U trenutku dok eskalacije oko Hormuškog tjesnaca rastu, dok je sudbina eventualnog mirovnog sporazuma između Irana i SAD potpuno neizvjesna, gotovo ispod radara prošao je jedan od vjerojatno najvažnijih geopolitičkih događaja posljednjih godina.

Događaj koji će, vrlo je izgledno, potpuno redefinirati sigurnosnu, vojnu, ali i političku sliku Bliskog istoka. Saudijska Arabija i SAD potpisali su Sporazum 123, svojevrsni pravni okvir koji američkim tvrtkama omogućava izgradnju saudijskog civilnog nuklearnog programa.

(Ne)uvjerljivi razlozi

Iako je nominalno riječ o postrojenjima za proizvodnju električne energije putem nuklearnih reaktora, stvarnost je sasvim drugačija. U okviru sporazuma teškog, procjenjuje se, oko 30 milijardi dolara, američke tvrtke Saudijcima isporučuju i postrojenja za obogaćivanje urana koji se koristi za proizvodnju nuklearnog goriva.

Kao i za proizvodnju nuklearnih bojevih glava. Naime, ista postrojenja kojima se uran obogaćuje do 5 posto, što je razina potrebna za pogon nuklearnih reaktora i proizvodnju električne energije, mogu, uz dovoljno vremena, obogatiti uran i više od 90 posto. Što je razina potrebna za proizvodnju nuklearne bojeve glave.

Naravno, Saudijci tvrde kako nemaju namjeru obogaćivati uran, kako je njihov cilj isključivo civilne naravi. Iako su naftom jedna od najbogatijih zemalja svijeta, službeni Rijad tvrdi kako im je cilj diverzificirati gospodarstvo u okviru programa Vizija 2030, te osloboditi naftu, koja se sada koristi u saudijskim termoelektranama, za izvoz na tržište.

– Razlozi koje Saudijci navode nisu baš previše uvjerljivi. Jer oni naftu ne uvoze već je vrlo jeftino crpe iz vlastitih nalazišta. I to znači da su spremni ulagati ogroman novac u skupu visoku tehnologiju kako bi za izvoz oslobodili naftu koje ionako imaju na pretek i čija je količina koja se može izvesti na tržište ograničena OPEC-ovim mjerama, kaže za naše novine analitičar i povjesničar dr. Petar Bašić.

Prilično je izgledno kako je stvarni razlog saudijskog naglo probuđenog interesa za nuklearni program Iran. Oni već godinama promatraju kako Teheran razvija svoj nuklearni program, a saudijski prijestolonasljednik Mohamed bin Salman još je prije nekoliko godina najavio kako će Saudijska Arabija, ako Iran razvije nuklearno oružje, također razviti svoj nuklearni arsenal.

Sumnju u tvrdnje kako je sada riječ samo o civilnom nuklearnom programu pojačava i činjenica kako sporazum Rijada i Washingtona ne predviđa zlatni standard.

Odnosno ograničenja u obogaćivanju urana i preradi istrošenog nuklearnog goriva, ograničenja na kojima SAD strogo inzistiraju pri ovakvim sporazumima. Ograničenjima koja sada nisu ni spomenuta.

Abrahamovi sporazumi

A na samu pomisao da Saudijci na raspolaganju imaju nuklearno oružje, diže se kosa na glavi cijelom nizu političara u regiji. Prije svega, Izraelcima. Odmah po potpisivanju američko-saudijskog sporazuma Netanyahu je zahtijevao od Trumpa da povuče svoj potpis i prekine sporazum. No Bijela kuća na to nije pristala.

Trump je, kako bi umirio Netanyahua, naknadno ugradio klauzulu kojom sporazum počinje važiti tek kada Saudijska Arabija usvoji Abrahamove sporazume, odnosno nakon što priznaju Izrael i s njim normaliziraju odnose.

Inače, Abrahamovi sporazumi, nazvani po praocu židova, kršćana i muslimana, jedan su od stupova Trumpove bliskoistočne politike. Prve sporazume, koji predviđaju normalizaciju odnosa sa Izraelom, potpisali su 2020. Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein, a sada će im se, po svemu sudeći, pridružiti i Saudijska Arabija.

Naravno, nije svejedno ni Iranu. Saudijska Arabija i Iran vječiti su arhineprijatelji u muslimanskom svijetu, a Rijad je do sada izbjegavao izravnu konfrontaciju s Teheranom.

No relativno je često pokretao akcije protiv iranskih proxy saveznika, poput Hutija u Jemenu ili, kao što se dogodilo prije nekoliko dana, protiv proiranskih milicija u Iraku koje su Saudijci gađali dalekometnim balističkim raketama.

Paradoksalno je da je glavni formalni povod za napad na Iran bio upravo njihov nuklearni program. Napadi na Iran pokrenuti krajem veljače, kao i napadi pokrenuti tijekom prošle godine pravdani su činjenicom kako Teheran obogaćuje uran u svojim centrifugama kako bi proizveo nuklearno oružje.

Sada apsolutnu istu mogućnost Washington pruža Rijadu, ali po cijeni od oko 30 milijardi dolara. Iran ne može utjecati na Trumpa kao što je to učinio Netanyahu čime je »iskamčio« uvjet saudijskog pristupanja Abrahamovim sporazumima, ali Teheran je sada dobio snažno propagandno oružje i argument protiv američke politike dvostrukih standarda.

– Iranci sada s punim pravom mogu tvrditi kako se njih vojno napada zbog iste stvari koju sada SAD omogućavaju Saudijcima. I kako u stvari nije riječ o bilo kakvoj brizi za sigurnost svijeta ili regije, već o novcu, kaže dr. Bašić.

Ova teza svakako dobiva na snazi kada se zna kako je Saudijska Arabija jedna od zemalja s najnižom razinom demokracije na svijetu, znatno nižom od razine demokratskog razvoja pa čak i ljudskih prava u odnosu na Iran.

(Ne)ravnopravan trojac

Ipak, najveća geopolitička promjena koju ovaj sporazum nosi ne uključuje sada javno eksponirane igrače, već dvije zemlje koje su do sada ostajale po strani. Tursku i Egipat.

Naime, i Ankara i Kairo već se godinama bore s Rijadom za neformalnu ulogu lidera sunitskog muslimanskog svijeta. Ulogu koju je doduše Egipat imao prije Arapskog proljeća, no dolaskom Muslimanske braće na vlast to je uloga koju, za sada bezuspješno, pokušavaju ponovo potvrditi.

I svaka od triju zemalja ima svoju logiku zašto baš njima pripada to vodstvo. Egipat kao stanovništvom najveća sunitska i arapska država koja je godinama bila svojevrsan lider u borbi protiv Izraela.

Turska kao tehnološki najrazvijenija i gospodarski najnaprednija država sunitskih muslimana. I Saudijska Arabija kao svojevrsna »sveta zemlja«, mjesto gdje se nalaze Meka i Medina, zemlja u koju muslimani dolaze na hadž.

Razvojem nuklearnog programa, Saudijska Arabija iskače iz ovog relativno ravnopravnog trojca i dobiva neskrivenu prednost. A to ostale dvije neće baš gledati prekriženih ruku.

»Neke zemlje imaju nuklearne projektile, a nama govore da ih ne možemo imati. To ja ne mogu prihvatiti«, još je prije nekoliko godina izjavio turski predsjednik Erdogan.

U tome trenutku ova je izjava izazvala prilično veliku pozornost, a Turska je pomalo smirila svoje ambicije. No sigurno je kako će se one ponovo rasplamsati ako Saudijska Arabija počne s izgradnjom svog nuklearnog programa.

Uostalom, Turska već gradi nuklearnu elektranu Akkuyu uz pomoć Rusije i razvija vlastitu obrambenu industriju. I korak sa civilnog k vojnom nuklearnom programu ne bi joj bio pretjerano težak.

Egipat pak, uz rusku pomoć gradi nuklearnu elektranu El Dabaa. Njihov je nuklearni program također isključivo civilne namjene, no ako Saudijci doista zađu u sferu nuklearnog naoružanja, nema nikakve sumnje kako će i Kairo korigirati svoje nuklearne ciljeve.

Opasna utrka

Sve je ovo Bijeloj kući bilo potpuno jasno i prije potpisivanja sporazuma sa Saudijcima, no Trump je očito išao nešto drugačijom logikom.

Ovim nuklearnim sporazumom SAD su djelomično povratile povjerenje svog glavnog arapskog bliskoistočnog saveznika, povjerenje koje je očito bilo urušeno kada je postalo jasno da američki sigurnosni sporazumi ne štite Saudijsku Arabiju od iranskih raketa i bespilotnih letjelica.

Ujedno, potpisivanjem ovog sporazuma blokira se moguće otvaranje Rijada prema Kini koje već neko vrijeme »visi u zraku«.

Trumpovoj administraciji, sasvim je jasno kako sporazum ponovo redefinira geopolitičke odnose među državama regije, ali učvršćuje njihov položaj na Bliskom istoku. I očito su išli na tu kartu.

No ako Saudijska Arabija doista zakorači prema vojnom nuklearnom programu, Bliski istok mogao bi prvi put u svojoj modernoj povijesti ući u regionalnu nuklearnu utrku. A jednom kada takva utrka započne, gotovo ju je nemoguće zaustaviti.