Rat koji se ne vodi iz ideologije ili viših ciljeva, sukob u kojemu su pojmovi domovina, sloboda ili pravda nepoznati. Rat u kojemu je do sada poginulo više od 300 tisuća ljudi, mahom civila pobijenih na najokrutnije moguće načine, u kojemu je više od tri milijuna ljudi protjerano iz vlastitih domova.

Rat koji, s povremenim prekidima, traje već duže od 20 godina. I posljednje, ali ne najmanje važno, rat koji nikoga ne zanima.

Na ovaj rat malo tko obraća pažnju, a u svjetskoj javnosti je, za razliku od sukoba u Gazi ili Ukrajini, gotovo pa potpuno ignoriran. Rat u Darfuru, pokrajini na jugoistoku Sudana.

Sudanski pakao

Kada su prije nekoliko dana snage RSF-a, islamističke paravojske nakon 18 mjeseci opsade napokon ušle u grad El-Fasher koji je brojio oko 250.000 stanovnika, počeo je pokolj civila kakav se ne pamti još od zločina u Srebrenici.

Broj poklanih i pobijenih, doslovno raskidanih civila broji se u tisućama, a svjedok genocida su satelitske snimke na kojima su vidljive hrpe leševa na ulicama, ali i ogromne lokve ljudske krvi koje su prašnjave, makadamske ceste pretvorile u kaljuže… I posljednje je to poglavlje sukoba koji se vodi između sudanske regularne vojske i islamističkih pobunjenika. Pri tome ovaj pojam »regularna sudanska vojska« treba uzeti s velikom rezervom.

Naime, aktualni predsjednik Sudana, general Abdel Fattah al-Burhan na vlast je došao prije četiri godine, ali ne izborima već vojnim udarom, u vrijeme kada se situacija u Sudanu malo stabilizirala i primirila. No godinu i pol kasnije, njegov zamjenik Muhammad Hamdan Daglo, koji pod kontrolom drži RSF, paravojnu postrojbu sastavljenu od islamista i nastalu od Janjaweed milicije koja je proteklih desetljeća palila i žarila po Darfouru na jugu zemlje, odlučio je svrgnuti svoga šefa.

U samom glavnom gradu Kartumu počele su krajem 2023. žestoke borbe između sudanske vojske i RSF-a u kojima je poginulo više od 400 osoba. Sudanska vojska obranila je glavni grad, a RSF se povukao na jug, u Darfur kojim je u kratko vrijeme ovladao s izuzetkom grada El-Fashera.

Iako se pažnja međunarodne javnosti svodi gotovo na nulu, u Sudanu i tamošnjem sukobu isprepliću se interesi nekoliko zemalja. Prilično su aktivno uključeni Ujedinjeni Arapski Emirati, Turska, Egipat, Katar, Rusija, Iran, pa čak jednim dijelom i Ukrajina.

Ujedinjeni Arapski Emirati glavni su sponzor islamističkog RSF-a kojima dostavljaju oružje i opremu, a za uzvrat uzimaju zlato koje RSF ropskim radom rudari iz nalazišta u Darfuru. Egiptui je cilj održati SAF na vlasti kao manje zlo kako bi koliko toliko stabilnim držao granicu na Nilu – Saudijska Arabija vidi sukob u Sudanu kao priliku da izgradi svoj regionalni utjecaj, baš kao i Turska.

Rusija pak isporučuje oružje zaraćenim stranama, ali i sama upravlja, preko svojih paravojnih postrojbi poput zloglasnog Wagnera, iskopima zlata. Ukrajina pak nema izravan interes u Sudanu, ali tamo su njihove specijalne postrojbe napadale ruske instalacije i plaćenike kao dio specijalnog rata i ideje da Rusi neće biti sigurni ni na jednom dijelu svijeta.

Globalna ravnodušnost

U takvoj klimi i takvom okruženju, žrtve ne padaju samo pod kišom metaka i udarcima mačeta.

Procjenjuje se kako će do kraja godine gotovo polovina stanovnika Sudana, odnosno oko 25 milijuna ljudi biti u opasnosti od gladi, pri čemu bi nekoliko stotina tisuća ljudi moglo umrijeti zbog nedostatka hrane. Broj izbjeglica koji se u okolnim zemljama očekuje tijekom nekoliko sljedećih mjeseci mjeri se u milijunima, što bi moglo dodatno destabilizirati zemlje poput Somalije ili Etiopije gdje će nesretnici probati naći zaklon i utočište.

Situacija na rogu Afrike sve je teža, no reakcija svijeta, za sada, još uvijek nema. Sjedinjene Američke Države. Glavni strateški igrač na globalnoj razini, zauzete su Kinom, Rusijom, Gazom, ali i carinskim ratom s razvijenim dijelom svijeta. Kina još uvijek nije uvrstila, ako se izuzme zlato, resursima siromašan dio Afrike na svoju kartu interesa.

– Svijet ne smije okrenuti leđa sudanskoj krizi koja postaje sve gora i gora. Ovo je katastrofa zapanjujućih razmjera po svojoj brutalnosti, ustvrdio je nedavno glavni tajnik UN-a Antonio Guterres na lokalnoj konferenciji koja se održavala u etiopskom glavnom gradu Addis Abebi gdje je otkriven i podatak kako najmanje 15 milijuna djece u Sudanu treba hitnu humanitarnu pomoć.

No na tome je, više ili manje, sve ostalo. Ujedinjeni narodi organiziraju dostavu pomoći koliko god je to u ovome trenutku moguće, no njen dobar dio završava u skladištima SAF-a ili RSF-a, bez stvarnog učinka na stanje među civilima.

Ovaj rat, koji u stvari predstavlja sirovu borbu za prevlast nad teritorijem i rudnim bogatstvima, ali i borbu za utjecaj na regionalnoj političkoj sceni, ovisi samo i isključivo o dvije osobe. Prva je general Abdel Fatah al-Burhan koji je Sudanom ovladao 2019. godine, da bi se nekoliko mjeseci potom »proslavio« masakrom u Kartumu.

Tada je zapovjedio SAF-u da silom razbije prosvjede koji su se odvijali na ulicama glavnog grada, pri čemu je nekoliko stotina ljudi ubijeno, gotovo tisuću ih je ranjeno, a SAF-ovi vojnici »usput« su izvršili i stotinjak silovanja na ulicama glavnog grada. Po dolasku na vlast odmah je u cijeloj zemlji isključio internet kako bi smanjio komunikaciju s ostatkom svijeta na najmanju moguću mjeru, nepoćudni novinari, intelektualci kojih je tada bilo u trgovima su zatvoreni, a sudbina većine njih i dalje je nepoznata.

Gospodar smrti

Drugi gospodar rata u Sudanu je Mohamed Hamdan Dagolo, vođa RSF-a, islamističke paravojne postrojbe koja sada broji nekoliko stotina tisuća dobro naoružanih pripadnika. Rođen 1974. ili 1975., Dagolo je nakon nekoliko razreda osnovne škole završio svoje školovanje i počeo trgovati devama u Darfuru, siromašnom jugu zemlje u kojemu je pravu vlast imala paramilicija Jajnaweed, poznata po tome što su ubijali sve ne-arape na koje bi naišli.

U nekome trenutku Dagolo se priključuje Janjaweedu, a njegova grupa uskoro čini jedan od većih pokolja. Uništili su cijelo selo u Darfuru pri čemu je pobijeno nekoliko stotina ljudi, žena i djece.

Dagolo uskoro stječe ugled među svojim suborcima i penje se u rangu na jednu od vodećih pozicija u Janjaweedu. No potom eliminira većinu svojih protivnika, a islamističku paramiliciju, do tada naoružanu većinom mačetama i primitivnim vatrenim oružjem, nerijetko zaostalim još iz doba kolonijalnih vladara Sudana, transformira u jake paravojne snage.

Zlatom, novcem od otkupnina i pljačkaškog plijena naoružava svoje vojnike suvremenim oružjem i vozilima, a skupinu preimenuje u RSF. U to vrijeme dolazi i u kontakt s al-Burhanom, ujedinjuju snage i 2019. zauzimaju cijelu državu, no raskol do kojeg je došlo prilikom »podjele plijena« rezultirao je sada već dvogodišnjim sukobom u ratu koji u Darfuru traje još od 2003. godine.

Padom el-Fashera u kojemu su snage SAF-a držale položaje Dagolo je zaokružio kontrolu nad južnim i istočnim dijelom zemlje. No teško je procjeniti hoće li SAF, odnosno al-Burhan pokušati ponovo preuzeti kontrolu nad tim područjem jer procijene govore kako njegova vojska nema dovoljno snage za napadačku misiju protiv RSF-a. S druge strane, zlatom bogati jugoistočni Sudan primamljiv je cilj kojim bi al-Burhan rado ponovo ovladao.

I kakav god na kraju ishod ratnih operacija između dviju vojski bio jasno je samo jedno. Stradat će civili na koje se nitko ne obazire i koji nisu u ovom sukobu čak ni žeton na koji ijedna strana obazire bilo kakvu pozornost.

Jer dvojici gospodara rata o kojima ovisi sudbina ovog dijela svijeta ljudi predstavljaju samo smetnju, ili, u najboljem slučaju, radnu snagu koja će besplatno dok ne umre raditi na nalazištima zlata.