Pri spomenu rasizma, najčešće pomišljamo na predrasude, policijsku brutalnost ili, primjerice, diskriminaciju pri zapošljavanju. Međutim, jedan od opasnijih i trajnijih oblika sustavne nejednakosti krije se u prostoru u kojem živimo, radimo i podižemo djecu. Taj se fenomen naziva okolišni, ponekad i ekološki, rasizam.

Američki sociolog Robert D. Bullard, jedan od utemeljitelja proučavanja okolišne pravde, definira okolišni rasizam kao svaku politiku, praksu ili odluku koja, namjerno ili nenamjerno, nerazmjerno pogađa ili stavlja u nepovoljniji položaj pojedince, skupine ili zajednice na temelju rase ili boje kože. Riječ je o praksi kojom se opasna industrijska postrojenja, odlagališta toksičnog otpada i razni zagađivači često nesrazmjerno smještaju u zajednice u kojima žive manjine, domorodačko stanovništvo, siromašne etničke skupine ili tek oni za koje se ne očekuje da će reagirati na nepravdu.

Pojam se najčešće pripisuje američkom aktivistu za građanska prava Benjaminu Chavisu i prosvjedima održanima 1982. godine u okrugu Warren, premda je njegova prva pouzdano dokumentirana javna uporaba zabilježena nekoliko godina poslije. Chavis je uočio jasnu zakonitost: zajednice koje nemaju političku moć i ekonomski utjecaj žrtvuju se radi profita krupnog kapitala, dok bogatije četvrti ostaju zaštićene. Rezultat je poražavajući – dok jedni uživaju u čistom zraku, vodi i zelenilu, drugi cijenu »razvoja« plaćaju vlastitim zdravljem. Primjeri diljem svijeta pokazuju da okolišni rasizam nije stvar prošlosti.

ZABRINJAVAJUĆA NERAVNOPRAVNOST

Na to djelomično ukazuje i nedavno istraživanje o zelenilu u gradovima. Prema studiji objavljenoj u časopisu Nature Communications u svibnju ove godine, urbana stabla ključni su »prirodni klima-uređaji« koji u prosjeku ublažavaju između 41 i 49 posto potencijalnog učinka urbanog toplinskog otoka u gradovima diljem svijeta. Iako ovi rezultati naglašavaju nevjerojatnu vrijednost urbanog zelenila, istraživanje ističe i gorku istinu: trenutačna raspodjela drveća je nejednaka.

Gradovi su često znatno topliji od okolnih ruralnih područja zbog pojave urbanih toplinskih otoka. A kako više od polovine svjetske populacije živi u urbanim sredinama, ovaj fenomen izravno ugrožava zdravlje stotina milijuna ljudi. Analiza 8.919 velikih urbanih područja pokazala je da bi prosječni urbani toplinski otok bez drveća iznosio oko 0,31 °C. Postojeće krošnje smanjuju ga za približno 0,15 °C, odnosno ublažavaju gotovo polovinu njegova potencijalnog intenziteta. Taj je učinak odvojen od globalnog zagrijavanja uzrokovanog emisijama stakleničkih plinova. Popis mjesta koja se najviše hlade predvodi Berlin, a uključuje još Atlantu, Moskvu, Washington, Seattle i Sydney.

Unatoč pozitivnim globalnim brojkama, studija ističe zabrinjavajuću neravnopravnost. Stabla nisu ravnomjerno raspoređena, već su često koncentrirana u bogatijim četvrtima i predgrađima. Bogata područja u Sjevernoj Americi podrazumijevaju veće parcele i stanovnike s političkim utjecajem, što pridonosi većoj pokrivenosti zelenilom.

Kada je riječ o imućnijim sredinama, gotovo 40 posto gradova u bogatim državama dobiva barem 0,25 °C hlađenja zahvaljujući krošnjama. S druge strane su siromašnija područja, gdje manje od devet posto gradova u najsiromašnijim zemljama ima tu razinu olakšanja, unatoč tome što su često izložena višim temperaturama. Rezultati upućuju na to da je potrebno usmjeriti sadnju prema siromašnijim, gušće naseljenim i toplijim četvrtima kako bi se nejednakost smanjila.

OD TROVANJA VODOM DO »ALEJE RAKA«

Sjedinjene Američke Države imaju dugu povijest problema okolišnog rasizma. Možda je najpoznatiji moderni primjer grad Flint u Michiganu. Kada su gradske vlasti radi uštede promijenile izvor pitke vode, voda iz rijeke Flint nije bila pravilno tretirana protiv korozije. Zbog toga su stare cijevi počele otpuštati olovo i druge kontaminante u vodovodnu mrežu, što je stanovništvo izložilo ozbiljnim zdravstvenim rizicima. Reakcija vlasti bila je spora i bahata, a aktivisti ističu da se takva kriza nikada ne bi tolerirala da se radilo o bogatom predgrađu umjesto o siromašnom gradu.

Još radikalniji primjer nalazimo u Louisiani, u pojasu uz rijeku Mississippi poznatom kao Cancer Alley ili Aleja raka, gdje je na potezu dugom oko 140 kilometara smješteno približno 200 fosilnih i petrokemijskih postrojenja. Stanovnici okolnih mjesta, među kojima su brojne većinski afroameričke zajednice, desetljećima su izloženi industrijskim emisijama. Podaci američke Agencije za zaštitu okoliša pokazivali su da je u pojedinim dijelovima toga područja procijenjeni rizik od obolijevanja od raka povezan s industrijskim onečišćenjem zraka bio više od sedam puta veći od nacionalnog prosjeka.

Temelji prosvjeda protiv ovakvih praksi udareni su još 1982. godine u okrugu Warren u Sjevernoj Karolini, kada su se građani tijelima suprotstavili odlaganju desetaka tisuća tona tla kontaminiranog toksičnim polikloriranim bifenilima, odnosno PCB-ima. Taj se prosvjed smatra jednim od ključnih trenutaka u nastanku suvremenog pokreta za okolišnu pravdu.

Sudbina domorodačkih naroda u Kanadi svjedoči o dubini ovog problema i izvan SAD-a. Zajednica Grassy Narrows First Nation desetljećima trpi posljedice industrijskog nemara nakon što je obližnja tvornica celuloze u riječni sustav English–Wabigoon ispustila velike količine žive. Rijeka je bila izvor hrane i temelj njihova tradicionalnog načina života, a onečišćenje je prouzročilo ozbiljne zdravstvene posljedice koje se osjećaju kroz više generacija.

ZDRAVLJE KAO LUKSUZ

U pozadini svake ekološke nepravde leži narušavanje javnog zdravlja koje sa sobom povlači goleme ekonomske posljedice. Stanovnici zagađenih područja ne biraju život u bolesti, ali su prisiljeni udisati štetne čestice, piti zagađenu vodu ili jesti hranu iz zagađenog tla, što povećava rizik od kroničnih bolesti poput astme, bolesti pluća, neuroloških oštećenja i karcinoma.

Osim ogromnog pada kvalitete života oboljelih, navedeno stvara veliki financijski trošak za same građane i zdravstvene sustave. Troškovi dugotrajnog liječenja, skupih terapija, čestih hospitalizacija te gubitak radne sposobnosti uslijed bolovanja guraju ionako osiromašene i marginalizirane obitelji u još dublje siromaštvo.

Troškove posljedica pritom rijetko u cijelosti snose zagađivači. Znatan dio tereta prelazi na oboljele, njihove obitelji, lokalne zajednice i javne zdravstvene sustave. Tako nastaje dodatna nepravda: gospodarska korist ostaje privatna, dok se zdravstveni i društveni troškovi raspoređuju na zajednicu.

Okolišni rasizam jasno pokazuje da borba za ljudska prava i borba za očuvanje okoliša nisu odvojene. I za kraj – pravo na čisti zrak i zdravu vodu ne smije ovisiti o boji kože, etničkoj pripadnosti, stanju na bankovnom računu ili političkom utjecaju.

PRAVNI PRESEDANI

Dugo se smatralo da su marginalizirane zajednice nemoćne pred velikim zagađivačima, no povijesne sudske presude pokazuju da se pravni sustav budi.

Jedan od najvažnijih modernih preokreta dogodio se u slučaju »Klimatske bake protiv Švicarske« 2024. godine, kada je Europski sud za ljudska prava donio prvu povijesnu presudu kojom je potvrdio da nedovoljno djelovanje države protiv klimatskih promjena može predstavljati kršenje ljudskih prava. Sud je zaključio da Švicarska nije ispunila svoje obveze zaštite građana od ozbiljnih posljedica klimatskih promjena te je utvrdio povredu prava na privatni i obiteljski život. Tužbu je podnijela udruga starijih žena koje su upozoravale da toplinski valovi posebno ugrožavaju njihovo zdravlje.

Sličan pravni udarac zadan je talijanskim vlastima u slučaju čeličane Ilva u Tarantu. Europski sud za ljudska prava 2019. godine stao je na stranu stanovnika koji su desetljećima bili izloženi toksičnim emisijama. Utvrdio je da ih država nije odgovarajuće zaštitila niti im je omogućila učinkovito pravno sredstvo, čime je prekršila njihovo pravo na privatni i obiteljski život.

I bitka protiv naftnog diva Shella u Nizozemskoj pokazala je da sudovi sve češće prepoznaju pravnu »dužnost pažnje« (engl. duty of care) koju privatne korporacije imaju prema klimi i građanima. Prvostupanjski sud 2021. godine naložio je Shellu da do 2030. smanji emisije za 45 posto u odnosu na 2019. godinu. Žalbeni sud tu je konkretnu obvezu 2024. ukinuo, ali je istodobno potvrdio da Shell kao veliki proizvođač fosilnih goriva ima odgovornost pridonijeti borbi protiv klimatskih promjena. Tužitelji su nakon toga predmet uputili nizozemskom Vrhovnom sudu.