi do sad pokazali da informacija uvijek prodire. Cenzura je uvijek loša jer uključuje atak na individualnost, pri tome je neefikasna i degenerira, jer često stvara i toleranciju na takvu vrstu ponašanja. Što se interneta tiče, slažem se da kratkoročno treba intervenirati u nekim situacijama. Tu je užasno puno negativnog sadržaja, od lažnih reklama do lažnog predstavljanja, zloupotreba, neprimjerenog lažnog degradiranja osoba, militantnih političkih sadržaja, no rješenje ne može biti cenzura.

Smatram da je to stvar edukacije, osvješćivanja mogućnosti koliko su te stvari istinite ili lažne. Tako je sa svim pojavama koje nas plaše. Na početku se događa panika, nesnalaženje, pa je jedino što se čini prihvatljivo zabrana, pa onda krene deliberalizacija. Mislim da je ona nužna i da se u slučaju interneta ona i događa. Neko društvo koje će sve predvidjeti niti je dobro niti je moguće, no treba brzo reagirati, u ovom slučaju upozoravati da nije dobro imati isto povjerenje u tu vrstu informaciju kao u neku drugu, smatra Prijić-Samaržija.