Tek par mjeseci nakon što je etiopski građanski rat okončan mirovnim sporazumom sadašnje i bivše vlasti, istok Afrike postao je poprište novog rata čije se posljedice brzo prelijevaju na sve četiri strane svijeta.

U Sudanu, trećoj najvećoj afričkoj državi, sredinom travnja razbuktao se oružani sukob između Sudanskih oružanih snaga (SAF) i paramilitarne skupine Snaga za brzu podršku (RSF), dvije postrojbe koje su u protekle četiri godine dijelile vlast u ovoj ekstremno siromašnoj zemlji.

Nakupljane tijekom tjedna, napetosti unutar vojne vlasti Sudana eskalirale su prvim puškaranjima u subotu, 15. travnja, kada je sudanska vojska, predvođena svojim vrhovnim generalom i čelnikom izvršne vlasti zvane Suvereno vijeće Abdelom Fatahom al-Burhanom, izvršila zračni napad na baze paramilitarnih snaga RSF-a nedaleko glavnog grada Kartuma.

Pucnjava se tog dana čula i oko Predsjedničke palače te na kartumskom međunarodnom aerodromu, a sukob vladajućih partnera ubrzo se prelio i na civilna područja Kartuma čije je stanovništvo bilo prisiljeno spašavati živu glavu.

Vođa RSF-a i dopredsjednik sudanskog Suverenog vijeća, general Mohamed Hamdan Dagalo, znan kao Hemeti, u prvim je danima borbi optužio Burhana i SAF za nasilne zločine nad civilima i kršenje dogovorenog primirja, dok je sudanska vojska čekala do proteklog četvrtka da bi kazala kako neće pregovarati s RSF-om, te kako će samo prihvatiti njihovu predaju.

Dan kasnije, u povodu blagdana ramazanskog bajrama, javnosti se videoporukom obratio Burhan, formalno najmoćniji čovjek u državi te šturo kazao kako je sigurna tranzicija u civilnu vlast još uvijek njegov cilj, izbjegavši adresiranje stanja na bojnom i političkom polju te uzroka koji doveli do krvoprolića.

Tenkovi na ulicama grada

Povod borbe unutar vladajuće vojne hunte bila je odgoda tzv. Završnog sporazuma koji su dvije frakcije, zajedno s nekolicinom političkih aktera, trebali potpisati početkom travnja da bi stvorili uvjete za spomenutu tranziciju.

Inkorporiranje RSF-a, snažne i utjecajne paramilitarne formacije, u sastav jedinstvene nacionalne vojske postavljeno je kao preduvjet političke transformacije i barem načelne demokratizacije Sudana, no oko načina tog spajanja nije postignut konsenzus.

Frakcijska borba za prevlast između dvije podjednako brojne i moćne postrojbe brzo se ispostavila kao glavni ratni okidač, a prekid vatre i dogovor zaraćenih strana skočili su na prvo mjesto iznimno duge liste političkih zadataka pred Sudanom, države s preko 45 milijuna stanovnika.

U protekla su dva tjedna bitke zahvatile strateški važna područja poput zračnih luka i vojnih baza, gradova Omdurmana, Merowea i regije Darfur za zapadu zemlje, no one najžešće rasplamsale su se u Kartumu, centru svih zbivanja, gdje je SAF parkirao svoje tenkove te radio zračne napade na gusto naseljena područja iz kojih je RSF uzvraćao artiljerijom i protuzračnom obranom.

Izvještaji o stradavanju civilne infrastrukture, pa čak i bolnica, danima su bili popraćeni s vijestima o pucanju sudanskog zdravstvenog sustava i manjku svih zamislivih potrepština – lijekova i sanitetskog materijala, hrane, vode, energenata, pa i struje i interneta, u mjeri većoj nego je to inače slučaj.

Nedostatak osnovnih uvjeta za preživljavanje stanovništvo iz zaraćenih područja tjera u interno izbjeglištvo, dok se konfuzna evakuacija stranih državljana odvija preko svih susjednih zemalja, prvenstveno Čada, Egipta, Etiopije i Južnog Sudana.

Nakon što trodnevno bajramsko primirje nije do kraja ispoštovano, ovog ponedjeljka SAF i RSF dogovorili su nova 72 sata namijenjena za zbrinjavanje i evakuaciju civila, no dnevna brojka mrtvih u proteklom tjednu nije opadala.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi kako je u prvih desetak dana rata smrtno stradalo više od 510 osoba, ranjeno gotovo 4.200 njih, dok humanitarne organizacije procjenjuju kako je par stotina tisuća ljudi prisilno iseljeno.

Politika u raljama biznisa

Analizirajući glavne uzroke sukoba, situacija u Sudanu načelno je vrlo transparentna. Borba za zadržavanje i stjecanje veće političke, ekonomske i vojne moći nalazi se u središtu interesnog rata u kojem je civilno stanovništvo kolateralna žrtva rogatog nadmetanja između dva moćnika, Burhana i Hemetija.

Geneza sudanske političke slike vrlo je kompleksna i višeslojna, a realnija od potencijalnih rješenja nažalost ne pružaju razloga za ikakav optimizam.

A optimizma za Sudance bilo je u prosincu prošle godine kada je potpisan »Okvirni sporazum« između dvoglave sudanske vojne hunte koju čine SAF i RSF, zatim najutjecajnije političke stranke Snage slobode i promjene (FFC) te drugih političkih aktera.

Taj je sporazum trebao poslužiti kao dokument koji će ubrzati uspostavu civilne vlasti i ubrzati stavljanje vojske u sporedan plan kada je u pitanju upravljanje državom.

Međutim, vojna se vlast među sobom nije mogla dogovoriti oko brzine RSF-ove fuzije. Dok aktualni sudanski vladar Burhan ovo spajanje želi završiti u roku od dvije godine, uz zadržavanje svih vojnih činova i privilegija za RSF-ovu vrhušku u novoj formaciji, njegov zamjenik u izvršnoj vlasti Hemeti za sebe i svoje trupe pokušava kupiti čak deset godina samostalnog djelovanja.

Ovaj dvojac svojim je dosadašnjim postupcima jasno davao do znanja da se ne misli odreći svoje osobne moći, čemu svjedoči i činjenica da niti Burhan niti Hemeti nisu voljni prepustiti zapovjedničke ovlasti u korist budućeg premijera čak niti nakon prijelaza vlasti.

Kako se ne radi o ozbiljnom ideološkom razilaženju, već beskrupuloznoj metodi stjecanja čim veće kontrole i bolje startne pozicije pred ulazak u novi sistem, teško je procijeniti do kojih su granica obje strane voljne ići.

Burhanovi i Hemetijevi potencijalni ulozi zasad su velika nepoznanica jer niti jedan nije u stanju ostvariti značajnu diplomatsku niti vojnu prevagu, s obzirom na činjenice da obojica sudjeluju u vlasti te relativan brojčani paritet (prema procjenama sudanska vojska broji oko 120 tisuća, a RSF paravojska oko 100 tisuća vojnika).

Obojica od svog naroda i međunarodne zajednice traže podršku, neuvjerljivo pokušavajući prezentirati kako su baš oni jamci buduće sudanske demokracije, a kako su baš ovi drugi ultimativni krivci za zamrznutu demokratizaciju.

Ipak, ono što treba prepoznati jest da usijavanje među odnosima odgovara isključivo ovim vojskama, a šteti doslovno svima koji zagovaraju civilnu administraciju, političko rješenje i izbore, svima u Sudanu, ali i u susjedstvu.

Odgađanje nužno potrebne reforme cjelokupnog političkog sustava ostavlja moć u rukama Suverenog vijeća i trinaestorice njegovih članova, čije bi raspuštanje nedvojbeno ugrozilo ekonomske interese koje SAF i RSF neometano upražnjavaju jer sudanska vojska kontrolira domaću industriju i financijske tokove te pretače državni novac u svoju korist, a RSF ima monopol nad upravljanjem sudanskim rudnicima zlata i prodajom iskopanih vrednota.

Sudanski novinar Ahmed Kaballo spominje kako upravo zbog ovih faktora ne može biti isključena mogućnost da je rat manifestacija orkestriranog igrokaza, no čak se i u slučaju »dogovorenog« sukoba ovaj konflikt može pretvoriti u pravi i punokrvni građanski rat nad čijim posljedicama nekolicina generala neće imati kontrolu.

Budući da su i Burhan i Hemeti dokazani oportunisti od kojih se niti jedan ne može osloniti na otvorenu i snažnu vojnu podršku nekog vanjskog igrača, nije vjerojatno da se ovakav scenarij, odnosno totalno uništenje protivnika, nalazi na njihovim agendama.

Dogovor dosadašnjih partnera jedini je izgledan ishod, no izgledna nije i brojka mrtvih vojnika i civila koju će ovaj nepotreban rat ostaviti iza sebe.

Farsa hibridne vlasti

Destabilizacija političke situacije u Sudanu koja se nalazi u korijenu aktualne krize započela je u prosincu 2018. godine s velikim prosvjedima protiv vođe Omara Hasana al Bašira, čovjeka koji je u trideset godina svoje vladavine učinio vrlo malo da bi zaslužio ijedan drugi opis nego onaj diktatora.

Visoke cijene hrane, opća ekonomska kriza i prevelika nezaposlenost bili su akutni problemi Baširovog Sudana pored njegove antidemokratičnosti, njegovih poticanja i podržavanja ekstremističkih islamističkih elemenata, kao i nikad procesuiranih ratnih zločina u zapadnoj regiji Sudana Darfuru.

Prepoznavši odlučujući val narodnog nezadovoljstva, Baširovi generali okrenuli su se protiv svog vladara, formirali huntu i 2019. godine izvršili vojni puč.

Međutim, ubrzo je bilo jasno da vojska na čelu s Abdelom Fatahom al-Burhanom nema nikakve druge namjere nego postupiti po Kurta-Murta obrascu te zadržati dosadašnji način vladanja, izigravajući prosvjednike pro-demokratskom retorikom.

Nije bilo potrebno dugo vremena da u vladajući vojni pakt, tada predvođen Burhanovim Tranzicijskim vojnim vijećem, ulete Dagalo Hemeti i njegove Snage za brzu podršku, skupina koja ima dugu, ali i frišku povijest zločina i nasilja nad civilima. Hemetijevi batinaši, uvijek na usluzi svake vlasti, u lipnju 2019. ubili su više od 120 ljudi ispred vojnog središta u Kartumu, pokazavši što će se dogoditi onima koji traže odlazak vojske s vlasti.

Ovaj događaj, obilježen i stotinama ozlijeđenih i desecima silovanih, ostao je duboko urezan u kolektivnu memoriju Sudanaca kao nepobitan dokaz da se vojskama ne može vjerovati. Pritisnuti Afričkom unijom i političkim strankama, sudanska vojska i RSF dva su mjeseca nakon masakra u svoje vijeće bili prisiljeni primiti predstavnike Snaga slobode i promjene (FFC) koje je tada činilo četvero Burhanovih, četvero Hemetijevih i petero FFC-ovih ljudi.

No civilni premijer iz redova ove stranke kotirao je samo kao figura bez realnih ovlasti kojoj se za netalasanje zauzvrat dozvolilo da dobije dio kolača, pa je ova šarada prekinuta 2021. godine kada je vojska ponovo preuzela sve konce vlasti te Sudan zapljusnula novim valom nasilja na ulicama.

Usprkos ovakvom raspletu, FFC traži reprizu ovog pakta te svoje ponovno uključenje u hibridnu vojno-civilnu vlast, što je model koji kao realpolitičko rješenje podržava i UN.

No prema zagovornicima višestranačkih izbora problem je što taj potez ne bi demokratizirao politički sustav u Sudanu, već pružio samo fasadu autoritarnom vođenju zemlje u rukama Burhana i Hemetija.

Premda se indirektno povezuje s dugogodišnjim prosvjedima, FFC ne odgovara narodu niti nekakvim popularnim mehanizmima, ne traži odgovornost vojske za dosadašnje nasilje, zločine i masakre nad civilima, već svoj utjecaj povećava na nesuglasicama dvije frakcije hunte.

Trostrano hrvanje proizvodi kompleksne zakulisne igre i interesne saveze u kojima je FFC-ov cilj jasan – zadržavanje privilegija prema kojem će oni biti jedina partija u civilnoj podjeli vlasti, bez mogućnosti sudjelovanja ostalih stranaka i bez provođenja izbora.

U pozadini političkih borbi u Sudanu nalaze se i drugi nacionalni i regionalni igrači koji traže svoju reprezentiranost. Tu je prije svega kadar lojalan svrgnutom Baširu, onaj iz zabranjene islamističke partije Nacionalni kongres, njegovi nekadašnji partneri koji nisu stavljeni na crnu listu, Sudanska komunistička partija te opozicijske militantne skupine iz zapadnog Darfura i južnih pokrajina Plavi Nil i Kordofan.

Uz njih, deseci, pa čak i stotine tisuća prosvjednika organizirani u tzv. odbore za otpor pod sloganom »Ne pregovorima, ne kompromisu, ne miješanoj vlasti« na ulicama zahtijevaju raspuštanje vojnih vlasti, demokratske izbore i procesuiranje ratnih zločina i njihovih nalogodavaca, bilo iz vremena Baširove ili Burhanove vlade.

Suočen s koordiniranim djelovanjem vojske, RSF-a i policije u četiri godine Burhanove vlasti, pobunjeni narod redovito trpi premlaćivanja, gaženja vozilima, sprečavanja rada hitne pomoći na protestima, a prema tvrdnjama Centralnog vijeća sudanskih doktora, »sigurnosne snage« od državnog udara u listopadu 2021. do danas ubile su najmanje 120 prosvjednika, a 7 tisuća njih ozlijedile.

Ruska baza na čekanju

Geopolitička važnost bivše britanske kolonije ne sastoji se samo u podzemnim zalihama zlata, kroma, uranija i drugih metala kojima bi se sve svjetske sile voljele okoristiti.

Sudan je prije svega strateški značajan zbog svog izlaza na Crveno more, dijela najvažnijeg pomorskog pravca na svijetu bez kojeg bi globalna trgovina bila nemoguća, a ozbiljna destabilizacija zemlje ne bi negativno utjecala samo na distribuciju dobara, već i socijalna kretanja u sjevernoj i istočnoj Africi te zapadnoj Aziji.

Iako i u Sudanu najmoćnije države regije i svijeta imaju svoje uloge i utjecaje, ne može se reći da strane sile imaju pretjeranog utjecaja na recentna zbivanja.

Egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi, za kojeg analitičari tvrde da je na strani Burhana, kazao je kako su zbivanja u Sudanu interna stvar u koju se ne treba miješati jer bi u suprotnom moglo doći do daljnje eskalacije.

Ono što je sigurno jest da Egipat, kao niti ostali susjedi Sudana, ne može biti oduševljen kaosom koji prijeti novom masovnom izbjegličkom krizom i izvozom nasilja.

Premda je SAD bio dugogodišnji i glasni kritičar i oponent Omara al-Bašira, nema nikakvih indicija da je Washington sudjelovao u njegovom svrgavanju ili podršci jednoj od strana aktualnog sukoba, stoga je javna podrška hibridnoj podjeli vlasti naznaka da zemlja s tek 4 tisuće dolara BDP-a po glavi stanovnika (po paritetu kupovne moći) nije u američkom fokusu.

S druge strane, sukob nikako ne odgovara Rusiji koja čeka odobrenje budućih civilnih vlasti u Sudanu da izgradi svoju vojnu bazu kod lučkog grada Port Sudana.

Kao država koja za razliku od svojih takmaca nema direktan uvid u zbivanja pomorskog prometa između Azije i Afrike, Rusija je dogovorila vojnu suradnju sa Sudanom još u vrijeme Bašira, a razgovore na ovu temu s Burhanom održavala još barem dvaput, prije tri godine te ove veljače.

Također, američki CNN spominje da notorna ruska plaćenička milicija Wagner sudjeluje u naoružanju RSF-a preko Libije, no uključenost ruskih vojnika u sudanski rat demantiraju i RSF i šef Wagnera Jevgenij Prigožin.

Premda su wagnerovci proteklih godina bili prisutni u Sudanu kao vojni instruktori i naoružani čuvari, BBC navodi kako nema dokaza da se oni još tamo nalaze, što bi bilo u skladu s trenutnim prioritetima njihovih upravitelja.

Jednako tako, nije izgledno kakva bi vanjskopolitička kalkulacija utjecala na poteze dviju zaraćenih strana. Impulzivnost i volatilnost prema kojima se događaji u Sudanu odvijaju upućuju na kratkovidnost njihovih moćnika koji su pogonjeni brutalnim i sebičnim interesom, a ne osiguranjem stabilnog demokratskog prijelaza.

Osim nade da će se prognoze o prijateljskom nadmetanju igračaka dvaju generala ispostaviti istinitima, stanovništvu Sudana ne preostaje mnogo jer nikakva obećanja o demokraciji ne mogu odagnati strahove oko smrtonosnih stradavanja nedužnih.

RSF – Privatna vojska za sve režime

Paravojna skupina Snage za brzu podršku (RSF) formalno je nastala 2013. godine nakon svojevrsnog rebrandinga militanata poznatih pod bivšim nazivom Džandžavid.

Vođa Džandžavida Mohamed Hamdan Dagalo – Hemeti ranih je nultih godina okupio lokalne milicije i napravio ozbiljnu vojnu formaciju koja je 2003. započela represiju nad stanovnicima Darfura, zapadne regije Sudana bogate mineralima i vrijednim metalima.

Pod naredbama diktatora i nekadašnjeg generala Omara al Bašira, Hemetijeve trupe porazile su lokalne pobunjeničke grupe koje su se usprotivile vlastitoj nerazvijenosti i siromaštvu te počinile ratne zločine nad tamošnjim stanovništvom s ciljem prisilne depopulacije kako bi mogle vršiti neometanu ekstrakciju resursa.

Prema UN-ovoj procjeni, od 2003. do 2008. godine u Darfuru je od posljedica rata poginulo najmanje 300 tisuća ljudi, a vojni uspjesi i interesni pakt s Baširom Hemetiju su omogućili da nezadrživo zagrabi svu dostupnu moć, imovinu i utjecaj.

Kao čovjek koji kontrolira najvažnije poluge sudanskog rudarstva uključujući upravljanje nad najvećim rudnicima zlata u zemlji, Hemeti je postao jedan od najbogatijih ljudi u Sudanu te de facto vlasnik RSF paramilitarne skupine s desecima tisuća dobro opremljenih vojnika koja je, između ostalog, sudjelovala u ratu u Jemenu na strani Saudijske Arabije.

Procijenivši promjenu političke klime u Sudanu, Hemeti je 2019. godine izdao svog vjernog sponzora Bašira te se priključio novoj vlasti.

Dok Bašir dane provodi u sudanskom zatvoru zbog »korupcije«, čekajući dogovor sudanske vlade i Međunarodnog kaznenog suda oko suđenja zbog naručivanja ratnih zločina, njegov nekadašnji glavni operativac kroji nacionalnu politiku, vodi sastanke i razgovore sa stranim diplomatima i zemlju gura prema još jednom vrtlogu nasilja, smrti i patnje.