Reuters
U nekim dijelovima BiH, ljudi doslovno nemaju što jesti. Naročito su ranjive obitelji s djecom, a da ne govorim o obiteljima čija djeca imaju posebne potrebe. Jedva preživljavaju, kaže sarajevska novinarka, Nidžara Ahmetašević
Vrijeđa li me to što Republika Srpska 9. januara slavi kao dan republike? Pa taj se dan slavi već više od dvadeset godina! Ako me ne vrijeđa svo to vrijeme, ne vrijeđa ni sad. Pravo bi pitanje glasilo – vrijeđaju li me neke druge stvari? E, o tome itekako valja razgovarati. Tako za naš list govori Nidžara Ahmetašević, slobodna novinarka iz Sarajeva. Prošlonedjeljni referednum u Republici Srpskoj, podsjetimo, održan je nakon što je Ustavni sud BiH u studenome prošle godine, odlučujući o zahtjevu predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, zabranio RS da slavi 9. siječnja, jer taj datum – dan osnivanja Republike Srpske uoči početka rata 1992. – prema presudi Ustavnog suda, vrijeđa nesrpske narode u BiH. Ahmetašević, međutim, sve što se dogodilo oko referenduma smatra »nastavkom političkih igara« – prljavih, dakako.
»Praznik k’o praznik… Ne znam kako bi me datum mogao uvrijediti, u odnosu na to što moram gledati kako ljudi u Bosni umiru od gladi«, kaže. »I to nije metafora: »U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, ljudi doslovno nemaju što jesti. Naročito su ranjive obitelji s djecom, a da ne govorim o obiteljima čija djeca imaju posebne potrebe. Dječji dodatak koji primaju mizeran je, ili ga uopće nema. Naročito su ranjivi i umirovljenici. Jedva preživljavaju«, kaže sarajevska novinarka.
U veljači 2014. godine, u nekoliko gradova BiH izbili su neredi kojima su se ogorčeni, a nemoćni građani pobunili protiv besperspektivnosti, političke jalovosti, nepravde, neimaštine, pa i gladi. Izbilo je i nasilje, policija je brutalno uzvratila, spaljeno je nekoliko državnih zgrada, među kojima i zgrad Kantona Sarajevo, a djelomice je izgorio i Državni arhiv BiH. Spontani je bunt rezultirao pokušajem institucionalizacije nezadovoljstva kroz građanske plenume, koji su organizirani u Tuzli i u Sarajevu. Nidžara Ahmetašević aktivno je sudjelovala je u pokušajima da se ta energija nezadovoljstva oblikuje u političku snagu. Pokušaj je, čini se, propao, ali, ocjenjuje Ahmetašević, ne sasvim. »Mi smo gladni na sva tri jezika – to je bila jedna od glavnih parola naših prosvjeda«, kaže za naš list. »Pokret više ne postoji, ali postoji nešto drugo, što je vrlo važno, ali mnogi ne zamjećuju – mi smo se povezali. Postoje aktivisti i ljudi koji razmišljaju, komuniciraju i surađuju o socijalnoj pravdi i istinskim problemima ove zemlje, i povezani smo u cijeloj BiH. Apsolutno ne razgovaramo o entitetima, o vjerskim i nacionalnim razlikama jer, kako rekosmo – gladni smo na sva tri jezika«. Ahmetašević drži da je »ta povezanost jako važna«. »Pokušavamo pronaći način kako utjecati na društvo, kako osvijetliti i upozoriti na stvarne probleme. Organizirali smo se u nekoliko malih, ali snažnih i aktivnih kružoka, poput Otvorenog univerziteta u Sarajevu ili Radničkog univerziteta u Tuzli. Te su institucije pokrenuli ljudi koji su sudjelovali u protestima. Teško nam je, naravno, ali veza postoji, radimo, ne odustajemo – i to je jako važno«, kaže nam Nidžara Ahmetašević.
Poziv Tužiteljstva BiH Miloradu Dodiku za saslušanjem u Sarajevu, njegov odgovor da je za saslušanje spreman, ali samo u RS, te najava udruženja ratnih žrtava iz RS da će u ponedjeljak zbog tog zahtjeva prosvjedovati pred zgradom Tužiteljstva BiH u glavnome gradu – to su zasad, konkretne posljedice referenduma održanog 25. rujna na području Republike Srpske. Kako je poznato, Ustavni sud BiH taj je referendum zabranio, ali on je svejedno održan, polučivši gotovo aklamacijsku podršku kod 55 posto građana, koliko ih je izašlo na birališta. Dražana Lepir izvršna je direktorica nevladine organizacije »Oštra nula«, koja u Banja Luci, kako objašnjavaju na svojoj internet stranici, »slavi građansku hrabrost, upozorava na ignoranciju i pasivnost, osuđuje sve zločine i sjeća se svih žrtava«. Lepir za naš list ocjenjuje kako se ne treba radovati činjenici da čak 45 posto građana nije izašlo na referendum. »Kada govorimo o društvenoj svijesti, možemo mi odaziv i rezultate tumačiti kako god hoćemo, ali ako se bude razgovaralo o teritorijalnosti i samostalnosti Republike Srpske, tu neće biti dilema. Kakav god odaziv bio, čvrste su činjenice da je referendum održan, da je glasalo više od polovine birača što znači da je legalan, da je, ukratko – prošao. Politika je pobijedila, jasna je u stavovima, i to se ne može nikako drukčije interpretirati«, kaže Dražana Lepir. Ona »najbolnijom točkom« smatra upravo to – »da se referendum dogodio, i da je sad i to poglavlje otvoreno«. »Sad možemo samo čekati što će biti sljedeće. Dodik je očito dobio zeleno svjetlo da provede referendum i da svoju politiku istodobno svrsta na prorusku stranu. Tri dana prije referenduma, dok su u BiH svi pričali o novome ratu, njega je u Moskvi primio ruski predsjednik Vladimir Putin. Dodik je proveo referendum za koji se ne zna kamo vodi BiH. Podsjećam, njegova je partija za 2018. najavila referendum o samostalnosti RS«, nema iluzija Dražana Lepir.
Mile Lasić izvanredni je profesor politike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Bosna i Hercegovina njemu se danas čini poput »tri plutajuće platforme koje jedva još povezuju neke nevidljive niti, normalni grđani svih nacija, koji, ma koliko ih je ostalo, imaju razloga za zebnju«. »Naime«, nastavlja Lasić, »zahvaljujući našim dragim vođama, svim ‘većinama’ je odavno već razvučena pamet«. Tako Lasić komentira BiH nakon referenduma. Što se Hrvata u RS tiče, oni svi »mogu mogu stati u jedan oveći Komaričin autobus«. Dakako, kazat će, »grubo se šalim, kako bih ukazao na alarmantnost položaja Hrvata u ovom dijelu BiH. Činjenično, od predratnih 220.000 Hrvata s područja koja su pripala RS-u, ostalo je samo oko 15.000 Hrvata koji žive u svojim prijeratnim domovima i još ih otprilike toliko dolazi povremeno«. Iz toga je jasno »da ni u kom slučaju nisu mogli utjecati na rezultate referenduma«. A nije im se, kaže profesor, ni glasalo, jer kažu – »I nemamo zašto«. Hrvatska politika u BiH, pak, nešto je drugo: realno, »odnos hrvatske politike u BiH prema Miloradu Dodiku svodi se na njegov privatni odnos s Draganom Čovićem, hrvatskim članom Predsjedništva BiH i predsjednikom HDZ-a BiH. Privatno, njih se dvojica dobro razumiju i rado sastaju. Politički, taj je odnos kompliciran, jer Čović mora balansirati između čelnika srpskog i bošnjačkog naroda«. Uistinu, »cijela je BiH gubitnik, jer su se naši paralelni svjetovi još dalje razmakli povodom neustavno održanog referenduma u RS-u«, ocjenjuje za naš list Mile Lasić.
