Ledeno doba – tako je Anatolij Antonov, ruski ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama krajem prosinca opisao bilateralne odnose između dva Mlakoratovska takmaca koji nisku temperaturu na diplomatskom polju nadomještaju užarenom na onom bojnom. Neuspjesi, ili preciznije rečeno, manjak vidljivih uspjeha kojih Rusija u direktnom i SAD u poludirektnom učešću u utemeljujućem sukobu našeg doba ostvaruju, onom koji se igrom slučaja odvija u Ukrajini, zasad nisu koncentrirali hladne umove na jednom mjestu, dajući razloga prikvačenim glavama da ocijene kako za stolom mogu postići više toga nego na krvavocrvenoj, izraketiranoj livadi. No, kao što to gotovo uvijek biva, za to nisu krivi limiti diplomacije kao načina ophođenja u međunarodnim odnosima, nije kriv alat, nego oni koji ga koriste vješto ili nevješto, na nečiju korist ili nečiju štetu, uzimajući u obzir posljedice po stranu što sjedi preko ili slijepo ganjajući vlastite dogmatski zacrtane interese. Broj intelektualaca, analitičara, upućenih i dobro informiranih pratitelja svjetskih zbivanja koji su prepoznali kako globalna politika pati od nedostatka inteligentnih, obrazovanih, samosvjesnih, odgovornih lidera punih poštovanja i spremnih na kompromis nije mali. Ovaj se fenomen u javnosti posebno ogleda kod ruskih vojnih činova, apsolutno svih koji veze imaju s Europskom unijom, te američkih političara i diplomata, čiji se diletantski potezi često ne mogu drugačije objasniti nego svrstavanjem tih ljudi u kategoriju poltrona, ulizica, klimavaca glavama i beskičmenjaka koji u huškanju i mlaćenju tuđom kuburom vide proliferaciju svojih sebičnih pohlepnih interesa.

Odlazak Johna Sullivana s mjesta američkog ambasadora u Rusiji, republikanca koji nije bio vrijedan naučiti jezik u zemlji u kojoj je godinama živio i radio, u rujnu je prošle godine otvorio pitanje ove, barem na papiru, iznimno važne funkcije. Pri manjku vrhunskih interlokutora, istinskih eksperata u poznavanju najveće zemlje na svijetu, administracija američkog predsjednika Joea Bidena istog je mjeseca za ovu dužnost predložila Lynne Tracy, dosadašnju veleposlanicu u Armeniji i dugogodišnju poznavateljicu post-sovjetskog političkog terena, koju je Senat potvrdio istoga prosinačkog dana kada je ukrajinski performer Volodimir Zelenski u Washingtonu šarmirao svoje sponzore. Tracy, koja će, prema navodima glasnogovornika američkog State Departmenta Neda Pricea i pisanju ruske novinske agencije Tass, u Moskvu stići u idućim danima, svoju će rusku avanturu u konačnici moći ocijeniti uspješnom isključivo ukoliko kraj veleposlaničkog mandata ne dočeka s pečatom persone non grata i, naravno, s micanjem epiteta “posrednički” u opisima rata između SAD-a i Rusije.

Tracyina dozvola za rad

Linija manjeg otpora vojnom kapitalu i opijenost američkom posebnošću jedni su od glavnih razloga zašto nekoć izvrsna američka diplomacija, kojoj povijesno ne treba oduzimati njen dio zasluga za primjerice mirno rješavanje Kubanske raketne krize, proteklih barem petnaest godina gubi svoju tzv. meku moć, tj. sposobnost da sofisticiranim i slatkorječivim pritiscima, ultimatumima i uvjeravanjima dobije ono što “američki nacionalni” interes traži. Od epizode Pelosi na Tajvanu, neuspješnog nastupa na balijskom samitu G20 tijekom kojeg Amerikanci u završnu deklaraciju nisu uspjeli izlobirati i ugurati osudu Rusije, preko ciničnih i licemjernih obećanja afričkim zemljama na US – Africa Business Forumu kojima su se izrugivale tri četvrtine svjetske populacije, do definitivne propasti venezuelanskog regime change lutka Juana Guaidoa te polako, ali sigurno sve više narušenih odnosa s ključnim europskim zemljama poput Francuske i Njemačke – američki mirovni pohodi bilježe jedan poraz za drugim, stoga si SAD ne može priuštiti daljnje gubljenje ugleda, izrazito kada je u pitanju Rusija.

U tom kontekstu Lynne Tracy predstavlja igranje na sigurno. Njene biografske crtice govore da je ona vjerojatno prava osoba za napredak u američko-ruskim odnosima, ma kako god se taj napredak u budućnosti manifestirao, s obzirom da se radi o ženi koja je kroz svoju višedesetljetnu karijeru dobro upoznala Rusiju, prvenstveno kroz svoj akademski put na Sovjetskim studijima, niz funkcija u bivšim post-sovjetskim republikama kao što su Turkmenistan, Kazahstan i Armenija te kao dužnosnica američkog veleposlanstva u Moskvi od 2014. do 2017. godine. Njen ambasadorski mandat u Armeniji, započet 2019. godine, prekinut je upravo obznanom njenog “unaprijeđenja” na sjever, no ne bez kritika čelnika brojne armenske dijaspore u SAD-u. Predstavnici Armenskog nacionalnog vijeća Amerike Tracy su kritizirali zbog njenog netalasanja tijekom recentnih azerbajdžanskih ratnih napada na Artsah (Nagorno-Karabah), okupirani teritorij s većinski armenskim stanovništvom, te zbog njene neaktivnosti na posljedičnu humanitarnu krizu s velikim brojem prisilno iseljenih. Naklonjenost NATO-u koju gaje obje zemlje u tom je rijetkom slučaju SAD svrstala na neutralnu stranu, no to je situacija u kojoj se Tracy još dugo vremena neće ponovno naći. – Potrebe američkih građana pritvorenih u Rusiji bit će moj prvi prioritet, kazala je Tracy američkom Senatu, spomenuvši i kako će nastojati širiti vijesti o ruskim zarobljenicima kao što je Aleksej Navaljni, ali i promovirati međusobno razumijevanje Amerikanaca i Rusa.

Međutim, od jedne osobe i jednog ureda ne treba očekivati previše, ponajprije zbog toga što se politika SAD-a prema Rusiji godinama svodila na okolišanje i zaobilaženje svih ruskih sigurnosnih zahtjeva ili prijedloga. Jedan takav, onaj o “nedjeljivosti međunarodne sigurnosti”, odnosno koncepta da bez garancija tuđe sigurnosti nitko ne može očekivati reciprocitet, ugrožen je bezglavim širenjem NATO-a na zemlje bivšeg Varšavskog pakta i nepovratno uništen ukrajinskim očijukanjima sa Sjevernim Atlantikom. U okolnostima trenutnih bilateralnih odnosa, izjava glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove kako Tracy mora “demonstrirati spremnost na konstruktivan rad da bi se izbjegla nepopravljiva šteta u odnosima s našom zemljom” uopće ne predstavlja lošu dobrodošlicu. Rusija će vjerojatno potvrditi i prihvatiti novu stanovnicu moskovskog veleposlanstva te joj zasigurno posvetiti adekvatnu pažnju. Jer, kako glasi stari latinoamerički vic kojeg je popularizirao bivši bolivijski predsjednik Evo Morales, državni udar je moguć svugdje, samo ne u SAD-u, zato što tamo nema američke ambasade.

Tek treba vidjeti u kolikoj će mjeri američka veleposlanica doprinijeti konstruktivnosti i ozbiljnosti pristupa problematici, te u kojoj će joj mjeri takav angažman biti dozvoljen naputcima njene vlade. Tracy je retorički pokazala da je vjernica pred oltarom američke vanjske politike čiji oblik zauzimaju isključivo “unilateralne prisilne mjere” ili međunarodnim zakonom ilegalne ekonomske sankcije koje nikada nisu dokazale da mogu utjecati na političke elite, već svaki puta naštetile običnim ljudima i njihovim ekonomskim realnostima. No nefunkcionalnost sankcija i ostalih antiruskih politika, barem kad je službeno proklamirani cilj u pitanju, ne brine zastupnike Demokratske stranke poput predsjednika Senatovog vijeća za vanjske odnose Boba Menendeza koji je kazao kako Tracy “ima hrabrosti da izvršava dužnosti suočena s opasnom vladom i da predstavlja Ameriku iza zidova Kremlja”. Menendez je pred imaginarnim kritičarima samo slanje novog američkog izaslanika u Rusiju opravdavao djetinjastim opaskama kako i u Moskvi treba raditi za Ameriku i Ukrajinu, no jasno je da Rusija u svakom času sa svog teritorija može protjerati one koji joj prave štetu. Ovakav bi univerzalno neželjeni scenarij označio još jedan veliki korak prema daljnjoj globalnoj fragmentaciji, pogotovo jer bi njega nedvojbeno slijedili još učestalija američka opskrba dalekometnim oružjima i umnoženi broj dozvola ukrajinskoj vojsci za raketiranja duboko u međunarodno priznata ruska područja.

Sreća u papirnatoj nesreći

Gledajući u biografije američkih veleposlanika koji su u Moskvi djelovali proteklih desetljeća, vidljivo je da je velikom broju njih ruski period bio vrhunac njihovih karijera, čime možemo steći dojam kako je često bila riječ o stranački lojalnom, ali ipak talogu koji je po sili morao biti negdje zbrinut. Iznimka je samo William Burns, danas direktor zloglasne Central Intelligence Agency, koji je u Rusiji služio od 2005. do 2008. godine, u ključnom periodu u kojem je predsjednik Vladimir Putin izgubio sve iluzije zvane ravnopravna integracija Rusije u Zapadni poredak. Počevši s povijesnim Putinovim govorom 2007. na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, predugo je vremena bilo potrebno SAD-u i Europskoj uniji da shvate da Putin i Rusija nisu nebitni akteri koje je moguće unedogled zavlačiti, što su naposljetku pokazale i razotkrivajuće izjave bivše njemačke kancelarke Angele Merkel i bivšeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka kako je sporazum Minsk 2 služio isključivo za kupovanje vremena za naoružanje ukrajinske vojske i fortifikaciju položaja na istoku zemlje. Stoga krivca za najgoru zatečenu situaciju otkad Rusijom vladaju nacionalisti, oligarsi i privatizacijski pobjednici ne treba tražiti u pojedincima s isključivo jedne strane ili u ograničenom vremenskom razdoblju, već između ostaloga i u dugotrajnim politikama tzv. “Kolektivnog Zapada”.

Mala sreća u nesreći jest da Ukrajina, bez obzira na abnormalno američko upumpavanje novca, oružja i streljiva na velika poljska vrata, za SAD ne predstavlja plijen vrijedan eskalacije u neminovno nuklearni Treći svjetski rat. Premda se u javnosti i na površnoj razini izjava vodećih čelnika to ne može zaključiti, pozadinska diplomatska komunikacija između SAD-a i Rusije postoji, što je u svakom slučaju ohrabrujuće. Prema pisanju Wall Street Journala s početka studenog, ti su kanali stigli i do čelnog čovjeka u Bidenovom kabinetu za sigurnost Jakea Sullivana i glavnog tajnika Sigurnosnog savjeta Ruske Federacije Nikolaja Patruševa, a rezultirali su osobnim sastankom spomenutog CIA-inog Billa Burnsa i direktora Vanjske obavještajne službe Sergeja Nariškina u Ankari istog mjeseca. Iako su prvotne optimistične interpretacije susreta išle u smjeru otvaranja mirovnih dogovora, realnije je da je sastanak iskorišten da bi se povukle crte koje će vojni konflikt zadržati unutar uništene Ukrajine i barem privremeno stišati javna kokodakanja oko korištenja nuklearnog oružja.

A nakon što se SAD pod Donaldom Trumpom 2019. godine povukao iz Sporazuma o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa (INF Treaty), pa nakon toga i iz sporazuma Otvoreno Nebo godinu kasnije, takve zloslutne horor priče dobile su na legitimnosti. Put prema novoj vojnoj eskalaciji, započet 2002. godine Bushevim napuštanjem Sporazuma o ograničavanju protubalističkih projektila, nanovo je popločen intenziviranom utrkom u naoružavanju koja je sada nesputana zabranom posjedovanja balističkih i krstarećih nuklearnih projektila s dometom od 500 do 5500 kilometara, odnosno dozvolama stranim zemljama da slobodno izvrše obavještajne letove nad njihovim teritorijem. Usprkos tome što su se ovi i ovakvi dokumenti pokazali iznimno uspješnima, siromašna lista aktualnih bilateralnih sporazuma o nuklearnom oružju na kojima stoje ruska i američka imena danas se iscrpljuje sa skromnim, ali kompleksnim New START-om, koji naređuje da SAD i Rusija ne smiju prijeći određenu cifru bojevih glava i komada nuklearnog arsenala, ali s finim brojem pravnih caka i rupa. Sporazum još vrijedi, no on niti blizu ne sprječava da nuklearno oružje ove dvije zemlje uništi planet par desetaka puta.

Za dublje razumijevanje realnih vojnih mogućnosti trebalo bi zaći u poneke tehnološke karakteristike i konkretne sustave s kojima dvije vodeće nuklearne sile raspolažu, ali s političke strane važno je istaknuti da je ovakav diplomatski ishod doveo do dodatnog niza neželjenih efekata. Jedan od njih je bilo i retoričko ukrajinsko zveckanje za povratkom nuklearnog arsenala u granice ove države, što je naposljetku bio i jedan od proklamiranih razloga zbog kojeg se ruski politički vrh odlučio na drastičnu ratnu eskalaciju i invaziju u veljači 2022. Međutim, sudeći prema nesretnoj sudbini tzv. Iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA) za kojeg je Biden rekao da je “mrtav, samo to nećemo obznaniti”, možemo zaključiti da aktualnoj američkoj vladi i bez Ukrajine pašu raskidi sporazuma koje je načinio njihov navodni arhineprijatelj Trump. “Uzajamno garantirano uništenje”, teorija koja kaže da će jedna ispaljena nuklearna bomba izazvati njih još mnoštvo te učiniti planet nenastanjivim, više nije dovoljna da odagna egzistencijalne strahove svjetskog stanovništva.

Džoker Njemačka

Na ekonomskoj razmeđi Rusije i SAD-a zbivaju se rekonfiguracije o kojima je teško precizno govoriti i suditi bez analize globalnih efekata, još ne u potpunosti odraženih na svjetsko gospodarstvo. Ipak, ekonomska zona sumraka u koju se pretvaraju zemlje Europske unije, desetljećima održavane na jeftinim ruskim energentima, bez ikakve će dileme ostati najveće – poslije Ukrajine – kolateralne žrtve napetih sukoba i ledenih odnosa Rusije i SAD-a. Strmoglava deindustrijalizacija Europe, simbolički fantastično prikazana u namjerno neistraženom uništavanju Nordstream plinovoda, vodi u cementiranje statusa najjačih zemalja kontinenta u nepovratno vazalstvo prema SAD-u s natruhama energetske neokolonijalnosti. SAD u bitci za Njemačku dobrano i debelo vodi još od Hitlerove kapitulacije, ali bez europskog industrijskog outputa, osuđenog na skupi, štetni, teško prenosivi američki LNG, cijeli kontinent pada u ekonomsku irelevantnost ma koliko bio financijski moćan.

Zaokreti Saudijskom Arabijom vođene Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC+) pokazuju kako se resursi, a ne virtualne nule i jedinice na bankovnim serverima, ponovno nalaze u hipocentru globalnog sukoba. Dedolarizacija Globalnog juga kao sporedna stavka stići će kao posljedica toga što se SAD-ov trgovinski blok ograničen malim milijunom sankcija smanjuje rapidnije nego rusko-kineski. S jedne strane sirovine, infrastruktura, industrija, proizvodnja, pa i tehnologija; s druge strane financijalizacija i usluge – pri ovom je izboru izvjesno što će podrazvijenim afričkim, azijskim, latinoameričkim, možda i istočnoeuropskim zemljama biti privlačnije. Trezvenim, odgovornim ili jednostavno odraslim pristupanjem, nezaslijepljenim šupljom briselskom ideologijom, istu bi dvojbu trebali prepoznati industrijski ugrožene Njemačka, Francuska i Italija te konsolidirati vlastite, a ne tuđe ekonomske i vojno-sigurnosne interese. Dok pompozno huškanje a la Josep Borrell daje priliku šačici ljudi da se približe aparatima za brojanje dolara, samo istinska diplomacija uzima u obzir cijelo društvo i osnovne životne potrebe svih ljudi. Europski mirovni napori jedini su način za kakav-takav izlazak iz prednuklearne zime, jer niti SAD, niti Rusija za sada ne pokazuju spremnost za alteriranje svojih geopolitičkih agendi, vodili ih diplomati, generali ili političari.