U trenutku kada je jedan od dvoje mladih Grka bez posla, kada 25 tisuća beskućnika tumara ulicama Atene, kada 30 posto grčkog stanovništva živi ispod praga siromaštva, kada su tisuće Grka primorane svoju djecu prepustiti institucijama, kako bi izbjegli smrt od studeni i gladi, kada se izbjeglice i novi naraštaj siromaha bore za otpatke iz kontejnera, »spasitelji« Grčke, pravdajući se da se Grci »ne trude dovoljno«, nameću novi plan pomoći kojim će se udvostručiti već ubrizgana smrtonosna doza. Plan koji razvrgava radno zakonodavstvo i već ionako siromašne ljude osuđuje na krajnju bijedu; plan koji potpuno zatire srednju klasu. 

    Upravo tim riječima počinje dramatičan manifest francuskih intelektualaca i umjetnika za spas Grčke. Apel nazvan »Spasimo Grke od njihovih spasitelja« potpisuje glasoviti Alain Badiou, kojega mnogi smatraju najvećim živućim filozofom današnjice. Osim Badioua, kolektiv francuskih intelektualaca uključuje Jean-Christophea Baillyja, Étiennea Balibara, Claire Denis, Jean-Luca Nancyja, Jacquesa Rancierea, Avital Ronell, ali i mnoge druge. 

 Parlamentarni puč

U izjavi solidarnosti s grčkim narodom francuski intelektualci i filozofi upozoravaju kako cilj novog plana »pomoći« Grčkoj uopće nije spas Grčke, s čime se u ovom trenutku slažu svi značajniji ekonomisti. 

    »Ovdje je riječ o kupovini vremena za spas kreditora dok Grčka nezaustavljivo klizi u siguran bankrot«, navodi Badiou u apelu, uz dramatičan, skoro orvelovski zaključak: »Glavni je cilj od Grčke stvoriti laboratorij za testiranje modela društvene preobrazbe koji će u sljedećem koraku biti primijenjen u cijeloj Europi«. 

    A riječ je o doista jedinstvenom društvenom modelu što ga iskušavaju u Grčkoj, koja postaje društvo bez javnih službi, gdje se škole, bolnice i zdravstvene ustanove raspadaju i gdje zdravlje postaje privilegij bogatih, gdje je ugrožena populacija osuđena na programiranu eliminaciju, dok su oni koji još imaju posao primorani raditi u iznimnoj nesigurnosti i siromaštvu. 

    No da bi ta operacija uspjela, potrebno je uspostaviti režim u kojem neće vrijediti temeljna demokratska prava. Diljem Europe, pod imenom spasitelja, uspostavljaju se vladavine tehnokrata, koji ne haju za suverenitet naroda. 

    Riječ je o ključnom preokretu, u kojem »predstavnici« naroda u parlamentarnim sustavima svojevoljno prepuštaju vlast u ruke eksperata i bankara, odričući se vlasti koja im je povjerena na izborima. »To je parlamentarni puč, ako baš hoćete, koji se koristi arsenalom represivnih mjera protiv pobunjenog naroda«, izravan je Badiou, upozoravajući kako parlamentarci, kada ratificiraju zakone po diktatu Trojke (Europske unije, Središnje europske banke i Međunarodnog monetarnog fonda), to čine u izravnoj suprotnosti s mandatom što su ga dobili. Riječ je o moći koja je lišena svake legitimnosti, koja odlučuje o sudbini zemlje u narednih trideset do četrdeset godina.   

Gozba za kupce

Badiou precizira da EU otvara poseban račun na koji će se pomoć Grčkoj izravno uplaćivati, a koji će se moći koristiti jedino u svrhu otplate dugova. Dakle, otplata dugova postaje apsolutni prioritet i svi prihodi moraju biti usmjereni u tom pravcu. Grčkoj je nametnuta obveza da svaka nova obveznica mora biti izdana prema anglo-saskom zakonu što podrazumijeva i materijalne garancije. Za sporove je nadležan sud u Luksemburgu, gdje Grčka neće imati nikakvo pravo žalbe protiv kreditora. I za one kojima još nije jasno: privatizacija je povjerena fondu kojim upravlja Trojka, koja će raspolagati grčkim javnim dobrima. Dakle – podvlači Badiou – svjedočimo općoj pljački, tipičnoj za financijski kapitalizam, koji u ovom slučaju dobiva institucionalnu zaštitu. Sve dok prodavači i kupci sjede na istoj strani stola, nema sumnje da će ovaj privatizacijski pothvat biti prava gozba za kupce. 

    Sve dosadašnje mjere za »spas« Grčke samo su povećale grčki dug koji je, uz pomoć spasitelja koji posuđuju s bezobraznim kamatama, doslovce eksplodirao i sada iznosi 170 posto BDP-a, dok je još 2009. iznosio ne više od 120 posto. Čini se da taj plan spašavanja, koji je svaki put predstavljen kao »ultimativni«, i nije imao nijednu drugu svrhu nego još više oslabiti Grčku koja je – bez bilo kakve mogućnosti da sama predloži plan restrukturiranja – prisiljena pristati na nametnuta pravila pod prijetnjom »štednja ili katastrofa«. 

    Umjetno i nasilno pogoršanje dužničkog problema iskorišteno je kao oružje za okupaciju cijelog jednog naroda. Zbog toga Badiou smatra kako je smisleno ovdje upotrijebiti vojne termine: doista je riječ o ratu vođenom ekonomskim, političkim i pravnim sredstvima, o klasnom ratu protiv cijelog jednog društva. A plijen što ga financijska klasa želi osvojiti od »neprijatelja«, uz socijalne sporazume i demokratska prava, na kraju uključuje i ljudske živote. Životi onih koji u očima stratega maksimiziranja profita ne proizvode i ne konzumiraju dovoljno nisu vrijedni življenja ni opstanka. Zato nemoć jedne zemlje koja je u procjepu između financijskih špekulanata i razarajućih planova spašavanja predstavlja vrata za ulazak novog društvenog modela, temeljenog na neoliberalnom fundamentalizmu.   

Sudbina Europe

Međutim, nije na djelu samo spas Grčke, nego se radi o sudbini cijele Europe, europske demokracije i europske civilizacije, uvjeren je Badiou. Taj je model namijenjen za cijelu Europu, a vjerojatno i šire. U tome je ključ problema i zato se obrana grčkog naroda ne smije svesti samo na čin solidarnosti ili apstraktne humanosti: u pitanju je budućnost demokracije i sudbina europskih naroda. Svima nama će »nužnost štednje« i »bolnih rezova« biti predstavljeni kao način da izbjegnemo sudbinu Grka, iako će nas voditi baš tamo. 

    »Pred ovim napadom uperenim protiv našeg društva, pred uništenjem posljednjih ostataka demokracije, pozivamo sugrađane, naše francuske i europske prijatelje da podignu svoj glas. Ne smijemo dopustiti monopolizaciju moći govora od strane stručnjaka i političara«, poručuje Badiou u apelu, pozivajući intelektualce diljem Europe da mu se pridruže u europskom komitetu protiv aktualne europske politike. 

    Možemo li ostati ravnodušni pred činjenicom da su po nalogu njemačkih i francuskih vođa u Grčkoj zabranjeni izbori? Zar stigmatizacija i poniženje jednog europskog naroda ne zaslužuje nikakav odgovor? Pa zar je moguće ne dignuti glas protiv institucionalnog ubojstva grčkog naroda? I možemo li ostati nijemi pred nadirućom snagom sistema koji nezakonitom smatra i samu ideju društvene solidarnosti? 

    Sada smo na točki bez povratka. Hitno moramo u borbu brojevima i rat riječima nasuprot ultraliberalnoj retorici straha i dezinformacija. Nužno je dekonstruirati moralne lekcije koje skrivaju ono što se zaista događa u našem društvu. Više nego hitno moramo demistificirati rasističko inzistiranje na »osobitostima« Grka koje navodno objašnjavaju nacionalni karakter jednog naroda (lijenost i lukavost), a kojima se tumači uzrok krize. Ono što je bitno nisu posebnosti, realne ili imaginarne, već ono što je zajedničko: sudbina jednog naroda koja će utjecati na sve ostale. Dok nam nude brojna tehnička rješenja za izlaz iz dileme »ili propast društva ili bankrot«, (što danas zapravo znači »i propast i bankrot«), moramo na stol iznijeti sve što nam može pomoći pri razmišljanju o stvaranju jedne drukčije Europe. No prije toga javnost moramo izvijestiti o zločinu i situaciji u kojoj se nalazi grčki narod zbog »plana pomoći« što je skrojen po mjeri špekulanata i kreditora. Predlažemo sljedeće: pridružite se odmah komitetu europskih intelektualaca i umjetnika u ime solidarnosti s grčkim narodom koji pruža otpor. Ako ne mi, onda tko? Ako ne odmah, onda kada?