Dolazak ljevice na vlast u Francuskoj, uz Njemačku najvećoj i najvažnijoj članici Europske unije, možda predstavlja onaj željno očekivani preokret koji bi Europi mogao otkriti nove puteve izlaska iz krize
Nikada ranije Europa nije s tolikom pozornošću iščekivala ishod nekih francuskih predsjedničkih izbora, kao što se nikad dosad neki njemački kancelar nije toliko izravno umiješao u francusku predizbornu kampanju. Njemačka kancelarka Angela Merkel otvoreno je stala na stranu svog političkog favorita Nicolasa Sarkozyja u njegovom sudaru sa socijalističkim protukandidatom i novim francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom, tako da su njemački analitičari nagovijestili da bi upravo Merkelova mogla biti najveći gubitnik francuske utrke za Elizejsku palaču. U Europskoj uniji lijeve vlade danas su na vlasti u samo tri države – Austriji, Danskoj i Belgiji – koje zajedno nemaju više od 25 milijuna stanovnika. Međutim, dolazak ljevičara na vlast u Francuskoj, uz Njemačku najvećoj i najvažnijoj članici Europske unije, koja ima odlučujuću ulogu u europskim integracijama, možda predstavlja onaj željno očekivani preokret koji bi Europi mogao otkriti nove puteve izlaska iz krize.
Ugrožen njemački recept
Francuska je već jednom, i to u nedavnoj prošlosti, dokazala Europi da ta zemlja slavne prošlosti i upitne budućnosti ne može biti tek puki statist kada se odlučuje o putu kojim ide Europa. Upravo je Francuska 2005. godine na referendumu odbacila povijesni europski ustav, čime su Francuzi upropastili višegodišnje napore najvećih europskih mozgova i zagovornika političke integracije Europe. Uslijedila je destabilizacija cijele Europske unije i institucionalna kriza iz koje se Europa ni do danas nije u potpunosti izvukla. Ishod francuskih predsjedničkih izbora stavlja njemački recept za ozdravljenje Europe na ozbiljnu kušnju. Socijalist Hollande, naime, u kampanji je najavljivao preispitivanje fiskalnog pakta, kojim je njemačka kancelarka, uz pomoć francuskog partnera iz njemačko-francuskog političkog dvojca Merkozy, zapečatila očito neuspješnu dvogodišnju borbu s razarajućom krizom.
I prije nego što je čula kako su odlučili Francuzi, Europa se novom retorikom i pričom o rastu i zapošljavanju pripremila za novog gospodara Elizejske palače. Nipošto slučajno, predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy sazvao je već za konac svibnja ili početak lipnja novi europski sastanak na vrhu. Jedina tema na dnevnom redu je nova europska strategija za rast i zapošljavanje. Hollandeove tvrdnje kako »štednja ne može biti više jedina mogućnost«, te kako bez istodobnih mjera za poticaj gospodarskog rasta i zapošljavanje nema izlaska iz krize, sjajno zvuče i ulijevaju novu mnogim Europljanima, a ne samo Francuzima, no rijetki znaju što se iza njih krije. Teško da će to i doznati prije lipnja ove godine kada će se održati parlamentarni izbori. Slično je i s teško provedivim obećanjima o oporezivanju bogatih i zapošljavanju 60 tisuća novih učitelja.
Svoja predizborna obećanja Hollande će teško uskladiti sa sumornom francuskom gospodarskom stvarnošću, koju opterećuje više od 10 posto nezaposlenih, visoka javna potrošnja (56 posto BDP-a) i visoki javni dug, koji se približava 90 posto BDP-a. U takvim okolnostima Francuskoj trebaju ne samo gospodarski rast, nego i strukturne reforme te smanjenje proračunskog deficita. O tome, međutim, nije bilo puno riječi u njegovoj predizbornoj kampanji; to su teme koje dolaze na red tek kada slavlje završi.
I dok Europa nestrpljivo iščekuje svoje »svjetlo na kraju tunela«, politika bolnih rezova ovih je dana zaprijetila potpunom političkom destabilizacijom Starog kontinenta; diljem Europe, izmučene krizom, vlade europskih zemalja zbog mjera štednje padaju jedna za drugom, kancelarka Merkel postaje sve usamljenija, a ekstremisti svih boja bilježe alarmantne uspjehe. U prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora čak trećina birača svoj je glas dala ekstremistima, a grčki neonacisti ulaze u parlament sa sedam posto osvojenih glasova.
Merkollande umjesto Merkozy
Europa se pobunila protiv njemačkog modela izlaska iz krize, a njemačka kancelarka bez pomoći Pariza više neće taj model nametnuti cijeloj Europi. Iako novinari ovih dana smišljaju naziv za buduću njemačko-francusku lokomotivu koja je još od vremena Adenauera, de Gaullea, Kohla i Mitterranda pokretala europsku integracijsku kompoziciju – Merkollande, Merkande, Frangela ili samo pogrdno Merde – svima je jasno da s Hollandeom umjesto Sarkozyja u Elizejskoj palači ona neće moći nastaviti istim kolosijekom.
Pa ipak, unatoč izvjesnom početnom krivudanju, pragmatični Hollande vjerojatno će pronaći novi model suradnje s partnericom u Berlinu, a spor oko fiskalnog pakta na kraju će biti riješen aneksom koji će govoriti o rastu i zapošljavanju. Prvi telefonski poziv nakon pobjede Hollandeu je stigao upravo od kancelarke Merkel, koja mu je čestitala na pobjedi i pozvala ga u Berlin odmah nakon inauguracije koja bi se trebala održati do 15. svibnja, kako bi novi predsjednik mogao predstavljati Francusku na summitu G8 u Camp Davidu 18. svibnja, a potom i summitu NATO-a u Chicagu 21. svibnja.
