Promašene prognoze

Revolucija desnice nije uspjela, evo zašto Europu prekriva plima ‘Zelenih’

Denis Romac

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

»Supergrupa« je spala uglavnom na Salvinija i Le Pen, nakon što je čak i Nigel Farage odšetao sa sastanka o formiranju zajedničke grupacije. Salvinijeva »supergrupa« vjerojatno neće skupiti više od 10-ak posto mandata, a to nipošto nije dostatno za najavljeno »preoblikovanje« Europske unije



Mediji su u pravilu fascinirani uspjesima radikalne desnice. I u Hrvatskoj, a pogotovo u Europi. Tako je bilo nakon prošlonedjeljnih europskih izbora u Italiji, gdje je lider nacionalističke i ksenofobne Lige Matteo Salvini, kako javljaju mediji, ostvario »povijesnu« pobjedu, osvojivši malo više od 34 posto glasova. Na prošlim europskim izborima 2014. godine Salvinijeva Liga, koja se tada još zvala Sjeverna liga, osvojila je tek nešto više od šest posto, a na prošlim parlamentarnim izborima samo 17 posto, tako da je na europskim izborima skoro udvostručila rezultat, postavši vodeća stranka u Italiji.


Ni Salvini nije skrivao oduševljenje. Ubrzo nakon zatvaranja birališta, a ona su u Italiji tradicionalno otvorena najdulje, čak do 23 sata, Salvini je nastupio ne samo kao pobjednik europskih izbora u Italiji, nego i kao vodeći lider desnih populista na razini Europske unije.


Desni val izostao


»Milijuni Talijana povjerili su nam povijesnu misiju. Ali ne samo nama, nego i Marine Le Pen u Francuskoj, Viktoru Orbanu u Mađarskoj, Nigelu Farageu u Velikoj Britaniji«, poručio je Salvini nabrajajući euroskeptike u drugim europskim zemljama. »Vrijeme je za promjene – Europa će se promijeniti«, obećao je Salvini tvrdeći kako je rođena »nova Europa« i kako se »europski preporod« temelji na radu, pravima i sigurnosti.




Iako su rezultati izbora za Europski parlament u Italiji potvrdili status Salvinija kao u ovom trenutku najuspješnijeg europskog desničarskog lidera, očekivani desničarski val u Europi, osim u Italiji, uglavnom je izostao. O tome svjedoče i rezultati europskih izbora u članicama Europske unije. Kada pobliže pogledamo promjene u broju osvojenih mandata populističkih i euroskeptičnih stranaka, koje pripadaju trima euroskeptičnim skupinama u Europskom parlamentu (Europski konzervativci i reformisti (ECR), Europa slobode i izravne demokracije (EFDD) i Europa nacija i sloboda (EFN)), onda ćemo vidjeti da se o desničarskom valu može govoriti isključivo u Italiji, ali ne i u drugim članicama EU-a.


U Italiji su, naime, desničari na ovim europskim izborima osvojili čak 22 mandata više nego što su ih imali u prošlom mandatu u Europskom parlamentu i doista je riječ o velikom uspjehu za Salvinija. U Njemačkoj i Španjolskoj desničarski populisti osvojili su tri mandata više nego na prošlim izborima, u Poljskoj dva mandata, a u Švedskoj, Francuskoj, Belgiji i Latviji po jedan mandat više. Međutim, u čak osam članica EU, među kojima i u Hrvatskoj, broj desničarskih mandata ostao je nepromijenjen. Takav je slučaj još u Estoniji, Finskoj, Luksemburgu, Sloveniji, Mađarskoj, Portugalu i Bugarskoj.


U osam članica populisti su izgubili po jedan mandat (Austrija, Cipar, Grčka, Irska, Litva, Nizozemska, Belgija i Slovačka), u Danskoj dva, Češkoj četiri, a u Velikoj Britaniji desničari sada imaju čak sedam mandata manje. Desni populizam je u porastu i predstavlja realnu opasnost za ujedinjenu Europu, ali 17 mandata više za desne populiste ipak ne opravdava tezu o desničarsko-populističkom »plimnom valu« koji će srušiti Europu. Broj desničarskih mandata povećan je u samo osam zemalja, dok je u ostalim zemljama, a njih je 19, njihov broj ostao nepromijenjen ili manji nego što je bio nakon izbora 2014. godine.


Škola za populiste


Zloslutne najave Stevea Bannona, nekadašnjeg glavnog stratega Donalda Trumpa, o tome da će populisti i nacionalisti »razvaliti« Europsku uniju na europskim izborima, nakon čega će svaki novi dan u Bruxellesu biti poput Staljingrada, nisu se obistinile. Iako su nacionalisti najavili da će postati treća skupina u Europskom parlamentu, jača od liberala, to se nije dogodilo. Nacionalisti i populisti pokušat će otežati funkcioniranje Europskog parlamenta, ali će ostati tamo gdje su i bili – na margini. Nakon što ga je Trump nogirao, Bannon je u svoju populističko-nacionalističku revoluciju u Europi uložio velik trud.


Osnovao je organizaciju The Movement, kojoj je cilj pomoći desničarsko-populističke snage diljem Europe. On je i idejni vođa instituta Dignitatis Humanae, smještenog u živopisnom kartuzijanskom samostanu Trisulti iz 13. stoljeća, južno od Rima, koji je postao svojevrsna škola za obrazovanje nove generacije europskih populističkih lidera. Kartuziju Trisulti sam je Bannon u jednom intervjuu opisao kao desničarsku verziju Soroseve fundacije Otvoreno društvo. Međutim, sudeći po rezultatima nedjeljnih izbora, unatoč rastu populista u Italiji, Mađarskoj i Poljskoj, Bannonovi obrazovni napori ipak nisu dali rezultate što ih je priželjkivao, premda se iz medija možda može izvući drukčiji zaključak.



No, činjenice nisu uvijek na prvom mjestu kada je riječ o medijskom izvještavanju o Europi i europskim izborima. Slično kao i u slučaju Salvinijeve pobjede u Italiji mediji su nakon objave rezultata u nedjelju pompozno objavili kako je heroina francuske i europske desnice Marine Le Pen »pobijedila« stranku predsjednika Emmanuela Macrona, iako Le Pen u Francuskoj, za razliku od Salvinija u Italiji, ima puno manje razloga za slavlje. Izbori u Francuskoj pretvorili su se u osobni obračun Le Pen i Macrona, jednog od najžešćih kritičara populizma u Europi, a nakon objave prvih rezultata Le Pen je proglasila »pobjedu naroda«, odmah zatraživši od »gubitnika« Macrona raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora.


Njezin ekstremno desni Nacionalni zbor, kako se sada zove preimenovani Nacionalni front, doista jest pobijedio Macronovu stranku, ali sa samo 0,9 posto prednosti. Osim toga, stranka Marine Le Pen na ovim je europskim izborima osvojila manje glasova (23 posto) nego na prošlim izborima, kada ih je osvojila 25 posto, a sada u Europski parlament odlazi s 23 mandata, odnosno jednim mandatom manje nego što ih je Nacionalni front osvojio prije pet godina. Ako pritom uzmemo u obzir činjenicu da su se europski izbori održali u trenutku kada se Macron suočavao s velikim teškoćama kod kuće, dok pokušava provesti nepopularne reforme, pobjeda Marine Le Pen i nije tako uvjerljiva kao što se možda čini na prvi pogled.


Salvini u ulozi spasitelja


Sličan zaključak nameće se i kada se sagleda uspjeh desničarskih populista diljem Europe. Desničarske stranke imat će 17 mandata više nego što su ih imale dosad, ali njihov utjecaj u Europskom parlamentu ostaje ograničen. Osim toga, problem za te stranke predstavlja činjenica da u Europskom parlamentu djeluju u tri različite grupacije, tako da će se za ojačavanje svog utjecaja u Europskom parlamentu morati pregrupirati i ujediniti. A to pak neće biti nimalo jednostavno, s obzirom na njihove velike razlike, koje su i dosad onemogućavale skladnije djelovanje desničarskih i populističkih stranaka u Bruxellesu i Strasbourgu.


Valja računati na snažan blok koji će okupiti talijanske i francuske nacionaliste, zastupnike Salvinijeve Lige i Nacionalnog zbora Marine Le Pen, ali snaga tog bloka ni izdaleka neće biti dostatna za ispunjenje obećanja što ga je Salvini dao okupljenima na velikom desničarskom skupu ispred znamenite katedrale Duomo tjedan dana uoči europskih izbora, kada je najavio »preoblikovanje« Europe nakon europskih izbora.


Za razliku od svojih prethodnika, koji su se borili protiv ujedinjene Europe zahtijevajući povlačenje svojih zemalja iz Europske unije, što je, naposljetku, dovelo i do Brexita, novi naraštaj europskih desničara predvođen Salvinijem ne želi da Italija napusti EU, nego želi preustroj EU-a i to tako da se smanji moć Bruxellesa vraćanjem ovlasti suverenim nacijama, odnosno zemljama članicama. Tom cilju Salvini je prilagodio svoju retoriku, tvrdeći da su pravi europski euroskeptici i neprijatelji EU oni koji sada vladaju Europom, tradicionalne stranke lijevog i desnog centra, europski pučani i socijalisti, a ne populisti, koji su, zapravo, spasitelji Europe.


Međutim, Salvini zasad ne uspijeva svoj politički uspjeh u Italiji kapitalizirati u Europskoj uniji. Najveći izazov pred njim bilo je najavljeno ujedinjenje desničara iz zapadnih zemalja i nove desnice iz tzv. nove Europe, ali čini se da mu to ne polazi za rukom. Koliko god desničari imali zajedničkoga, puno toga ih i dijeli. Poljska vladajuća stranka Prava i pravde (PiS) osvojila je na nedjeljnim izborima 43 posto, a Orbanov Fidesz 52 posto, no čini se da ipak neće doći do njihova ujedinjenja sa zapadnim desničarima, unatoč najavama formiranja Salvinijeve »supergrupe« u Europskom parlamentu.


Naime, desničare iz zapadnih i istočnih zemalja možda povezuje borba protiv EU-a, ali često imaju različite stavove o ekonomskim i socijalnim pitanjima. Viktor Orban tako je u zadnji trenutak otkazao dolazak na Salvinijevo desničarsko okupljanje u Milano, ne želeći napustiti EPP, a protivi se i bilo kakvom savezu s Marine Le Pen. Orban jako dobro zna da Mađarska ovisi o njemačkim investicijama i europskim fondovima, što bi pridruživanje Salvinijevim antieuropskim jurišnicima ugrozilo. Ni poljski PiS nije bio u Milanu, ali iz strateških razloga. Naime, ta je stranka suglasna sa Salvinijevim odnosom prema EU i migrantima, ali je plaši bliskost Salvinija i Le Pen s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Slično pitanje muči još neke istočnoeuropske desničare, koji se ipak više boje »ruskog medvjeda« nego nepostojećih migranata.


Veliki su na gubitku


»Supergrupa« je tako spala uglavnom na Salvinija i Le Pen, nakon što je čak i čelnik nove pobjedničke Brexit liste u Velikoj Britaniji Nigel Farage odšetao sa sastanka o formiranju zajedničke grupacije, što je bio još jedan neočekivan udarac Salvinijevim europskim ambicijama, unatoč činjenici da bi Britanija uskoro trebala napustiti EU. Salvinijeva »supergrupa« tako najvjerojatnije neće uspjeti prikupiti više do 10-ak posto mandata, a to nipošto nije dostatno za najavljeno »preoblikovanje« Europske unije.



Sve to, naravno, ne znači da je opasnost prošla. Desni populisti ostvarili su relativan uspjeh, a ono što im nije uspjelo na ovima pokušat će na sljedećima. Međutim, zbog opsesivnog bavljenja europskom desnicom ne bismo smjeli zanemariti druge važne poruke nedjeljnih europskih izbora. Očito je, naime, da se odnos snaga u Europskom parlamentu mijenja na štetu dviju tradicionalnih političkih grupacija desnog i lijevog centra, pučana i socijalista, koji su zabilježili velike gubitke. Pobjednici ovaj put nisu bili isključivo desni populisti koji jurišaju na EU, nego ponajprije liberali (ALDE) i Zeleni – pogotovo Zeleni! – koji su pak snažno proeuropski usmjereni.


S obzirom na to da su pučani i socijalisti na ovim izborima prvi put izgubili parlamentarnu većinu, za dogovor će trebati dodatne partnere, što liberale i Zelene stavlja u posve novu situaciju, a Europsku uniju pred nove izazove, jer i u Hrvatskoj jako dobro znamo što se događa kad parlamentarna većina ovisi o puno političkih aktera.


Na ovim izborima vratili su se liberali, koji su osnaženi vodstvom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona uspjeli povećati broj mandata i utjecaj, ali su se na velika vrata pojavili i Zeleni, koji na europskoj razini predstavljaju 30-tak nacionalnih stranaka i koji su vjerojatno i najveće iznenađenje europskih izbora. Zeleni su broj svojih mandata u Europskom parlamentu povećali s 52 na 69, zbog čega bi po prvi put mogli igrati važnu ulogu u okupljanju nove većine.


U Njemačkoj su Zeleni udvostručili broj glasova u odnosu na izbore 2014. osvojivši 21 posto. Postali su druga politička snaga u zemlji, odakle su potisnuli socijaldemokrate, što je nevjerojatan, povijesni uspjeh. Zeleni bilježe snažan rast i u Austriji, gdje su osvojili više od 14 posto, Francuskoj, gdje imaju više od 13 posto, kao i u Irskoj, s potporom od 15 posto. Slično je i u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj (gdje zeleni vode gradsko vijeće Amsterdama) Luksemburgu, Portugalu i nekim skandinavskim članicama, pogotovo Švedskoj i Finskoj, gdje su tamošnji zeleni osvojili 16 posto glasova. Svojom politikom, koja ujedinjuje brigu za okoliš, borbu za socijalnu pravdu i građanske slobode, Zeleni – za razliku od desnih populista – predstavljaju istinski novi fenomen na političkoj karti današnje Europe.


U Njemačkoj Zeleni zapravo proživljavaju drugu mladost, s obzirom na to da su Zeleni u toj zemlji već jednom bili ozbiljna politička opcija i važan akter prilikom formiranja vlasti. Uskoro bi to mogli postati opet, budući da su Zeleni po popularnosti pretekli mlitave socijaldemokrate opasno se približivši vodećim konzervativcima. Neki su analitičari zbog toga i prije novog uspjeha Zelenih na europskim izborima najavljivali da bi Njemačka mogla postati prva zemlja sa »zelenom« vladom.


Podatak da bi Zeleni u Njemačkoj pobijedili na zadnjim izborima da su se računali samo glasovi mlađih od 30 godina zvuči nevjerojatno, pogotovo iz hrvatske perspektive. Premda »spitzenkandidatkinja« Zelenih za predsjednicu Europske komisije Ska Keller oduševljeno poručuje kako se »zeleni val proširio po cijeloj Europi«, Hrvatska, kao i većina novih članica EU, predstavlja iznimku od tog trenda, koji je karakterističan uglavnom za razvijeni sjever i zapad Europe. U Hrvatskoj su opcije koje zastupaju zelene politike, poput koalicije Možemo, na žalost osvojile tek nešto više do dva posto glasova.


Porast birača pobjeda je ujedinjene Europe


Osim uspjeha europskih Zelenih, valja ukazati i na još jednu važnu poruku nedavnih izbora. Na zadnjim europskim izborima prvi je put zabilježen rast, a ne pad broja birača, kao na svim ranijim izborima, što je vjerojatno odraz turbulentnog razdoblja kroz koje prolazi Europska unija i povećane svijesti građana o važnosti europskih izbora, ali i izravna posljedica straha građana od navale destruktivnih političkih snaga posljednjih godina.


Rast birača najveći je u Španjolskoj, za čak 20 posto, a slijede Poljska, Rumunjska, Mađarska, Njemačka, Češka, Danska, Austrija, Francuska, Slovačka, Litva, Nizozemska, Hrvatska, Slovenija, Latvija, Švedska, Finska, Velika Britanija, Estonija i Italija. U samo sedam članica Unije izlaznost je na ovim izborima bila manja nego na izborima prije pet godina. Porast birača na razini Unije iznosi uvjerljivih 8,4 posto. I to je svakako jedna od najvažnijih poruka europskih izbora, koja će ne samo pridonijeti porastu legitimiteta Europskog parlamenta, nego i Europske unije u cjelini.