»Nikad ne pišem statuse, ali htjela bih vas sve obavijestiti da je situacija u Italiji točno onakva kakvom je prikazuju u medijima. Vlada je kasno poduzela mjere, virus se proširio, ljudi su pobjegli iz Lombardije gdje je epicentar i razbježali su se po cijeloj zemlji raznoseći virus posvuda.

Osim Lombardije u kojoj je totalni raspad sistema, nema slobodnih kreveta na intenzivnoj i generalno u bolnicama, a i ostale regije, kao što su Veneto i Piemonte, pred potpunim su kolapsom, sve bolnice se počinju popunjavati. Nedostaje liječnika i medicinskih sestara.

Donesen je zakon da nitko ne smije izlaziti iz kuće, osim ići na posao (tko radi u tvornicama), u ljekarne i trgovine s prehranom. Sve ostalo je zatvoreno do daljnjega. Unatoč svim zabranama mladi su se počeli okupljati po parkovima, stariji ljudi na tržnicama i sada su i to zatvorili.

Tek sada kad se situacija skroz otela kontroli, ljudi su pomalo počeli shvaćati ozbiljnost situacije. Trgovine su dobro opskrbljene i ništa ne nedostaje. Pokušajte situaciju shvatiti ozbiljno na vrijeme, kod nas u Hrvatskoj je broj zaraženih počeo rasti, a sami znamo u kojem su nam stanju bolnice i koliko kapaciteta imamo! Ovaj virus se jako lako širi. Izbjegavajte se okupljati u grupama, izbjegavajte teretane, nemojte prilaziti blizu drugima i perite ruke često! Pozdrav od mene iz karantene«.

Ovo je na jednoj od društvenih mreža napisala Alexandra Hrstić, nekadašnja atletičarka Kvarnera, koja posljednjih šest godina živi u Firenzi. A posljednjih tjedan dana u – karanteni. Njezin se život nije uvelike promijenio, i dalje radi, ali od kuće, ne može se, doduše, družiti s prijateljima ili posjetiti obitelj u Rijeci, ali je itekako svjesna ozbiljnosti situacije i kobnih posljedica bolesti koja se svakoga dana sve više širi i uzima živote.

Ozbiljna situacija

Ponukana neodgovornim ponašanjem svojih sugrađana, ali i prijatelja iz Hrvatske, koji i dalje misle da je koronavirus bolest koja se događa drugima, a ne nama, iz prve je ruke željela upozoriti na ozbiljnost situacije s bolešću s kojom se posljednjih mjeseci bori cijeli svijet.

– Nisam nikome htjela pametovati, već samo upozoriti ljude na ozbiljnost situacije. Nažalost, vidim da je puno mojih prijatelja olako shvatilo ovo što se događa i misle da su informacije koje mediji plasiraju lažne. Ja sam u Italiji, imam informacije iz prve ruke i nemam razloga širiti dezinformacije, već želim ljude informirati da bi bilo dobro stati na loptu i pripaziti prije nego što se situacija otme kontroli.

Svi dobro znamo kakav je naš zdravstveni sustav, koliki su nam kapaciteti, pa je bolje spriječiti nego liječiti i bolest zaustaviti na vrijeme. Vidim da su u Hrvatskoj na vrijeme reagirali i to me veseli, zatvorene su škole i vrtići. U Italiji su ih zatvorili tek nakon što smo imali nekoliko tisuća zaraženih. Odnosno, prekasno.

Tjedan dana kasnije uvedena je karantena, a uoči njezinog uvođenja počela je panika. Procurila je informacija da će Lombardija biti proglašena crvenom zonom i ljudi su masovno počeli bježati na jug ili u centar Italije i zato sada ima toliko bolesnih diljem zemlje. Nema niti jedne pokrajine koja je bez ijednog oboljelog stanovnika. I tada je nastala panika, ljudi su počeli prazniti police supermarketa. Situacija poput one koja se događa sada u Hrvatskoj.

U posljednje se vrijeme preko društvenih mreža šire priče da se u bolnicama radi selekcija liječenja pacijenata, a koliko ja znam, te informacije nisu točne. No, čelnici zdravstvenih ustanova nas cijelo vrijeme upozoravaju koliko je bitno spriječiti širenje bolesti upravo iz razloga da se takve situacije ne bi počele događati. Baš je zato uvedena karantena jer su bolnice preopterećene i svako sljedeće širenje moglo bi biti kobno za nekoga čiji se organizam neće moći boriti s ovom bolešću.

Ono što je sigurno, jest da panika nikome ne pomaže, ali ovu situaciju svi zajedno trebamo ozbiljno shvatiti. Svi smo kod kuće, srećom, živim u kući s puno okućnice pa karantenu ne osjećam kao netko tko živi u stanu na petome katu. Ali, situacija je čudna, ne možeš nigdje ići, ni s kim se ne vidiš. Ja ovu odluku pozdravljam, a karantena će trajati do daljnjega dok se ne vidi neko poboljšanje, odnosno stagnacija broja oboljelih, što bi, prema nekim predviđanjima, trebalo biti za dva tjedna.

Mjere opreza

Nažalost, nekima je život stao i ne znaju što će dalje jer su zbog karantene ostali bez posla. To se odnosi na uslužne djelatnosti pa se život tim ljudima, nažalost, promijenio iz temelja. Ja radim u firmi koja se bavi proizvodnjom, dosta toga izvozimo i izvoz nije stao.

Jedino što radim od kuće, ali mi to nije loše palo jer sam u posljednje vrijeme puno radila pa mi je to svojevrsni predah. Ljudi koje rade uredski posao, mogu raditi od kuće, rade jedino trgovine s prehrambenim proizvodima, ljekarne i tvornice. No, i tu su mjere sigurnosti na visokoj razini. Nose se maske, rukavice, ljudi moraju biti na određenoj udaljenosti, nakon svake smjene se dezinficira radni ambijent i tada nitko ne može ući, a svakom zaposleniku se prije ulaska u firmu mjeri temperatura.

Izdan je formular s podacima koje svatko mora ispuniti, a tiču se adrese prebivališta, gdje idu, koliko će se zadržati. Isti takav formular mora se ispuniti i po povratku. Primjerice, kada idete na posao morate ispuniti formular da idete na posao, a po povratku iz ureda morate napisati da se vraćate kući.

I taj formular morate uvijek imati sa sobom. Policija stoji na svakom koraku i provjerava podatke. Ima ih stvarno posvuda, kontrole su velike. Zna se dogoditi da netko bude bez izjave pa je može ispuniti na licu mjesta i to nije problem, ali ako da razlog koji nije valjan, primjerice, da ide kod prijatelja, a bilo je i takvih slučajeva, onda se kažnjavaju.

Ta se potvrda mora nositi i u slučaju odlaska u dućan, ali tu su i druge mjere opreza. U dućan odjednom ne može ući velik broj ljudi, ja sam baš prošle subote išla obaviti kupnju i dva sata stajala vani u redu čekajući da uđem u dućan. Redovi se rade s velikim razmakom među ljudima, tako da se pazi i na to.

Maksimalno puštaju po 15 ljudi u supermarket, ničega ne nedostaje, niti će nedostajati jer proizvodnja hrane i dalje normalno funkcionira. Nema brige, što se toga tiče. Budući da su redovi veliki, normalno je da ljudi iz trgovina ne izlaze s jednom, već s više vrećica da ne bi morali svakoga dana izlaziti.

Pravila

Ja se, iskreno, ne bojim da ću se razboljeti. Držim se pravila, ne izlazim, osim u dućan. Ne bojim se za sebe, bojim se budućnosti. Iskreno, ne znam da li su ljudi postali odgovorniji, možda malo jesu, ali na društvenim mrežama sam vidjela da neki od mojih prijatelja i dalje ne shvaćaju ozbiljnost situacije pa organiziraju nedjeljne ručkove s obitelji i prijateljima.

A to nije ništa drugo, nego kršenje mjera karantene. Velik su problem i mladi, koji sada nemaju školu i fakultete pa nemaju obaveze i misle da je to dobro vrijeme da se nalaze po parkovima jer su mladi pa neće oboljeti, a ne razmišljaju da bi mogao oboljeti netko od starijih članova njihovih obitelji.

Ovakvu situaciju nitko od nas nije mogao zamisliti niti u najcrnijem scenariju. Ovo je apokalipsa. Vjerujem da će kroz dva tjedna situacija biti bolja, ali ne vjerujem da će se bolest u tom periodu do kraja iskorijeniti. Vidjeli smo što se dogodilo u Kini, mjere koje su uveli doprinijele su da nema više novih slučajeva.

Vjerujem da će i u Italiji biti tako. Sigurno da će cijeli svijet osjetiti velike ekonomske posljedice, već sad ima ljudi koji ne znaju što će i kako će dalje. U Italiji je odlučeno da se do daljnjega odgađa plaćanje svih poreza, navodno će se i krediti staviti u mirovanje. Nadam se samo da će ova situacija što prije proći i da će odnijeti što manje žrtava. Prije su ljudi ružno gledali na Kineze govoreći da su nam oni donijeli virus, sada tako svi govore za Talijane.

Tata Miloš kod kuće na sigurnom

Alexandra Hrstić kći je Miloša Hrstića, legendarni prvotimac nogometaša Rijeke iz njezinih slavnih dana, koji je prije 22 godine postao prvi hrvatski nogometni trener u Kini. Hrstić se uoči proslave Kineske nove godine vratio u Rijeku, gdje je i ostao zbog epidemije koronavirusa.

– Tata je srećom kod kuće, a s obzirom na situaciju nije se niti vraćao u Kinu. Mama Mila ima zubarsku ordinaciju, ali većinom radi s domaćim pacijentima.

Ja sam pak u Rijeci posljednji put bila prije mjesec dana, baš sam neki dan pričala s mamom da ne znam kada ćemo se idući put vidjeti. Srećom pa postoje video pozivi pa nemaš toliki osjećaj da nisi doma – rekla je Alexandra.