Dominantnu elitu sam predstavila kroz Dobricu Ćosića. On je u knjizi samo formalno jedna ličnost, oko njega ima više kulturnih i političkih krugova. Vrlo je važan u generaciji koja se okuplja oko Mladog borca, to su sudionici rata, građani koji su bili antifašisti. Zatim je tu čuvena mreža u Siminoj 9a, siminovci, tu su praksisovci. Ćosić je svuda prisutan, on uči, vjeruje se da su praksisovci izvršili velik utjecaj na njega. Dobrica je istovremeno i dio vladajućeg sistema, on je narodni poslanik, član Centralnog komiteta partije i ona računa na njegovu ulogu među inteligencijom.  U tome su važne čak i neke obiteljske veze s ljudima iz crkve, tako da on ima jedinstveno mjesto. On je kao neka vrsta šamana, on sve okuplja, povezuje i zaista ima velik utjecaj. Na kraju ulazi u politiku, on je predsjednik države u vrijeme rata.

Drugi ljudi sudjeluju u dominantnoj eliti, ali to je u suštini i krunjenje te elite, to je sumnja u tu paradigmu da se putem ratova može osigurati ujedinjenje srpskog naroda. Oni se od toga udaljavaju, orijentiraju se na razvoj moderne države, prihvaćaju federalizam u Jugoslaviji, napuštaju ideju svesrpske države i na kraju dolaze na paradigmu o razvoju realne srpske države u dubinu.

Žrtve glavni adut

Odgovara li ta podjela na dominantnu i neželjenu elitu onome o čemu ste mnogo pisali u svojoj znanstvenoj karijeri, a to je podjela Srbije na modernu, građansku s jedne i palanačku s druge strane, pri čemu se njih dvije izmjenjuju, malo dominira jedna, malo druga, pri čemu je palanačka ipak snažnija.

– U pravu ste. Srpsko društvo na početku 19. stoljeća je totalno društvo, takvo je etnički, vjerski, socijalno, kulturno. Prvi koraci počinju s obrazovanim ljudima koji se obrazuju za potrebe države. Vrlo teško se napuštaju patrijarhalni odnosi i pokušaj okretanja Srbije u vrijeme kneževine, potom kraljevine, prema Europi je vrlo dramatičan. U suštini se na tim patrijarhalnim vrijednostima, na njihovoj socijalnoj suštini koja je kolektivistička i egalitarna, a ima pandan u Rusiji, razvija  koncepcija države kao zadruge, kao kolektiviteta. Njen cilj i njena orijentacija su priprema za oslobođenja i ujedinjenje, znači za ratove. To je njima prioritet, a ne razvoj društva u dubinu.

Radomir Konstantinović, ali ne samo on, tu poviijesnu situaciju nazvao je palanačkom, znači ograđenom prema svijetu, zatvorena, sa svojim mjerilima, s negiranjem individue u svim njenim pravima, bogatstvu, pravu na osobni život. U svojoj kultnoj knjizi »Filosofija palanke« Konstantinović je dokazao da se iz te zatvorenosti razvio i srpski nacionalizam kao zaštita od drugog i obrana od drugog.

Druga modernizatorska tendencija, kojoj Srbija duguje sve svoje moderne institucije i zakone u novijoj povijesti, je racionalna, nema drugi uzor nego europski, ona inzistira na pojedincu, na političkoj i općoj kulturi koja emancipra društvo. Ona je vrlo oštra prema patrijarhalnoj, odnosno palanačkoj Srbiji.

Dakle, prva radi na ujedinjenju svih Srba, uključujući i ratom, druga želi graditi državu u dubinu. U tekstu o Zoranu Đinđiću povlačite paralelu između njega i kneza Mihajla Obrenovića. Obojica su ubijeni, ne iz istih razloga.

– Oni su nositelji reformatorskih ideja koje za uzor imaju Europu. Naravno, povijesne situacije su različite, ali i knez Mihajlo i Đinđić su kao cilj imali stvaranje moderne države, a to je prije svega vladavina zakona. Ako biste mene danas pitali što bih rekla da je prioritet u današnjoj Srbiji, rekla bih da je to baš to, ne simulacija europskih institucija, zakonodavstva koje se vrlo teško implementira. Postoji povijesni cinizam da se prihvate ti zakoni, a od njihovog sadržaja ste potpuno udaljeni. Đinđić je to na kraju sam formulirao i rekao da je njegov cilj moderna država, odnosno isto ono što je bio cilj i Mihajla Obrenovića. Postoje ciklusi koji se smjenjuju, uspon do te granice da pređete kritičnu točku tog zatvorenog palanačakog društva i onda ugrađenu unutrašnju eksploziju.

Nekoliko je takvih ciklusa kroz koje se društvo troši. Između ostalog tu su i ratovi. Računala sam od 1876. pa do 1991. godine Srbija ima rat praktično svakih 6,5 godina. To je teško biološko trošenje i žrtve su glavni adut za nove granice, kaže se da se Srbija najviše žrtvovala i na bazi toga će se određivati granice.

Žrtve iz prošlih ratova su gorivo za buduće ratove?

– Da, naravno. Gubici Srbije u Prvom svjetskom ratu su bili ogromni, jedna trećina stanovništva. To je gubitak ljudskog materijala koji nikada nije nadoknađen. To je ta suštinska, rafinirana vrijednost između patrijarhalnog i modernog društva. Moderno društvo cijeni pojedinca. Poslije ratova se stvara žrtvena kultura, žrtve se sakralizira jer je potrebna kompenzacija za društvo.

Priznavanje Kosova

Može li se danas ta podjela o kojoj govorite tumačiti u dvije istovremeno postojeće vanjskopolitičke orijentacije Srbije. Jedna je snažan oslon na Rusiju, a druga inzistira na približavanju Srbije Europskoj uniji s članstvom u EU kao konačnim ciljem?

– Ta podjela se održala. Od svog nastanka i jedna i druga strana u toj podjeli imaju različite vanjskopolitičke oslonce. Ova prva ima oslonac u Rusiji kao najvećoj slavenskoj zemlji, kao pravoslavnoj zemlji, zemlji po svojim vrijednostima na neki način suprotstavljenoj zapadnoeuropskoj civilizaciji. Ova druga ima oslonac u Europi i njenom sistemu vrijednosti koji se uspostavlja od Francuske revolucije. Ta se podjela održala na neki način do danas. Orijentacija Srbije na Europu, na integraciju, postat će uvjerljiva onoga časa kada prestanu njene pretenzije za teritorijalnim ujedinjenjem preko čega se obnavlja i taj mali imperijalni san. Kad se raščiste ta teška pitanja koja su proizašla iz ratova devedesetih godina, Bosnu, Republiku Srpsku, kad priznate realnost..

Znači li priznati realnost priznati Kosovo?

– Svakako, priznati Kosovo. Taj proces priznavanja ide s nekim odlaganjem u kojem se Srbija i naročito Srbi na Kosovu troše. Umjesto da se stvara zajednica s Albancima u kojoj će, kao i svuda uostalom, ljudska prava, manjinska prava biti regulirana i za Srbe koji nisu većinski u državama koje su nastale na prostoru bivše Jugoslavije.

Mislite li da sadašnja vlast u Srbiji – predsjednik Tomislav Nikolić, premijer Aleksandar Vučić – ima dovoljno snage za taj potez po pitanju Kosova? Obično se kaže da je »samo Nixon mogao ići u Kinu« jer je bio dovoljno velik antikomunist, pa se pretpostavlja da bi takav potez mogli povući samo ljudi koji imaju nacionalističku prošlost kakvu imaju njih dvojica.

– Dopuštam da politički ljudi mogu imati sasvim drugu orijentaciju od one koju su nekada imali. Ali, za to treba dati čvrsta uvjerenja građanima da to nije samo retorika, nego suštinska opredijeljenost i da se preko te nove politike kritizira svoja prethodna politika. Za to još nemam uvjerenja i zato naravno kritično i oprezno gledam na poteze vlasti, a taj iskorak Srbije je nužan i potreban. Ako je to još praćeno nekim autokratskim tendencijama,  odsustvom demokratskog razvoja, onda su sumnje utoliko veće i utoliko je taj gubitak vremena ponovno neizbježan.

Elita u nastajanju

Kako ocjenjujete potencijal neželjene elite danas, odnosno građanske Srbije. U dijelu knjige posvećenom Đinđiću navodite niz podataka kako se njega, nakon što je ubijen, njegova stranka gotovo pa odrekla.

– Đinđić je simbolizirao orijentaciju ka modernoj Srbiji. Bio je postignut veliki konsenzus, snažna eksplozija namjere da se Srbija razvije u modernu državu. Što se tiče neželjene elite u današnjem srpskom društvu, mislim da je srpsko društvo uz sve teškoće koje ga i danas prate, pluralno društvo. To je važan potencijal, postoji elita u nastajanju. Radi se o mladim ljudima koji se nisu poslije pada Berlinskog zida prebacili u političke partije ili napustili zemlju, već o generaciji koja je odrasla u dodiru sa svijetom. Ta generacije je skeptična, obrazovana. Mislim da je srpsko društvo razvijenije, ima jasnije poglede na svoje mogućnosti, od vlasti, od režima koji se na nekoj povijesnoj inerciji još oslanja na ono iz čega Srbija mora izaći.