Majka Roberta Biondija ima 89 godina i boluje od Azheimerove bolesti, ne izlazi iz kuće i ne prepoznaje više svoga sina. Međutim, ona je još uvijek jedina hraniteljica obitelji. Njena mirovina od 800 eura pokriva njene životne troškove, ali i njenog sina i unuka koji su obojica nezaposleni i s malo mogućnosti da nađu posao ne talijanskom nerazvijenom jugu.

– Uopće nemam ideju kako preživljavati kada mama umre, kaže Roberto (53) dok kupuje hranu u Ercolanu na obali Napuljskog zaljeva, pod sjenom moćnog Vezuva. Roberto nema nikakvih prihoda.

– Siromašan sam, ne sramim se to priznati jer su u Italiji milijuni ljudi siromašni poput mene. Ova zemlja ne funkcionira.

Italija će održati nacionalne izbore 4. ožujka i dok se većina stranačkih kampanja fokusira na pitanje ilegalne imigracije, anketna istraživanja govore da su birači zabrinuti zbog slabe talijanske ekonomije koja se još nije oporavila od financijske krize iz 2008.

Vlada tvrdi da je najgore prošlo i hvali se s 14 kvartala gospodarskog rasta, no veliki broj Talijana tek se nada da će osjetiti pozitivne posljedice oporavka, što objašnjava zaostajanje vladajuće Demokratske partije (lijevi centar) u izbornim anketama.

Talijansko gospodarstvo još uvijek je šest posto manje nego je bilo na početku ekonomske krize iz 2008. godine i baš kao i hrvatsko opterećeno je visokom razinom duga, kronično nefunkcionalnim pravosuđem i zloglasnom birokracijom. Za usporedbu, gospodarstvo eurozone naraslo je za pet posto u odnosu na period prije deset godina.

Borba i predaja

Ovi anemični pokazatelji gurnuli su milijune Talijana u siromaštvo, potičući socijalno nezadovoljstvo i rast populističkih antisistemskih pokreta kao što su krajnje desna antiimigrantska Liga i Pokret 5 zvijezda.

Pokret 5 zvijezda mogao bi sljedećeg mjeseca postati najjača talijanska stranka, obećaju uvesti univerzalnu državnu naknadu za siromašne ukoliko osvoje vlast. Druge stranke nude milijarde eura svježeg novca za oživljavanje gospodarstva, no analitičari upozoravaju da Italija tolikog novca jednostavno nema.

Od 2008, godine broj Talijana koji žive u riziku siromaštva narastao je na više od tri milijuna, po podacima Eurostata. U isto vrijeme 3,3 milijuna Poljaka izašli su iz socijalne omče siromaštva po podacima iste agencije.

Broj Talijana koji žive u apsolutnom siromaštvu, što znači da nemaju dovoljno novca za kupovinu osnovnih prehrambenih artikala, narastao je u 2016. godini na 4,7 milijuna ljudi, a sada ih je vjerojatno više od 5 milijuna.

– Rast apsolutnog siromaštva je problem specifičan za Italiju, a brojke svake godine rastu unatoč podacima o rastu gospodarstva, kaže bivši vladin savjetnik Roberto Perotti sa sveučilišta Bocconi. »To je najozbiljniji problem s kojim se suočava današnja Italija.«

Evo kako to izgleda u stvarnom životu; problemi Roberta Biondija počeli su 2006. kada je morao zatvoriti mali dućan odjeće koji je otvorio još 1983. kada je bio tinejdžer. Kao i mnogi Talijani, uvjeren je da je uvođenje eura uzrokovalo pad kupovne moći u njihovoj zemlji.

– Prije je posao dobro išao, no nakon uvođenja eura novac je jednostavno presušio, nije ga bilo. Borio sam se da opstanem, no na koncu sam se morao predati, kaže Biondi. Kako u kraju nema nikakve velike industrije, Biondi više nije mogao naći novi posao.

Nezaposlenost u Italiji zaustavila se na 10,8 posto, četiri posto više nego 2008. a na jugu je ogromnih 18,3 posto što je 7,2 postotna poena više nego u razdoblju prije krize. Statistika pokazuje da su osobito pogođene mlađe generacije. Među njima je nezaposlenost katastrofalnih 46,6 posto, što Robertovom sinu Danilu ne daje nikakvu nadu da bi u svojoj domovini mogao započeti bilo kakvu karijeru. Stoga planira preseliti u London.

Masovno iseljavanje

Porast siromaštva i nedostatak gospodarskih šansi izazvao je novi val emigracije. Između 2006. i 2017. broj Talijana rođenih u Italiji koji su službeno registrirani da žive u inozemstvu porastao je za 60 posto, s tri na gotovo pet milijuna. No talijanske službe koje prate emigracijska kretanja tvrde da je broj iseljenika znatno veći jer mnogi Talijani ne prijavljuju svoja nova mjesta boravka talijanskim ambasadama.

Danilova sestra Carmen već je otišla u Škotsku, gdje u Glasgowu radi kao konobarica u McDonald’su.

– Rekao sam joj da će se vratiti kući za nekoliko dana. To je bilo prije tri godine, a sada mi je Carmen rekla da se neće više nikad vratiti u Italiju, kaže Roberto Biondi. »Teško je ocu čuti takve riječi, ali ovdje nema ničega za mlade ljude, nema nikakve nade, nikave budućnosti«.

Nedostatak vjere u budućnost odrazio se i na pad nataliteta. Broj novorođenčadi u osam godina smanjio se za 22 posto.

Talijanska država nudi malo pomoći mladim ljudima. Samo 4 posto od svih socijalnih davanja ide populaciji mlađoj od 40 godina, pa je i to objašnjenje zašto je u suvremenom talijanskom društvu uloga umirovljanika tako važna za obiteljske financije.

Rimljanka Angela Grossi ima 48 godina i nezaposlena je. Njena stara majka pomaže joj, no to nije ni izdaleka dovoljno za plaćanje najma stana, tako da je prije četiri godine sa svoja dva sina preselila u jednu praznu, neuseljenu zgradu u kojoj je krov nad glavom našlo još 60 obitelji. Svi su oni istjerani prošlog kolovoza, i otada Grossi i njezini dječaci od 12 i 14 godina žive u šatoru kojeg su podigli u trijemu jedne crkve, kilometar udaljene od talijanskog parlamenta.

– Rim je pun ljudi koji spavaju pod arkadama, na ulicama, pod mostovima. Nitko na njih i ne gleda, tako da koga briga, kaže Angela Grossi sjedeći ispod barokne fasade bazilike sv. Apostola.

Ranije je bila čistačica u hotelu, no izgubila je posao kad je hotel zatvoren. Italija nema propisanu minimalnu plaću i Grossi kaže da joj se nude povremeni poslovi s nadnicom od 3 eura po satu, što nije ni približno dovoljno da plati najamninu. Devedeset posto beskućnika nalazi se u južnoj i središnjoj Italiji.

Skupa rješenja

Široko rasprostranjeno nezadovoljstvo stanjem gospodarstva natjeralo je gotovo sve političke stranke na sastavljanje listi skupih obećanja koja bi mogla uništiti državne financije ukoliko netko odlući ostvariti ih.

Stranka desnog centra bivšeg premijera Silvija Berlusconija obećala je udvostručiti minimalnu mirovinu na 1000 eura mjesečno i dozvoliti ranije umirovljenje. Vladajuća Demokratska stranka podići će minimalnu mirovinu na 750 eura, a mlađim obiteljima isplatit će po 400 eura mjesečno za svako dijete u sljedeće tri godine.

Većina stranaka također nudi razne socijalne sheme, uključujući i najvažnije obećanje Pokreta 5 zvijezda o univerzalnoj naknadi za siromašne od 780 eura.

No ekomisti ne dijele oduševljenje takvim obećanjima, jer smatraju da bi takve mjere dodatno učvrstile ljude u siromaštvu, jer bi ih odvratile od traženja posla.

– Najjednostavnije je rješavati problem siromaštva tako da država daruje novac i nadajući se kako će problem nestati sam od sebe. U stvarnosti takve mjere otvaraju zamku vječnog siromaštva, smatra ekonomist Roberto Perotti. No za obitelj Biondijevih mogućnost univerzalne naknade je božji dar, te namjeravaju svi glasati za Pokret 5 zvijezda.

– Ovog trenutka vlada ne nudi nikakvu pomoć ljudima poput mene. Uostalom, ne može biti gore, zar ne, zaključuje Roberto Biondi.