Europska unija uvijek je imala dara za simboliku. Za prizorište svog današnjeg sastanka na vrhu europski čelnici odabrali su flandrijski gradić Ypres, koji se u Prvom svjetskom ratu proslavio po krvavim bitkama i u kojem je prvi put upotrijebljen užasan bojni otrov koji je po njemu dobio ime (iperit). Obilježavajući u Ypresu 100. obljetnicu početka Velikog rata, prvog općeg pokolja na europskom tlu, na koji se onda nadovezao i Drugi svjetski rat – što je onda i očevima današnjeg EU-a otvorilo oči i pokazalo gdje vodi pogubna politika konfrontacije i nacionalizma – čelnici EU-a će u sjeni tih strašnih događaja i velikih ljudskih stradanja odlučivati ne samo o važnim kadrovskim pitanjima, nego i o pravcu kojim će u narednom razdoblju krenuti EU.

Naravno, europska kadrovska križaljka ipak je u prvom planu. Ovaj je put riječ o izboru novog čelnika Europske komisije (EK), nasljednika Josea Manuela Barrosa, dok će odluka o drugim imenovanjima –  predsjednika Europskog vijeća, visokog predstavnika za vanjsku politiku i šefa euroskupine – biti donesena naknadno.

Najveća kriza

Izbor Barrosova nasljednika već se pretvorio u najveću krizu EU-a od krize eurozone. Kandidata za predsjednika EK-a dosad su kvalificiranom većinom predlagali šefovi država članica, nakon čega je njihov izbor apsolutnom većinom potvrđivao Europski parlament (EP). Međutim, Lisabonski ugovor odredio je u međuvremenu i da pri izboru predsjednika Komisije valja uzeti u obzir i rezultate europskih izbora. Iako je to i prije bio slučaj – Barroso je izabran kao predstavnik Europske pučke stranke (EPP), koja je i na pretprošlim izborima osvojila najviše glasova – ovaj je put izbor zakomplicirao parlament. Očito prekoračivši svoje ovlasti, navodno zbog želje da poveća zanimanje Europljana za europske izbore – iako u pozadini te odluke vjerojatno stoji vječna borba Europskog parlamenta za moć i utjecaj u odnosu prema Europskom vijeću i Komisiji – EP je pozvao glavne političke grupacije da imenuju svoje kandidate za čelnika EK-a, tzv. spitzenkandidate, uvjeravajući birače da će njihovi glasovi odlučiti tko će zasjesti na važan položaj.

Sukob koncepcija

Britanski čelnik David Cameron, vođa pobune protiv same ideje spitzenkandidata – ali i protiv izbora Luksemburžanina Jean-Claudea Junckera za čelnika Europske komisije, iako je on prikupio najveću potporu u Europskom parlamentu – tvrdi da Britanci na izborima uopće nisu mogli glasati za Junckera jer nijedna britanska stranka ne pripada europskim pučanima, niti je Juncker uopće bio kandidiran ili izabran.

Iako je na prvi pogled riječ o formalnom proceduralnom pitanju, ovdje je posrijedi duboki sukob dviju koncepcija, dviju vizija europske budućnosti. Dosad se o glavnim položajima u EU odlučivalo i trgovalo iza čvrsto zatvorenih vrata, najčešće u trokutu Berlin-Pariz-London, no ovaj je put izbor jednog čelnika – i to jednog od najvažnijih – oduzet iz ruku čelnika država članica i prepušten građanima-biračima koji su povjerovali da prvi put izravno utječu na izbor najutjecajnijeg političara u Bruxellesu.

Cameron to pak smatra svojevrsnom prevarom EP-a. Dodatnu jezu Londona izaziva činjenica da su svih pet spitzenkandidata, dakako i pučanin Juncker, europski federalisti, koji vjeruju u »više Europe«. Cameron smatra da to onemogućava preustroj EU-a, što onda vjerojatno vodi Britaniju prema izlazu iz EU-a.

Rijetki su sastanci na vrhu uoči kojih je bilo ovoliko neodgovorenih pitanja. Očito je da neće biti konsenzualne odluke o Junckeru – Cameron je već najavio da će zahtijevati pojedinačno izjašnjavanje – iako su čelnici EU-a uvijek dosad odlučivali suglasno. Njemačka kancelarka Angela Merkel ne vidi pak »nikakvu dramu« u tome što odluka neće biti jednoglasna. No ako imamo u vidu odnos snaga, prilično je jasno da će kandidat pučana unatoč Cameronovu protivljenju dobiti kvalificiranu većinu jer su potporu Junckeru dali i vodeći europski socijalisti na svom nedavnom sastanku na vrhu u Parizu (na kojem nije bilo hrvatskog premijera Zorana Milanovića).

Ustupci socijalistima

Socijalisti zauzvrat očekuju druge važne položaje, tako da se kao nasljednica Van Rompuya najčešće spominje danska premijerka Helle Thorning-Schmidt, dok će položaj predsjednika parlamenta »podijeliti« socijaldemokrat Martin Schulz i kandidat EPP-a, iako se spominje i liberal Guy Verhofstadt, o čemu je dogovor već postignut. Kao kandidati za visokog predstavnika za vanjsku politiku spominju se Frans Timmermans i Radek Sikorski, a za šefa euroskupine Luis de Guindos i Olli Rehn.

No kako sve ne bi proteklo samo u banalnoj raspravi o kadrovima, i naročito kako se to ne bi dogodilo u Ypresu, predsjednik Europskog vijeća Van Rompuy na dnevni red sastanka u Ypresu stavio je raspravu o novom strateškom nacrtu i ciljevima EU-a u pet točaka: rast, zapošljavanje i konkurentnost, punomoć i zaštita državljana, energetska unija, unija slobode, sigurnosti i prava, te EU kao moćni globalni igrač. Riječ je o svojevrsnom odgovoru Bruxellesa na rast euroskeptičnih i ekstremističkih stranaka na nedavnim izborima, čime se želi, ponajprije stavljanjem naglaska na zapošljavanje i blagostanje, povratiti poljuljano povjerenje građana u europski projekt, iako je kancelarka Merkel i jučer poručila da nikakvo popuštanje u poltici štednje ne dolazi u obzir.

Tek kad se odrede prioriteti EU-a, onda će se razgovarati i o kadrovima koji bi te prioritete trebali ostvariti, tako da bi o raspodjeli čelnih europskih funkcija trebalo biti riječi tek sutra u Bruxellesu, na nastavku ovog i doslovce povijesnog summita EU-a.