Srbiji ne prijeti »sanaderizacija«, primijetio je nedavno jedan analitičar aludirajući da nikom iz visokog političkog društva – niti vladajućeg niti oporbenog, bivšeg ili sadašnjeg – neće pasti ni dlaka s glave, ma koliko na njoj putra imao. Sve to, naravno, zahvaljujući ranijim razinama međustranačkih odnosa i interesa, a posebno sad, pred dolazeće izbore, jer su u istim timovima isti igrači, a rezervnih – nema. 

   Slobodanov pionir

Od političke kombinatorike nakon prethodnih izbora kad su Tadić, Mrkonjić, Dačić i drugi počeli vlastodržački ortakluk, od lustracije u redovima potonje dvojice se odustalo. Pa tako, ex Miloševićeve ljude, spomenutog Mrkonjića, aktualnog srbijanskog ministra za infrastrukturu i energetiku i Miloševićevog partijskog sudruga, te Ivice Dačića, sadašnjeg vicepremijera te ministra unutarnjih poslova, uopće ne more izborne brige. Prvi uredno gradi ceste i mostove za narod, ali i one između nekadašnjeg i sadašnjeg režima. Drugi, pak, nema problema ni s bliskom prošlošću, ni sa sadašnjošću pa se, iako nekadašnji Slobodanov »pionir«, spominje i kao mogući budući premijer Srbije! Iako, dakle, Srbija u vezi pridruživanja međunarodnoj obitelji ima veći problem od »prodaje kosovske magle«, ne poštuje se jedan od glavnih zahtjeva EU: borba s golemom korupcijom. 

    Samozadovoljni ministar Dačić, međutim, uredno obavještava javnost o uhićenjima relativno epizodnih likova (što je, naravno, legitimno) u brojnim korupcionaškim aferama. No, zaboravljaju se »krupne ribe« – pokrovitelji, nalogodavci, prvi tim korupcije u sjeni, na državnoj razini. Nitko, recimo, ne postavlja pitanje što je s najmanje 55 milijardi eura donacija koje su stigle u Srbiju u posljednjem desetljeću i ima li to ikakve veze sa popisom od 200 imena srbijanskih biznismena i političara koji je njemačka kancelarka Angela Merkel iza zatvorenih vrata predala predsjedniku Tadiću.   

Simulacija reformi

Istina je, kako upozorava komentatorica Radija Slobodna Europa Branka Mihajlović, »da je umjetnost koju su sve srpske vlasti u posljednjem desetljeću razvijale – svojevrsna hiperaktivna simulacija reformizma, dok su u realnom životu zapravo cementirale sistem koji je do perfekcije doveo Miloševićevsku matricu vlasti, moći i kontrole«. 

    »Osvajanje i održavanje gole vlasti čak i po cijenu masovnog ekonomskog i bio-socijalnog umorstva milijuna građana – jedini je cilj koji ovdašnja vlast ima i bez zaista robusnog europskog pritiska koji će se obrušiti na nju neće se dogoditi »sanaderizacija« Srbije. Budući da takvog pritiska još nema, vladajuća skupina je prilično komotna. Sistem kontrole je potpun, otpora nema i zato ona ne mora ništa raditi, a kamoli donositi nepopularne odluke. Kontrolira čak i takozvanu opoziciju, sklapajući dogovore i dilove s njom. Ovaj sustav je i bio politički cilj« – zaključila je nedavno Verica Barać, predsjednica vladinog Savjeta za borbu protiv korupcije.