Reuters
Ideja da su društvene mreže postale najutjecanija moderna platforma za prenošenje vijesti nije više puka teorija, nego činjenica. Veliko istraživanje Pew centra pokazuje da 6 od 10 Amerikanaca vijesti konzumira putem društvenih mreža
Pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima zapanjila je svijet. Iako je mnogi u kontekstu političkog šoka uspoređuju s Brexitom, izborna utrka između Trumpa i Hillary Clinton nikad se zapravo nije doimala tako neizvjesnom kao u slučaju britanskog EU referenduma. Brojke su govorile da Clinton bolje kotira nakon oba sučeljavanja, gotovo svi ozbiljni američki mediji otvoreno su navijali za demokratsku kandidatkinju, a nemali broj tradicionalno konzervativnih medijskih kuća po prvi je put čitateljima poručio da ne glasaju za republikanskog kandidata. Ovaj trend žestoko su pratili i najutjecajniji strani mediji koji su Trumpa razapinjali zbog šovinističkih, ksenofobnih ili »tek« bizarnih izjava.
Svijet se kolektivno zgražao na ideju da kandidat koji otvoreno pokazuje iznimnu razinu političkog i općeg neznanja, opetovano ponavlja dokazane neistine i bez grižnje savjesti diskriminira manjine, druge rase, pa čak i ženski rod, može postati novi američki predsjednik. Svog se kandidata javno odrekao i nemali broj utjecajnih republikanskih kolega. A onda, bila je tu i famozna statistika. Daleko od toga da se utrka činila potpuno izvjesnom, posebice stoga što je svima bilo jasno da Clinton ne uživa veliku popularnost niti među lijevo orjentiranim glasačima i da princip »manjeg zla« nije idealna motivacija za izalazak na glasanje. No Clinton je, čak i nakon indikativnog poteza šefa FBI-a da deset dana prije izbora »dodatno«, iako u konačnici bez rezultata, pregledava slučaj spornih e-mailova, ostala na solidnih 3 posto prednosti pred Trumpom. Tako je bar govorilo gotovo dvadesetak ozbiljnih predizbornih anketa.
Rasplet događaja šokirao je čak i »po defaultu« oprezne političke analitičare. U danima koji su uslijedili glavna tema, od razgovora za šankom, do ozbiljnih analiza postao je uzrok Trumpovog dolaska na vlast. U našem europskom taboru koji s odmakom i manje više, gađenjem gleda na situaciju i u njoj vidi sličnosti s Brexitom, pa i hrvatskim izborima, rasprave se obično ugrubo daju podijeliti na dvije glavne teorije – onu po kojoj se primarno radi o pobuni građanske srednje klase protiv korumpiranog i prijetvornog političkog establišmenta i onu koja glavnog »krivca« vidi u igranju na kartu »mrzilačkog«, nacionalističkog i isključivog populizma koji putuje na valu rastuće ksenofobije i rasizma.
Rezigniranost birača
Međutim, razlozi zbog kojih je Trump u konačnici došao na vlast ne daju odgovor na pitanje kako gotovo nitko, osim valjda najzagriženijih Trumpovih fanova, pa čak ni sva sila predizbornih anketa nije mogla predvidjeti ovakav ishod?
Pitanje nije tek retoričko i naslanja se na još jedan, ovih dana često izgovaran argument da su političke elite otuđene od vlastitih glasača, baš kao i mediji koji su strastveno okrenuti samo jednom vrijednosnom okviru. Odgovor na ovu dilemu nije nevažan ni u kontekstu tumačenja Trumpove pobjede. Baš kao i u slučaju Brexita pokazalo se da je i na američkim izborima jedan veliki broj ljudi do posljednjeg trenutka bio neodlučan. Izlazne ankete primjerice daju naslutiti da je Trump dobio nešto veći broj glasača među onim koji su odlučili kako će glasati tek tijekom listopada ili posljednjeg tjedna prije izbora, dok je »izjednačeno« bilo u skupini glasača koji su se doslovno odlučivali u posljednjih par dana. Oni koji su znali već puno prije većinom su podržali Clinton. Relativno slaba izlaznost na izbore i do kraja izborne noći neizvjestan rezultat također govore o neodlučnosti i rezigniranosti glasača. U takvoj atmosferi nikad važniju ulogu nije imao način na koji ljudi »konzumiraju« informacije, a koji je danas drastično drugačiji no prije samo desetak godina.
Psihološki mehanizam
Ideja da su društvene mreže postale najutjecanija moderna platforma za prenošenje vijesti nije više puka teorija, nego činjenica. Veliko ovogodišnje istraživanje američkog Pew istraživačkog centra pokazuje da 6 od 10 Amerikanaca, odnosno njih 62 posto vijesti danas konzumira putem društvenih mreža. To je značajno povećanje u odnosu na 49 posto koliko ih je to činilo prije samo četiri godine. Najpopularniju od svih društvenih mreža, Facebook, 66 posto njenih korisnika navodi kao svoj »izvor vijesti«, a odmah iza njega po tom pitanju je i twitter. Za razliku od twittera kojeg više vole oni višeg obrazovanja, Facebook podjednako vole korisnici svih razina educiranosti, a posebno je omiljen u dobnoj skupini između 30 i 49 godina starosti. Facebook je uz to ujedno i najprofiliranija platforma kad je riječ o algoritmu protoka vijesti – tekući »newsfeed« na Facebook zidu korisnika obasipa linkovima i razmišljanjima njegovih »prijatelja«, te povremenim reklamama koje su, ponovo, obojene mahom onime što korisnik »klikće« bespućima interneta. Na taj način stvara se famozni »mjehur« ili popularnije »eho odaja« koja korisniku jače no išta drugo daje privid realnosti u kojoj živi. To je, smatraju mnogi znanstvenici, osobito važno u kontekstu vrijednosnih stajališta i političkih odluka, jer se u pozadini ovog internet »mjehura« nalazi iznimno moćni psihološki mehanizam, tzv. »confirmation bias« (potvrda pristranosti) odnosno tendencija da pronalazimo i interpretiramo informacije u skladu s već ranije utvrđenim uvjerenjima i ignoriramo alternativne mogućnosti. Mnoga novija istraživanja potvrđuju da korisnici društvenih mreža, osobito Facebooka imaju tendenciju čitati i dijeliti isključivo sadržaj koji se slaže s njihovim mišljenjem, te ignorirati pojavu »suprotne informacije«. No prava opasnost ovog koncepta nastaje upravo zbog svojevrsnog filtriranog sadržaja na »newsfeedu« koji korisnicima na neki način onemogućava uvid u postojanje alternativnih razmišljanja. Traženje potvrde vlastitih zaključaka odvijalo se naravno i puno prije pojave društvenih mreža, no izloženost »potvrđujućem sadržaju« bila je drastično manja i svodila se na uži krug istomišljenika. Društvene mreže drastično su proširile i time ojačale naš »mjehur« realnosti, dok je istovremeno popularnost širenja vijesti putem društvenih mreža nasuprot »konzumiranju« klasičnih medija dobvela do toga da pojedini stručnjaci zaključuju da smo ušli u doba »minimalnog medijskog utjecaja«. Druga opasnost društvenih mreža kao nove medijske platforme krije se pak u činjenici da »filter« ujedno smanjuje i razinu provjerenih, objektivnih izvora informacija. Istraživanje Sveučilišta u Ohiju iz 2014. godine pokazalo je da za efekt potvrđivanja vlastitih stajališta na internetu nije bitan kredibilitet izvora. Štoviše, talijanski znanstvenici demonstrirali su pak prije dvije godine da se informacije o »urotama« iz raznih izvora drastično brže šire i ostaju prisutne duže na društvenim mrežama, nego li primjerice, empirički potvrđene znanstvene vijesti. Ne čudi stoga da je internetsko širenje informacija poznati psiholog Albert Bandura prozvao početkom ovog milenija jednim od glavnih pogona društveno-političkih promjena, te da je Svjetski ekonomski forum prije nekoliko godine on-line širenje dezinformacija svrstao među glavne prijetnje razvoju ljudskog društva. U kontekstu političkih odluka, mnogi stručnjaci smatraju da bi filtrirajući »mjehuri« društvenih mreža mogli naštetiti političkom diskursu koji se podrazumijeva u demokraciji, posebice zato jer je poznato da građani neposredno prije izbora počinju jače obraćati pažnju na informacije o kandidatima i političkim porukama. Ideja o tome »što misli većina« može pri tome presudno utjecati na donošenje izborne odluke, pogotovo u situaciji kad je glasač neodlučan.
Utjecaj prijatelja
I dok se sve tvrđi mjehur realnosti u kojem žive korisnici društevnih mreža – dakle veliki broj stanovnika razvijenih zemalja, može djelomično »okriviti« za posvemašnje čuđenje Trumpovim izborom, pa i djelomično objasniti zašto je veliki broj žena koje su u iznanađujuće velikom broju glasale za Trumpa očito izignorirao brojne tvrdnje o seksualnom zlostavljanju i omalovažavanju, društvene mreže, čini se, odigrale su potencijalnu ulogu i u dosad nezapamćenim greškama predizbornih anketa. Da je tome tako, naslućuje i uspjeh hrvatskog tima analitičara, Vuka Vukovića, Dejana Vinkovića i Mile Šikića koji su koristeći novu metodu uspjeli, za razliku od većine drugih kolega u svijetu, vrlo precizno predvidjeti rezultate američkih izbora. Jedan od presudnih faktora u »jednadžbi« bilo je upravo pitanje korisnicima društevnih mreža za koga ispitanici misle da će pobjediti. Drugim riječima, kako nam je to Vuković pojasnio:
– Društvene mreže mogu se pokazati ključnima u procesu predviđanja, unatoč osjetljivosti na »confirmation bias« i utjecaju prijatelja i grupa s kojima se družimo. Mi koristimo taj mehanizam da pitamo ljude isključivo putem društvenih mreža (Facebook i Twitter) za koga misle da će pobijediti i s kolikom prednošću u njihovoj lokalnoj sredini. Logika je da svaki pojedinac ima neko mišljenje o tome kakav će biti konačan ishod izbora i zna kako se kreće mišljenje u njegovoj bliskoj okolini. To mišljenje temelji se na trenutnim anketama, na informacijama koje dobiva od okoline (mediji, prijatelji, kolege s posla, društvene mreže), te na informacijama koje dobiva od politički bolje informiranih pojedinca. Na temelju toga moguće je agregiranjem svih pojedinačnih različitih mišljenja dobiti točnu predikciju konačnog ishoda bez nužnosti reprezentativnog uzorka populacije. Jer iako pojedinac može biti u krivu, »mudrost grupa ili masa« je moćan koncept predikcija. Upravo nam je takva metoda pomogla predvidjeti pobjedu Trumpa.
