Skladišta plina u Europi ne stoje baš dobro / Foto LUKA STANZL/PIXSELL
Zemlje koje su ovisile o plinu iz Perzijskog zaljeva okrenule su se drugim dobavljačima. Istim onim koji su do sada prvenstveno opskrbljivali Europsku uniju, pa ne čude poskupljenja
povezane vijesti
Dva mjeseca prije početka sezone grijanja, skladišta plina u Europskoj uniji popunjena su samo sa 62 posto kapaciteta. Manje nego ikad u posljednjih desetak godina.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Europska unija zacrtala je strateški plan smanjenja, a potom i potpunog prekida uvoza plina iz Rusije. U tome trenutku Moskva je isporučivala oko 45 posto plina potrebnog Europi.
Strateški plan prilično je dobro implemetiran, a iz Rusije danas dolazi samo oko 12 posto plina, čime je Kremlj izgubio svoju nekada bitnu i snažnu polugu pritiska -prijetnju zatvaranjem plinovoda. No kada je strateški plan razrađivan, nitko nije ni pomišljao kako bi se Donald Trump nekoliko godina kasnije mogao vratiti u Bijelu kuću. I kako bi mogao potpuno preokrenuti globalne geopolitičke, ali i energetske odnose.
Katarska zamka
Više od 90 posto plina kojega EU danas koristi dolazi iz uvoza, a LNG, koji najvećim dijelom dolazi iz SAD-a, čini oko 47 posto njegova ukupnog volumena. No Europa ga ne dobiva na temelju dugoročnih ugovora kao što je dobivala ruski plin po unaprijed definiranim cijenama i količinama.
Naime, LNG je burzovna, globalna roba, a tanker natovaren plinom najčešće se prodaje kada je već natovaren i kada se nalazi na moru. Tek po prodaji robe definira se je li odredišna luka Krk ili Rotterdam. Ili možda Busan u Koreji.
Amerika najvažniji energetski saveznik Europe
Uz to, SAD se posljednjih godina pretvorio u daleko najvažnijeg dobavljača plina za Europu, a Washington nije više samo najvažniji vojni saveznik europskih država, već i jedan od ključnih čimbenika europske energetske sigurnosti. Američki LNG je tržišna roba, i Bijela kuća ne može tek tako zatvoriti isporuku plina ukoliko to poželi, ali američka administracija svakako, kroz svoju energetsku, trgovinsku i sankcijsku politiku, može imati utjecaja na cijenu energije u Europi. A u vrijeme dok Trump sjedi u Ovalnom uredu, ta činjenica ima prilično veliku težinu.Europa je tako u samo par godina potpuno promijenila geografiju svoje energetske sigurnosti. Ruski plinovodi više nisu njezina Ahilova peta, no to nikako ne znači da je energetski postala neovisna. |
Iako opskrba plinom iz Katara za Europsku uniju nikada nije bila ključna, jer iz zemalja Zaljeva došlo je prošle godine samo oko 8 posto plina koji je uvezen u Europu, situacija se rasplamsavanjem rata s Iranom, a posebice sa zatvaranjem Hormuškog tjesnaca znatno promijenila. Zemlje koje su do tada ovisile o plinu iz zemalja Perzijskog zaljeva okrenule su se drugim dobavljačima. Istim onim koji su do tada prvenstveno opskrbljivali Europsku uniju. Jer rat i problemi s katarskom proizvodnjom koja je nakon iranskih napada smanjena za dvadesetak posto, drastično su smanjili količinu raspoloživog LNG-a na svjetskom tržištu.
Najbolje se to vidi po cijenama. Dok je prošle godine u ovo vrijeme cijena iznosila oko 30 američkih dolara po Mwh plina, jučer ujutro na burzi je za istu količinu traženo 65 dolara. Više nego dvostruko.
I možda u tome leži i razlog zbog čega su skladišta plina u Europi poluprazna. Kompanijama se trenutno ne isplati dovoljno agresivno puniti skladišta budući da tržište ne jamči višu zimsku cijenu plina.
Disperzija dobavljača
– Nekoliko je mogućih scenarija koji bi se mogli odigrati kroz sljedećih par mjeseci. Ukoliko zima bude blaga, a promet Hormuškim tjesnacem se bar djelomično normalizira, neće biti ozbiljnijih problema. Sa skladištima koja su, u tom trenutku, napunjena sa 75 do 80 posto kapaciteta, neće biti nestašice. Pogotovo što se proteklih godina na području Europe uveo cijeli niz obnovljivih izvora energije, pa je potrošnja plina manja. No ukoliko zima bude normalna, nešto hladnija kao što je bila prošle godine, i uz to Hormuz ostane poremećen, situacija bi mogla postati neugodna, kaže inženjer energetike Ivica Dumbović.
Zahvaljujući LNG terminalu i svojoj proizvodnji, Hrvatska stoji s plinom nešto bolje od drugih zemalja / Foto Marko Gracin
Ipak, Europa je danas u energetskom smislu otpornija u odnosu na prije nekoliko godina, kada je uvelike ovisila o dopremi plina iz Rusije. Potrošnja plina strukturno je niža, obnovljivi izvori energije imaju znatno veći udio, a izgrađeni su i novi LNG terminali, kao i infrastruktura za prebacivanje plina među državama.
Dobavljači plina za Europsku uniju danas su disperzirani. Uz američke tankere, plin dolazi i iz Norveške koja se pretvorila u glavnog dobavljača ovog energenta za Europu. Samo tijekom 2025. ova je zemlja podmirila oko 31 posto europskih potreba za plinom, i očito je kako norveška plinska infrastruktura postaje ključni strateški element za Europsku uniju. I nije teško shvatiti zašto Sjeverno more i zaštita podmorske infrastrukture postaje ključno sigurnosno pitanje.
