Ako zatvorite vrata imigrantima, platit ćete ekonomsku cijenu. Sve zemlje mogu sada bolje iskoristiti svoje imigrante, usklađujući njihove vještine s potrebama tržišta rada, tvrdi Jean-Christophe Dumont, stručnjak za migracije
Pitanje imigracije ne prestaje biti vruća tema u većini razvijenih EU zemalja, a osobito usijane javne rasprave posljednjih se mjeseci vode u Velikoj Britaniji i Švicarskoj.
I dok su Švicarci ovih dana ipak odbili referendumski prijedlog daljnjih restrikcija za »inozemnu« radnu snagu, britanski premijer David Cameron našao se krajem studenog pod paljbom dijela britanskih političara i javnosti nakon što su nove brojke pokazale da je prošle godine u Veliku Britaniju iz EU zemalja imigriralo 583 tisuća ljudi, čak 45 tisuća više iz EU zemalja i 30 tisuća više iz ostalih zemalja svijeta u odnosu na prethodnu godinu.
Samo je do srpnja ove godine iz EU zemalja u Veliku Britaniju imigriralo 226 tisuća ljudi, a kad se tome pridoda Cameronovo obećanje da će do 2015. godine smanjiti godišnji broj imigranata iz EU zemalja na 100 tisuća, ne čudi da je britanski premijer prošlog tjedna iznio novi prijedlog ostalim EU liderima po kojima su jedan od »uvjeta« ostanka Velike Britanije u EU dodatne restrikcije imigrantima.
Brojke pokazuju da je imigracija i emigracija na području Europske unije u sve većem zamahu. Tijekom 2012. godine oko 1.7 milijuna imigranata došlo je u 27 zemalja članica EU iz zemalja koje nisu članice, a istovremeno je otprilike isti broj ljudi migrirao iz neke EU članice u drugu.
Sve skupa oko 3.4 milijuna ljudi imigriralo je u neku od EU-27 zemalja, a 2.7 milijuna ljudi iz njih je emigriralo. Najveći broj imigranata u 2012. godini imala je Njemačka (592 tisuće), a slijede Velika Britanija (498 tisuća), Italija (351 tisuća), Francuska (327,4 tisuće) i Španjolska (304 tisuće) iz koje je istovremeno i emigriralo čak 446,6 tisuća ljudi. Četrnaest zemalja članica EU imalo je veći broj imigranata nego emigranata, no u Bugarskoj, Češkoj, Irskoj, Grčkoj, Španjolskoj, Cipru, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, trima baltičkim državama i Hrvatskoj emigranata je bilo više nego imigranata.
Porezni učinak
Tako najnovija analiza fiskalnih posljedica koje imigracija ima po Veliku Britaniju, a koju je izradio UCL Centar za istraživanja i analize migracija (CReAM), ponovo je, po drugi put pokazala da europski imigranti u Velikoj Britaniji kroz poreze plaćaju veće iznose nego što ih primaju kroz plaću i beneficije, olakšavajući tako fiskalni uteg domicilnih radnika i pridonoseći financiranju »javnog servisa«.
Studija koju je početkom studenog objavilo Kraljevsko ekonomsko društvo, a koju su proveli prof. Christian Dustmann i dr. Tommaso Frattini, pokazala je da su europski imigranti koji su u Veliku Britaniju pristigli od 2000. godine na ovamo, doprinjeli u razdoblju od 2001. do 2011. godine s više od 20 milijardi funta britanskom državnom budžetu, odnosno iznos koji su platili kroz razne poreze za 64 posto je veći od iznosa što su ga od države primili kroz razne olakšice.
Imigranti su, štoviše, obogatili Veliku Britaniju s produktivnom radnom snagom koja bi državu kroz »proizvodnju« u sklopu obrazovnog sustava inače koštala 6.8 milijardi funta. Istraživanje koje se bavilo detaljnom analizom neto poreznog učinka imigranata u Velikoj Britaniji, analiziralo je i razliku između imigranata iz deset zemalja centralne i istočne Europe koji su se Europskoj uniji pridružili od 2004. godine, imigranata iz ostalih europskih zemalja, te imigranata koji nisu iz Europe.
Sve skupine imigranata imale su u spomenutom razdoblju pozitivan neto porezni učinak, i to ovisno o skupini do iznosa od 15 milijardi funta, dok je u istom periodu neto porezni učinak domicilnog stanovništva bio negativan i to u iznosu od 617 milijardi funta. Europski imigranti koji su u Veliku Britaniju došli od 2000. godine na ovamo imali su pri tome u spomenutom periodu 43 posto manju šansu za dobivanje poreznih olakšica i drugih povlastica od domicilnog stanovništva. Istovremeno su međutim u prosjeku bili bolje educirani od Britanaca, pa tako 25 posto imigranata iz tzv. A10 zemalja i 62 posto imigranata iz EU-15 zemalja posjeduje sveučilišnu diplomu, dok je prosjek visokoobrazovanih među »domaćinima« 24 posto. Sukladno tome, i stopa zapošljavanja imigranata bila je do 10 posto veća no ona domicilnog stanovništva.
Glavna »bojazan« koja se uvijek nameće u javnoj raspravi o imigrantima je koliko oni doprinose ili »štete« državi kroz porezni sustav. Naša nova analiza pokazuje da je taj doprinos pozitivan, posebno kad se radi o imigrantima iz EU zemalja i to neovisno iz kojeg dijela Europe dolaze.
Starenje populacije
Ako ovi rezultati, koji nisu tipični samo za Veliku Britaniju, nisu dovoljni, protivnike imigracije dodatno bi trebao otrijezniti argument koji sve češće ističu stručnjaci iz OECD-a, a koji se tiče činjenice da neki dijelovi Europe »stare« puno brže no druge regije svijeta.
Prema novim projekcijama Eurostata, primjerice, njemačka populacija od aktualnih 82 milijuna stanovnika smanjit će se na 74.7 milijuna do 2050. godine, pri čemu će prosječna dob stanovnika narasti na 50 godina. Jedini spas od toga da smanjivanje i starenje populacije ne ostavi traga na ekonomiji zemlje, procjenjuje stručnjaci, je upravo inozemna radna snaga.
Prostor slobode
– Od sjevera do juga Europe u porastu su desne, anti-imigrantske stranke koje dobivaju značajne postotke na lokalnim i parlamentarnim izborima. Radi se o novom tipu stranaka specijaliziranih isključivo za pitanje stranaca. Ukoliko pogledate rezultate izbora za europski parlament, vidjet ćete da su sve veće »anti-imigrantske« stranke pobijedile i ušle u parlament. Čak i se i u Francuskoj, koja je majka prosvjetiteljstva s jasno deklariranim pravima na slobodu i jednakost događaju tektonski poremećaji i društvo postaje sve zatvorenije. S jedne strane se europske vlade nastoje deklarirati kao prostor slobode i ljudskih prava, a s druge strane države licemjerno provode razne vrste restriktivnih imigracijskih politika. To je generalna slika EU na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće gdje se sve jasnije pokazuje da EU ne može funkcionirati kao tip otvorenog društva. Kao posljedicu toga imamo krah multikulturalizma, što su već i javno zagovarali neki šefovi vlada poput Angele Merkel. Ponegdje u tim starim razvijenim europskim društvima multikulturalizam nije nikad ni zaživio. U Njemačkoj primjerice, postoje dijelovi nekih gradova koji su u socio-kulturalnom smislu potpuno odvojeni od domaćeg stanovništva, do te mjere da se može govoriti o tipu getoizacije, čak i o paralelnim društvima, navodi Milardović. U posljednje vrijeme, pojašnjava on, sve se jače zagovara interkulturalizam kao rješenje, u sklopu kojeg se iracionalni strahovi prema »drugima« mogu ublažiti učenjem jedne kulture o drugoj.
