Republikanski establišment, naime, i dalje, unatoč iskazanoj volji republikanskih birača u većini država u kojima su dosad održani predizbori (od 14 država u kojima su održani predizbori Trump je osvojio njih deset), odbija stati iza kontroverznog milijardera
Američki »superutorak«, najvažniji dan u predizbornoj utrci u kojoj republikanci i demokrati biraju svog predsjedničkog kandidata, kada odjedanput bira veliki broj država, koje dobro odražavaju biračku i etničku raznolikost Sjedinjenih Država, zbog čega je »superutorak« ujedno i prvi pravi veliki test potpore koju kandidati uživaju na nacionalnoj razini, zapravo ima funkciju svojevrsnog čistilišta.
Nakon »superutorka«, naime, trebalo bi biti jasno tko su favoriti, a tko gubitnici, tko otpada, a oko koga bi se trebali ujediniti stranački prvaci i, što je možda još važnije, stranački donatori. Sve tamo od konca osamdesetih godina svaki kandidat koji je bio pobjednik »superutorka« postao je i predsjednički kandidat svoje stranke.
Na izborima 2008. godine upravo je »superutorak« predstavljao prijelomnicu na kojoj je republikanski senator iz Arizone John McCain stekao odlučujuću prednost ispred Mitta Romneya i Mikea Huckabeeja, dok na demokratskoj strani, kada su se demokrati izjašnjavali o svom kandidatu u čak 22 države, »superutorak« nije donio jasnog pobjednika, iako je Barack Obama imao više razloga za zadovoljstvo od Hillary Clinton. Naime, ankete su četiri dana prije demokratskog »superutorka« Clinton davale prednost u njih pola, u osam su Obama i Clinton bili izjednačeni, dok je Obama vodio u samo tri. Na kraju je Obama pobijedio u čak 13 saveznih država. U američkom dvostranačkom sustavu strankama ne odgovara prolongiranje kampanje tjednima i mjesecima nakon »superutorka«, kako onoj stranci koja »brani« Bijelu kuću, tako i onoj koja želi povratak u najvažniji politički ured na svijetu. Stranački stratezi znaju da nije dobro da pažnja javnosti u izbornoj godini u dugom razdoblju bude podijeljena na više stranačkih kandidata, koji se međusobno napadaju i iscrpljuju stranačke resurse, zbog čega se unutarstranačka utrka želi brzo okončati kako bi se stranka što prije okupila oko jednog kandidata i usmjerila kampanju, financije i energiju na protukandidata.
Nakupljanje bijesa
Nakon ovotjednog »superutorka«, međutim, sve je drukčije, osobito na republikanskoj strani. Dok su u demokratskom taboru relativno mirno primili rezultate »superutorka«, na kojima je Hillary Clinton odnijela velikih sedam pobjeda, što joj je donijelo premoćno vodstvo u broju delegata koji će na stranačkoj konvenciji u Philadelphiji u srpnju birati stranačkog kandidata za predsjedničke izbore – premda njezin ljevičarski protukandidat Bernie Sanders najavljuje da će se boriti do samog kraja – u republikanskom taboru nakon premoćne pobjede političkog autsajdera Donalda Trumpa zavladala je prava panika.
Republikanski establišment, naime, i dalje, unatoč iskazanoj volji republikanskih birača u većini država u kojima su dosad održani predizbori (od 14 država u kojima su održani predizbori Trump je osvojio njih deset), odbija stati iza kontroverznog milijardera, kojeg smatraju uljezom koji prijeti njihovom političkom monopolu.
Trump doista nema gotovo nikakvu potporu u republikanskoj stranci, zbog čega je nedavna potpora koju je Trump dobio od guvernera New Jerseya i neuspješnog republikanskog predsjedničkog kandidata Chrisa Christieja i izgledala tako nadrealno. Christie je, naime, jedini predstavnik etablirane republikanske garde koji je stao uz Trumpa. Razlog je vjerojatno u činjenici da je Christie teže podnio udarce tijekom ove iznimno prljave kampanje koje je dobivao od mlade republikanske uzdanice iz Floride Marca Rubija nego poraz od Trumpa, kojemu se naposljetku i priklonio, nadajući se valjda nekom položaju u njegovoj administraciji. Trumpov izborni uspjeh, zapravo, logičan je ishod svega što se s republikanskom strankom događalo u protekla dva Obamina mandata. Već godinama svjedočimo o radikalizaciji republikanaca, nakupljanju bijesa i destruktivnosti prema političkoj eliti u Washingtonu, oličenoj u mrskom Obami. Upravo tim nezadovoljstvom i bijesom sada vješto manipulira Trump. Republikanski vrh, naime, najprije je ignorirao i minorizirao Trumpa, nadajući se da će se njegova pompozna kampanja, koja se svodi na uvrede, rasizam, govor mržnje, hvalisanje i vulgarnost, rasprsnuti poput mjehura od sapunice, sama od sebe. Trump svojim oduševljenim biračima – zbog kojih su skovali novi termin »trumpenproleterijat« – poručuje da će s njim ponovno preuzeti državu, koju su im otele washingtonske političke elite i moćnici. Iako je i on pripadnik te iste elite – da stvar bude bizarnija Trump je u prošlosti bio blizak i demokratima, pa i kao donator Clintonovih – Trump uspijeva uvjeriti svoje sljedbenike da je autsajder i nepolitičar. Kao čovjek koji se navodno bori protiv elita, Trump će postati njihov čovjek u Bijeloj kući, čovjek koji je znao zaraditi za sebe, a sada će i njima pomoći, i usput pomoći Sjedinjenim Državama da »ponovno postanu velike«, kako stoji u njegovom glavnom predizbornom geslu.
Unutarstranački puč
U areni s Trumpom najprije je izgorio neuvjerljivi Jeb Bush, treći pripadnik klana Bush koji je poželio postati predsjednikom države, no njegova kampanja nije uspjela pobuditi veće zanimanje izvan kruga njegove velike obitelji i prijatelja. Potom je republikanski establišment sve uložio na već spomenutog Rubija, senatora iz Floride koji u životu nije radio nikakav ozbiljniji posao. No riječ je o kandidatu koji je visoko kotirao među republikanskom vrhuškom, ali ne i među republikanskim biračima. Oni su se okrenuli Trumpu. I to republikanci svih skupina i nazora, kako umjereni glasači te stranke u New Hampshireu i Massachusettsu na sjeveroistoku zemlje, tako i oni najkonzervativniji u Alabami i Georgiji, a analitičar Washington Posta Philip Bump zato je primijetio da nijedan republikanski kandidat dosad nije osvojio toliko različitih država u ovoj fazi utrke kao Trump.
Washington Post ocjenjuje kako je ovdje riječ o »neprijateljskom preuzimanju stranke«, uspoređujući Trumpovo preuzimanje Velike stare stranke s preuzimanjem nekoć moćne avio-kompanije TWA od strane poslovnog magnata Carla Icahna osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega je kompanija pala u dugove i potom propala. Sve je više onih i u republikanskoj stranci koji misle da stranci s Trumpom kao stranačkim predsjedničkim kandidatom prijeti propast. Nakon »superutorka«, po prvi put u povijesti republikanske stranke, vodeći republikanci okreću leđa svom najvjerojatnijem predsjedničkom kandidatu.
Stranačko vodstvo sigurno je da Trump stranku vodi u izborni poraz, te da Trumpova pobjeda na predstojećoj republikanskoj konvenciji u Clevelandu vodi u sigurnu pobjedu Hillary Clinton na predsjedničkim izborima. Nekadašnji guverner Louisiane Bobby Jindal uvjeren je da će bivša državna tajnica pomesti Trumpa na općim izborima te da će »mlatiti po njemu kao po bubnju«. O atmosferi koja vlada među republikancima svjedoči i jedan unutarstranački razgovor republikanaca, na kojem je, kako piše New York Times, vođa republikanaca u Senatu Mitch McConnell rekao da će stranka na izborima Trumpa odbaciti kao »vrući krumpir«, te da se priprema strategija napada republikanskih senatora na vlastitog predsjedničkog kandidata. Sve više se govori o tome kako se u stranačkom vrhu priprema strategija kojom će opstruirati i naposljetku odbaciti Trumpovu kandidaturu na konvenciji stranke bez obzira na njegove izborne rezultate, iako je o tome lakše maštati nego što bi takav naum, koji zapravo predstavlja unutarstranački puč, bilo provesti u praksi. Čini se da bi se stranačka vrhuška mogla ujediniti čak i oko Teda Cruza, teksaškog senatora i ultrakonzervativnog ideologa, koji je iznimno nepopularan među republikancima u Washingtonu, ali sa četiri pobjede ipak predstavlja kakvu takvu konkurenciju Trumpu u ovoj utrci, svakako ozbiljniju od Rubija.
Trump, dakle, osvaja republikanske predizbore, a, kao što vidimo, osvojio je i republikansku stranku, no to još uvijek ne znači da će osvojiti Sjedinjene Države. Iako Trumpa, dakako, nije uputno podcijeniti, kao što su ga podcijenili u republikanskoj stranci, nije se teško suglasiti s republikanskim prvacima, koji su skeptični prema Trumpovim izgledima na općim izborima. Ovdje je riječ o zakonitostima američkih izbora, na kojima na stranačkim predizborima uvijek najbolje prolaze radikalniji kandidati, dok na općim izborima na pobjedu mogu računati samo oni koji, osim svojih birača, uspiju privući birače centra i nezavisne birače. Trump se u dosadašnjoj kampanji oslanjao na potporu nezadovoljnih bijelih birača, dok je skoro sve ostale kategorije birača izvrijeđao, osobito Latinoamerikance. Kako na republikanskim predizborima uglavnom glasaju bijeli (i bijesni) birači, to mu dosad nije osobito naškodilo, no mnogi očekuju da Trump ne može pobijediti na općim izborima samo s bijelim glasovima, s obzirom na to da se etnička slika SAD-a posljednjih desetljeća promijenila te da više od trećinu stanovnika SAD-a čine
