Slučaj Pussy Riot razotkrio licemjerje svijeta: Kagebeovski proces zaštite stupova sustava

Kada u »Praškom groblju« Umberta Eca tajni agent Lagrange podučava odvjetnika, bilježnika i vrhunskog krivotvoritelja, Simoninija, tajnama uspješnog špijuna on mu kaže: Kada mora intervenirati u nečemu što se već dogodilo, dobar agent obavještajnih službi osuđen je na propast. Naš je posao učiniti da se to nešto dogodi prije. Trošimo nemale novce na organizaciju meteža na bulevarima. Za to ne treba mnogo: nekoliko desetaka bivših zatvorenika s nekoliko policajaca u civilu opljačkaju tri restorana i dva bordela pjevajući Marseljezu, zapale dva kioska i onda dođu naši u uniformi i nakon prividne tučnjave sve ih uhite.

    Zašto?    Zato da bi držali u strahu dobre građane i sve uvjerili da su potrebne odlučne mjere! 

    Literatura ili ne, ali tako su to s vremena na vrijeme činile, vjerojatno i čine, mnoge policije svijeta posebno ako misle da su stupovi sustava ugroženi. Vladimiru Putinu to još ne treba, ali sve što se dogodilo sa sada nadaleko poznatim feminističkim, punk sastavom Pussy Riot kao da je sam, onako kagebeovski minuciozno, režirao. 

    Provokacija, performance… u svakom slučaju antiputinovski istup mladih aktivistica u pravoslavnoj crkvi sam po sebi, u svijetu naviklom na izazove svakojake vrste, ne bi predstavljao ništa posebno. Tek reakcija na njega učinila ga je važnim, a sve što je poslije uslijedilo upravo egzemplarnim za unutarruske odnose, licemjerje svijeta, narastanje diktatura, konzervativizam… i vrlo korisnim za ruskog predsjednika.    

   Glagoljica podrška građana

    Slučaj triju mladih žena osuđenih zbog huliganizma motiviranog vjerskom mržnjom, kako je njihov nastup u crkvi interpretirali sutkinja Marina Sirova, potvrdio je Putinu da i dalje ima golemu podršku građana Rusije, kao i njenih državnih i crkvenih struktura. Istraživanje javnog mnijenja agencije Levada pokazalo je da samo 5 posto ispitanika smatra da djevojke trebaju proći nekažnjeno, 65 posto ih želi vidjeti u zatvoru, dok bi 29 posto za punkerice najradije izabralo teški, prisilni rad. Kao, valjda bi se onda opametile! I to nakon što su svi koji nešto znače u umjetničkom, posebno muzičkom svijetu, zatražili da ih se pusti na slobodu. 

    Ako je netko očekivao da će reakcije svijeta – a valjda nije bilo zemlje na Zapadu u kojoj se nije demonstriralo u prilog ruskom punk bandu – ali i ruske kulturne i političke scene biti štetne za Putinov image, dogodilo se upravo suprotno. Zahvaljujući njihovom nastupu u crkvi ruske su pankerice u Putinov koncept oslanjanja na »široke narodne mase« dodale više nego dobrodošli religiozni element. Čitavu predizbornu kampanju Putin je naime, bio usmjerio ka kreiranju podjele između »jednostavnih ljudi«, koji ga navodno podržavaju, i onih drugih. Pussy Riot su tu namjerno stvaranu podjelu digle na višu razinu i sada je pobuna potiv Putina i pobuna protiv pravoslavne crkve, a kako u Rusiji ima više poklonika crkve nego Putina, usluga koja mu je učinjena naprosto bode oči. 

    Neće mu smetati ni način na koji je sutkinja vodila proces. Novinari su ga već izjednačili s procesima koji su se u okviru crkvenih vijeća vodili tijekom srednjeg vijeka. Ničega tu nije manjkalo, pa ni medicinskih dijagnoza. Tri sata je trajalo čitanje presude, no svima je jedna rečenica posebno »zaparala« uho. Osumnjičenice za huliganizam – »pate od poremećaja ličnosti koji se prepoznaje u njihovoj aktivnoj poziciji u životu«.      

Milosrdan sud

    Kažu da ruski pravosudni sustav ima prilično bogatu arhivu nepravednih presuda kao što je ona poznatom oligarhu i Putinovom oponentu Mihailu Hodorkovskom ili aktivistima Nacionalne boljševičke stranke koji su dobili pet godina zatvora za nenasilne političke prosvjede, no, poznavatelji prilika tvrde, ovaj su proces i ova presuda nadmašili sve prethodne bez obzira što je sud – baš kako su Putin i crkva zatražili – bio milosrdan i pankericama udijelio »samo« dvije godine zatvora. Sutkinja je od početka bila neskriveno naklonjena svemu što je dolazilo iz redova tužitelja pa su oni mogli ispitati sve predložene svjedoke – uglavnom vjernike koji su se nalazili u crkvi kada su Pussy Riot imale svoj antiputinovski nastup – dok se obrana morala zadovoljiti sa svega tri svjedočenja. Atmosfera je bila toliko loša, a njene štićenice toliko zanemarivane i maltretirane da se na kraju odvjetnica i otvoreno sukobila sa sutkinjom. Naravno, da im ni to nije išlo u prilog.  

  Činjenica da se sada u Rusiji mnogi više bave temom uloge pravoslavne crkve u društvu nego do jučer dominantnom temom o odnosu vlasti prema političkoj opoziciji otvara pitanja tko je sljedeći? Zapravo, u Moskvi je sve više onih koji su sigurni da je proces protiv djevojaka bio zapravo uvod u nove političke procese. Neki od njih su već počeli i kao da se čekalo da se zahukta slučaj s Pussy Riot, vide reakcije i onda nastavi s političkim okršajima. Popularni opozicijski aktivist Aleksej Navalni jedan je od tih protiv kojeg je već podignuta optužnica, slično se smiješi parlamentarnom zastupniku Genadiju Gudkovu, a nema nikakve sumnje da će ako se ovaj scenarij ostvari, u zatvoru završiti i svi oni koji su u posljednje vrijeme tijekom prosvjeda sudjelovali u sukobima s policijom.    

    Iako priča nema veze s Ecovim Lagrangeom, efekt će biti po prilici isti. I dok su dobri ljudi u strahu i zadovoljni jer su policija i vlast odlučni, vladajući su pak kao na pladnju dobili sjajnu priliku da provjere svoj rejting i učvrste ga! 

    No, Pussy Riot su pomogle i da se neke druge tvrdnje provjere. Recimo ona da se »kod nas u demokratskom svijetu« tako nešto ne može dogoditi. U obranu svoje zemlje ustao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koristeći omiljenu frazu da je »svijet zahvatila histerija« oko Pussy Riot, i predložio europskim državama da pogledaju svoje zakonodavstvo jer da ono propisuje i oštrije kazne za slične događaje. Kao da se vrijeme zavrtilo unatrag. Svojedobno su u Hrvatskoj istim riječima ministri branili zakonsku odredbu o posebnom statusu pet najviših državnih dužnosnika. Tvrdili su da se slični ili istovjetni članci nalaze i u zakonima srugih demokratskih država, recimo Njemačke. Opozicijski glas koji je pokušavao upozoriti da se taj članak u tim zemljama već desetljećima ne koristi nije se daleko čuo, no nakon Pussy Riot, pitanje je, je li uopće imao smisla. Naime, pokazalo se da se na razvijenom Zapadu koriste mnogi drugi članci, ako ne u zaštitu vlasti, a ono svakako protiv onih koji je na ovaj ili onaj način dovode u pitanje. 

    Od bizarnih kao primjerice u Engleskoj gdje u zatvoru na šest mjeseci mogu završiti ljudi koji svoje četveronožne ljubimce šeću bez podvodca kao i da se pohapsi tisuću mladih koji su se usudili protestirati protiv vlasti, a sve sa neskrivenom namjerom »da se pošalje poruka«. Nedavno se jako razljutio ministar Lord Taylor of Holbeach, kako bilježi Guardian, jer je utvrdio da se u zatvoru nalazi manje od 20 osoba čiji su psi napali ljude. Od sudaca je zatražio da podignu kaznu za takve prijestupe na dvije godine i tako građanima »pošalju poruku«. Iz sličnih je, prvanstveno politički motiviranih razloga, građanima lani poslana poruka kada je nakon uličnih nereda pohapšeno 1292 mladih osoba. Jednom dijelu njih je zauvijek promijenjen život jer s takvim CV-om će teško naći posao, država je potrošila silno puno novca, a žrtvama nereda od toga nije bilo ni bolje ni lakše.    

   No pasarán

    No, ima Britanija i slučajeve koji se mogu usporediti s onim što se dogodilo Pussy Riot bandu u Moskvi. Londonski sud je nedavno na 16 mjeseci osudio Charliea Gilmoura, sina poznatoga gitarista Pink Floyda Davida Gilmoura, zbog divljanja tijekom studentskog prosvjeda u središtu Londona u prosincu prošle godine. On je bio jedan od onih koji su tada bacali kantice na kolonu vozila koja je pratila princa Charlesa i njegovu suprugu Camillu, ali čini se i jedini koji je tijekom marša mahao zastavom sa spomenika neznanom junaku (tzv. Cenotaphu) što je procijenjeno »nepoštovanjem žrtava rata«. Štoviše policija ga je snimila kako viče – »oni su uništili moralni zakon, mi ćemo uništiti sve zakone«. 

    Iako se ispričao tvrdeći da nije znao kakvo značenje ima spomenik neznanom junaku, a činjenicu da je bio drogiran objasnio emotivnim problemima proizročenim iznenadnim susretom s biološkim ocem, piscem Heathcoteom Williamsom, mladom Gilmouru ništa nije pomoglo. Sudac mu je izdeklamirao presudu, pažljivo smišljenu poruku koja mu je potpuno uništila akademsku karijeru. Mladi Gilmoure je naime, student na Cambridgeu koji od toga nakon zatvora više neće imati nikakve koristi. 

    Pussy Riot su pomogle da se uspostavi nešto realnija slika svijeta. Ispolitizirani procesi s presudama neproporcionalnim učinjenom vode se i u nizu demokratskih država – u Americi se zbog male količine droge može završiti 20 godina u zatvoru, a proces zatvorenicima u Guantanamu bit će, odlučeno je, cenzuriran zbog navodne zaštite nacionalnih interesa – no, razlika između Rusije i Britanije ipak postoji. Pitanje je samo kojim će smjerom procesi ići. Rastu ili smanjivanju prostora slobode? 

   Što se Pussy Riot tiče, one su svoju poruku poslale – sve su sa osmijehom na licu saslušale presudu, a jedna od njih, neformalni lider grupe Nadežda Tolokonikova, na majici je imala ispisanu poruku – »No pasarán«. Za njih Lagrange kao da ne postoji, drugi, kako odluče.