Višetjedni udari iz zraka gotovo su izbrisali infrastrukturu cijele zemlje. Tisućama tona eksploziva američke su snage gađale iz zraka sve što je imalo koliku-toliku stratešku vrijednost – vojne položaje i skladišta, prometnice, industrijski objekti.

Time bi se, bar se tako mislilo u Bijeloj kući, slomila volja i snaga režima, ali i potaknula pobuna naroda. Ideja s kojom se ušlo u napad bila je jednostavna, suvremeno oružje i tehnološka nadmoć brzo će donijeti pobjedu.

Marinci koji su brodovima putovali prema ratištu, njih oko četiri tisuće, bilo je uvjereno kako će sam kopneni rat biti kratak. Iskrcavanje na strateški važnom položaju i prvi sukobi na tlu pokazali su suprotno. Neprijatelj se nije držao linija, koristio je zasjede, mine i noćne napade, a svaka vojna operacija koju bi marinci poduzeli izvan baze stvarala je među lokalnim stanovništvom dodatno neprijateljstvo…

Nije ovo opis trenutnog sukoba na Bliskom istoku, nego opis stanja iz ožujka 1965. i početka sukoba američkih snaga u Vijetnamu. Iskrcavanja marinaca u Da Nangu i sukoba koji će prerasti u dogotrajni, desetogodišnji rat. Rat u kojem je živote izgubilo 58 tisuća američkih vojnika.

Bez pješaštva

I sada je veliko pitanje na koje nitko nema potpuno siguran odgovor: hoće li Iran prerasti u novi Vijetnam?

– Za sada još uvijek neće. Samo ratovanje iz zraka neće stvoriti novi Vijetnam.

Kontingent od 2.500 marinaca koji trenutno putuje prema Bliskom istoku nije dovoljan za ozbiljnije akcije, a mislim da, za sada, neće biti slanja pješaštva. Jednostavno, da bi se Iran pretvorio u novi Vijetnam, broj vojnika koje bi SAD trebao poslati na teren je ogroman.

Rat u Iranu, ukoliko ne uspije s američke točke gledišta, može biti simbolički Vijetnam u smislu neuspjeha, ali ne vjerujem da može postati novi Vijetnam u smislu gubitaka, smatra dr. Tvrtko Jakovina, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U eventualnom otvaranju pješačkih sukoba s Iranom, ukoliko do njih ipak dođe, nekoliko je sličnosti sa situacijom na početku rata u Vijetnamu. I tada i sada vjerovalo se u brzu pobjedu, podcjenjivao se neprijatelj i njegova sposobnost asimetričnog ratovanja.

Tadašnji američki predsjednik Lyndon Johnson, baš kao sada i Donald Trump, vjerovao je kako se sukob može precizno dozirati i kontrolirati. Bila je to zabluda, a oba sukoba otela su se kontroli Washingtona.

Rat u Vijetnamu zato što je bio previše spor, borbe su se kapilarno uvlačile po cijeloj širini bojišnice. U Iranu zato što je sukob prebrz, a Teheran vuče poteze koji sada ne dozvoljavaju Trumpu častan uzmak i povlačenje.

Tu je i cijeli niz razlika u odnosu na sukob u Vijetnamu od prije šezdeset godina. U Vijetnamu se odvijao gerilski rat, s teško raspoznatljivim neprijateljem. Nerijetko, bar u prvoj fazi rata, borci Vietkonga danju su bili seljaci i farmeri, noću ratnici.

U Iranu SAD ratuje protiv jasno definiranih i ustrojenih formacija. Razlika je i u tehnologiji. Dok su se Vietkongovci oslanjali na ručno pješačko naoružanje i improvizirane eksplozive, Iran raspolaže visoko tehnološkim oružjem, raketama, dronovima, satelitskim navođenjem i precizniom projektilima.

Ipak, tehnologija ratovanja danas je potpuno drugačije nego krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Bez medijske kontrole

– Iran neće biti novi Vijetnam jer SAD nema razloga na bojišnicu slati pješaštvo. Zašto slati ljude ako možeš slati tehniku.

Na taj se način minimaliziraju gubici, pa broj američkih žrtava, čak i da se rat produži godinama, zasigurno ne bi bio kao u Vijetnamu, kaže dr. Gordan Akrap, prorektor Sveučilišta obrane i sigurnosti »Dr. Franjo Tuđman« iz Zagreba.

I dok su, s jedne strane, situacije na bojišnici u Da Nangu i Bandar Abbasu u nekim stvarima slične, politički okvir Johnsona i Trumpa dijametralno je suprotan.

Dok je u to vrijeme Johnson, tijekom prve godine svoga mandata bio izrazito popularan, s jakom podrškom u kongresu ali i percepcijom američke javnosti koja vjeruje u njegov kredibilitet, kod Trumpa je stanje drugačije.

On balansira između snažne podrške republikanaca i pripadnika pokreta MAGA te protivljenja dijela kongresa, senata, ali i međunarodne zajednice.

Dok je Bijela kuća 1965. mogla kontrolirati medijsku sliku sukoba, danas takva mogućnost ne postoji. Svaki raketni udar, svaki veći okršaj završava na naslovnicama svjetskih medija u samo nekoliko minuta.

Kako će se doista sukob na Bliskom istoku razvijati, vrlo je teško predvidjeti, ali da će Iran postati novi Vijetnam, malo je vjerojatno.

S druge strane, Iran bi simbolički mogao postati novi Vijetnam, kao primjer ambicioznog, ali neuspjelog rata koji nije uspio ostvariti cilj onih koji su ga pokrenuli.