Ustrajni su

Sabor pravoslavne crkve: SPC odbija Vučićev plan o odustajanju Srbije od Kosova

Jaroslav Pecnik

Credit: Srđan ILIĆ/PIXSELL

Credit: Srđan ILIĆ/PIXSELL

Predsjednik Srbije se nalazi u delikatnom položaju, pa je i u crkvenim krugovima pokušao dobiti saveznike kako bi ojačao svoj pregovarački potencijal u predstojećim razgovorima s Albancima. Međutim, ni oporba, a niti SPC, kao ni veći dio srpskog naroda, ne pristaje na ikakve kompromise



Ovogodišnje redovito zasjedanje Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) započelo je 9. svibnja u manastiru Žiča, prvom sjedištu autokefalne srpske crkve (koja upravo ove, 2019. obilježava 800-tu obljetnicu svoje autokefalnosti), a završeno 18. svibnja u beogradskoj Patrijaršiji i nije, kako se i očekivalo, proteklo bez konfrontacija i polemika.


A, je li to samo još jedna uobičajna bura u čaši vode ili nagovještaj oluje, tj. većih tektonskih poremećaja unutar SPC-a, ali i u odnosima prema nekim drugim pomesnim pravoslavnim crkvama, prije svih Carigradskoj patrijaršiji i Vaseljenskom patrijarhu Bartolomeju, to će se (u)brzo vidjeti.


Naravno, u fokusu Sabora je bilo pitanje Kosova (i Metohije), odnosno, budući status „odmetnute, južne srpske pokrajine“, čiju je državnost u međuvremenu priznao veliki dio međunarodne zajednice, uključujući i SAD, tako da se u političkom i crkvenom Beogradu uzdaju u Rusiju i Kinu koji to odbijaju učiniti, vjerujući kako uz njihovu pomoć mogu uvjeriti svijet u sve negativne implikacije „nezakonitog proglašenja Kosova državom“.




Prije svega, na mogućnost forsiranog povezivanja Prištine i Tirane i stvaranja tzv. Velike Albanije, čime bi se poremetila regionalna ravnoteža moći, ali i otvorila Pandorina kutija mogućih, novih nacionalnih, vjerskih, teritorijalnih i inih nesporazuma i sukoba.


Vatra po Vučiću


U igri nisu samo uski crkveni, kanonski interesi, već daleko širi, politički, ekonomski, geostrateški i sl., koje i u SPC-u vide kao pogodan teren za ostvarenje vlastitih ambicija i planova. U SPC-u stalno ponavljaju kako je Kosovo srce i duša Srbije, kolijevka pravoslavnih i nacionalnih svetinja, ili kako je to znao govoriti slavni srpski pjesnik i akademik Matija Bećković „najskuplja srpska riječ“; međutim to je danas i temeljno pitanje srpske politike i uopće budućeg nacionalnog i državotvornog razvoja, čije će se razrješenje u bitnom odraziti na cijelu zemlju i naciju.


Stoga i ne čudi da se predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, nalazi u izuzetno delikatnom i teškom položaju i da je i u crkvenim krugovima pokušao (pri)dobiti saveznike, kako bi ojačao vlastiti pregovarački potencijal u predstojećim razgovorima s Albancima, a još i više u onim koje vodi s EU-om.


Na stranu sve što mislim o Vučiću, a mislim sve najgore, ali mora se priznati kako o njegovoj odluci i umješnosti ovisi kojim će putom krenuti Srbija koja se, vlastitom krivicom, nalazi u krajnje teškom, gotovo nemogućem položaju. Vučić se nalazi u baražnoj vatri i domaće, ali međunarodne političke javnosti; na domaćoj sceni, ni oporba, a niti SPC, kao uostalom i veći dio srpskog naroda ne pristaje na ikakve kompromise, uključujući i razgraničenje, a također ni na verifikaciju faktičkog stanja.


Zapadne sile, koje su priznale Kosovo, s druge strane inzistiraju na nepromjenjivosti granice, svijesne kamo bi to moglo odvesti, ne samo na Balkanu, već i diljem Europe, pa i svijeta. Naravno, moglo bi se postaviti, recimo pitanje ruske aneksije Krima, ali u licemjernom svijetu u kojem živimo to se tumači kao presedan; uostalom radi se o velikoj sili, a tu ipak, na našu žalost, vrijede drukčija pravila.


Uz asistenciju čelnika Republike Srpske, Milorada Dodika (koji se tu našao da pomogne „omekšati“ bosanske episkope), Vučić je tijekom zasjedanja Sinoda SPC-a došao (13. svibnja) na razgovore s patrijarhom Irinejom i ostalima kako bi im izložio svoj plan pregovora s Prištinom i Bruxellesom i kako bi ih pridobio za svoju real-politiku, ali stvari nisu išle glatko. Naime, za crkvu je potpuno neprihvatljiva bilo kakva izmjena statusa Kosova izvan postojećeg Ustava Srbije i mimo Rezolucije 1244 UN-a (Vijeća sigurnosti), jer bi to po mišljenju episkopa nanijelo nemjerljivu štetu „srpskoj, pravoslavnoj duhovnoj i kulturnoj baštini“, ali bi došlo i do neizbježnog iseljavanja (egzodusa) Srba s tih prostora, gdje žive s većinskim albanskim stanovništvom.


Vučić ih je pokušao uvjeriti da se Kosovo više ne može, ni milom, a niti silom vratiti pod okrilje srpske države; rekao im je (vjerovali ili ne): “Došlo je vreme da prestanemo sami sebe lagati“,(a znamo da su mu upravo laži bilo glavno oruđe političkog djelovanja); da je to realnost koja se mora prihvatiti, tako da je u tom definiranju “buduće realnosti“ samo pitanje: kako, što je moguće više umanjiti štetu koju srpski narod mora platiti za dugogodišnju pogrešnu politiku svojih elita. Naravno, od vlastite se odgovornosti izuzeo, kao da i sam nije jedan od glavnih protagonista katastrofalnog stanja u kojem se njegova zemlja nalazi.


Plan koji ne postoji


Vučić je Sinodu napustio očevidno nezadovoljan i neobavljena posla, jer čak i ona struja unutar SPC-a, na čelu s Patrijarhom i episkopom bačkim Irinejom (Bulovićem), „sivom eminencijom“ srpske crkve, koja mu je pružila potporu i koja je javnosti poručila kako se divi „njegovoj hrabrosti i mudrosti“, nije mu mogla pružiti ništa više, jer jednostavno predsjednik ih nije izvijestio o svom toliko spominjanom planu.


Ostaje tajnom postoji li taj plan uopće; ako postoji, zašto ga Vučić od svih krije, a ako ne postoji, pitanje je kako podržati nešto što ne postoji? Stoga i ne čudi da ga veći broj episkopa nije želio „na slijepo“ slijediti, jer u pitanju nije samo njihova osobna vjerodostojnost, već i pozicija i ugled Crkve među vjernicima. Naravno, Vučić je prije početka Sinode izvršio potrebne predradnje pridobijanja: država je SPC-u dodijelila 10 milijuna eura za dovršenje gradnje hrama Svetog Save na Vračaru, a potom i dodatnih 30 milijuna dinara za izgradnju srpskih centara u Švedskoj i Mađarskoj, plus još 18 milijuna dinara za obnovu eparhijskog muzeja u Sent Andreji u Mađarskoj, ali čak ni ovo širokogrudno „driješenje kese“ nije dalo rezultata (inače SPC je u Srbiji oslobođena plaćanja poreza na svoju djelatnost, imovinu i favorizirana je kao najveći pojedinačni korisnik budžeta).


Međutim, znatan dio episkopa je ostao nezadovoljan, zapravo se pobunio što je Patrijarh pozvao Vučića na zasjedanje, smatrajući to neprimjerenim, a posebice su bili povrijeđeni, pa i kivni, na priopćenje (objavljeno na službenom sajtu SPC-a, te kasnije i u „Pravoslavlju“), koje je (na)pisao Irinej Bulović kao službeni crkveni portparol, smatrajući ga „tendecioznim“. Vladika crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović), jedan od najutjecajnijih teologa, ali i izrazito politiziranih crkvenih osoba, zajedno s episkopima, kao što su: njemački Grigorije (Durić), zapadnoamerički Maksim(Vasiljević), raško-prizrenski Teodosije(Šibalić),te umirovljeni zahumsko-hercegovački episkop Atanasije (Jevtić), koji je kao profesor na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu imao veliki utjecaj na danas, mlađu generaciju arhijereja i uopće svećenika, čini se, stvara svoj „interesni gremi“.


Zapravo, njihov prigovor se svodi(o) na dvije stvari: kako je moguće podržati Vučićev plan o Kosovu koji ne postoji, a za koji se Patrijarh pravi kao da postoji, te zašto je poglavar SPC-a, zajedno s episkopom Irinejom i vladikom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem(Perićem), sebi odanim ljudima, primio u odvojeni posjet predsjednika Vučića (bez Dodika), a izostavio je ostale nazočne arhijereje. Time su, „pobunjeni“ episkopi jasno stavili do znanja kako se protive svakom pokušaju Vučića i njegovog generalnog sekretara Nikole Selakovića, koji je posebno blizak s patrijarhovim vikarom, episkopom remezijanskim Stefanom (Šarićem), inače duhovnikom srpske folk ikone i Arkanove udovice, Svetlane Cece Ražnatović, stvaranja nekakve partijske, „naprednjačke“ crkve.


Spor u Ukrajini


Kao drugu važnu temu Sabora, episkopi su problematizirali pitanje „ukrajinskog crkvenog raskola i secesionizma“ i u tom su kontekstu oštro osudili odluku Vaseljenskog patrijarha da „izda“ i potvrdi tomos o autokefalnosti „nove“ Pravoslavne crkve u Ukrajini, koju do danas nije priznala niti jedna pomesna pravoslavna crkva, naravno izuzev Carigradske patrijaršije. Prema ocjeni Sabora SPC-a crkveni je raskol u Ukrajini nesumnjivo danas najveći problem pravoslavnog svijeta, jer tomos o autokefalnosti ne može nitko izdati, pa čak ni Vaseljenski patrijarh kao primus inter pares u pravoslavnom svijetu, bez odobrenja i bez konzultacija s ostalim pomesnim crkvama, odnosno bez svepravoslavnog savjetovanja.


Stoga, SPC ne priznaje novu paracrkvenu strukturu u Ukrajini i naglašava kako će liturgijski i kanonski „općiti samo s Ukrajinskom pravoslavnom crkvom na čijem se čelu nalazi mitropolit Onufrije“, jer je to Crkva koja je dio kanonskog prostora Ruske pravoslavne crkve, čija je ona sastavni i neotuđivi dio. A, pokušaji patrijarha Bartolomeja da preko koljena riješi spor u Ukrajini, u Beogradu su protumačeni kao njegov pokušaj da se nametne kao nekakav novi istočni papa, što je protivno duhu pravoslavne tradicije.


Potporu SPC-a moskovskom patrijarhu nitko od episkopa ne dovodi u pitanje, ali neki, poput vladike Maksima(Vasiljevića) smatraju da zamrznuti konflikt između Fanara (sjedište Carigradske patrijaršije u Istambulu) i Moskve nikamo ne vodi i da je dobro što se Hrizostom ponudio posredovati, a upravo je to „zaparalo“ uši Irineju i njemu bliskim episkopima. Maksim se javnosti obratio riječima:“Smelost je bila vrlina kroz istoriju naše Crkve, danas je na čudnovat način teško prepoznatljiva“.


Govoreći o Ukrajini (ne)namjerno se „nespretno“ izrazio, kada je izjavio, da je način kako se za srpsku autokefaliju izborio Sveti Sava, usporediv s onim što se danas dogodilo u Ukrajini, što je izazvalo pravu eksploziju nezadovoljstva među srpskim episkopima, te je došlo i do prepiske između Maksima i portparola SPC-a Irineja Bulovića, koja se do Sabora i na Saboru „primirila“ (Maksim je priznao da se malo zaletio), ali jasno signalizira neke buduće sukobe i nesporazume.


Crnogorski problem


Episkopi su se očitovali i o rastućim problemima u Crnoj Gori, gdje je tamošnja vlada najavila kako će nacionalnoj skupštini uputiti prijedlog Zakona o crkvenim i vjerskim zajednicama na usvajanje, a koji je po mišljenju srpskih episkopa izravno usmjeren protiv interesa Crnogorsko-primorske eparhije (vodi je vladika Amfilohije Radović) i Budimljansko-nikšićke eparhije (vodi je vladika Joanikije), satavnih dijelova SPC-a.


Zakonom se predviđa oduzimane hramova, odnosno njihovo podržavljenje, kako bi ih se potom moglo dodijeliti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koju SPC tretira paracrkvom, umjetnom organizacijom koja zapravo služi aktualnim vlastima, na čelu s Milom Đukanovićem, kako bi ojačale novouspostavljenu državnost. Crnogorska crkva je „državni projekt“ koji ima jasnu zadaću: oslabiti srpsku, a ojačati crnogorsku nacionalnu dimenziju, jer još uvijek veliki broj žitelja Crne Gore misli da su Crnogorci zapravo srpski „Spartanci“.


Također se na Saboru zaključilo da postoje problemi u odnosima s rimokatoličkom Crkvom u Hrvatskoj (ne samo pitanje kanonizacije kardinala Stepinca), kao i s Islamskom zajednicom u BiH, ali u tim odnosima i onako već odavno pomaka na bolje nema. Zapravo, sve što se događalo na Saboru jasno ilustrira da brojni izazovi tek čekaju SPC, njene episkope i vjernike i stoga se po beogradskoj čaršiji šapuće kako su „mlađi“ episkopi nezadovoljni, te da se lako može dogoditi i sazivanje novog, izvanrednog Sabora.


Vjerovatno su to samo spekulacije, jer nova crkvena „vlada“ koja se oformila na Saboru (uz Patrijarha Irineja i portparpla Irineja Bulovića, u njoj se nalaze: vladike dabrobosanski Hrizostom (Jevtić), šumadijski Jovan (Mladenović) i kruševački David (Perović), sastavljena je sve od osoba bliskih dvojici Irineja. Ali, sve je to samo zatišje pred buru, jer se stari, nagomilani problemi ne rješavaju, a novi izazovi pristižu, za koje se čak i ne sluti kako se s njima uhvatiti u koštac.