U susjednoj Italiji, gdje od doba Mussolinija nije bilo takve idolatrije prema nekom vođi, šaljivdžije bi nakon izbora za predsjednika Republike mogle klicati »I poslije Giorgia Napolitana Giorgio Napolitano»
I poslije Tita Tito – klicale su one davne 1980. brojne njegove jugoslavenske pristalice kada je 4. svibnja buknula vijest o maršalovoj smrti. U susjednoj Italiji, gdje od doba Mussolinija nije bilo takve idolatrije prema nekom vođi, šaljivdžije bi nakon izbora za predsjednika Republike mogle klicati »I poslije Giorgia Napolitana Giorgio Napolitano» nakon što je ovaj »poletarac«, rođen 1925. godine, dobio i drugi mandat za predsjednika Republike.
Po onoj korak natrag, dva naprijed, Giorgio Napoletano je najprije dao ostavku na mjesto predsjednika Republike da bi mogao postati to isto, novi-stari talijanski predsjednik. Valja poštivati proceduru, a u ovom slučaju »etiketa« paradoksalno veli da je, da bi mogao izreći prisegu u 17 sati kao novoizabrani prvi čovjek Italije pred oba doma tamošnjeg Parlamenta, najprije morao potpisati formalnu ostavku. Odmah po ostavci je skinuta zastava s palače na Quirinaleu, jednom od slavnih sedam rimskih brežuljaka, na kojem stoluje predsjednik Republike. Italija je po protokolu svečano i itekako zvučno inaugurirala svoga predsjednika, 11. i 12. po redu na ovoj stolici. Dok je Napolitano brinuo svoje brige oko polaganja zakletve talijanskom narodu, s jednog drugog slavnog rimskog brežuljka, Gianicola, podno Garibaldijeve statue je počela artiljerijska paljba. Taj 21 hitac u inauguraciji predsjednika Republike je zvučna kulisa njegovog novog sedmogodišnjeg obavljanja najviše političke funkcije u zemlji. Na Gianicolu je postavljen top koji inače puca točno u podne. Običaj je uveo papa Pio IX. 1847. godine da bi zvona rimskih crkvi zvonila u isto vrijeme.
Dvojicu veterana veže blisko proljetno razdoblje, ovaj mlađi je »reizabran« krajem travnja, Tito je rođen 7. svibnja, a umro je 4. svibnja. Ista im je i famozna brojka 88. Tito je umro u 88. pa se diljem zemlje govorilo o »88 ruža za Druga Tita«. Sada je napuljski komunist od 11. postao 12. predsjednik Italije u Titovoj dobi kada se Jugoslavija opraštala od njega. Sve u šali, što je tiče talijanske »orijentacije na mlade«, čuje se da bi Giorgio Napolitano, koji je tamošnji doživotni senator, s obzirom na sedam predsjedničkih godina, mogao postati i doživotni predsjednik Republike.
Bez obzira što dolazi s ljevice, Toto Cotugno za nj ne bi mogao pjevati kao za Sandra Pertinija »Un partigiano come presidente«. Mladi Napolitano, koji je ušao u povijest kao jedini predsjednik Italije s dva mandata, bio je član GUF-a, Fašističke sveučilišne mladeži, ali je 1945. prešao »na sasvim suprotnu, lijevu stranu«. Postao je komunist i brzo je napredovao, sve na tragu slavnog Palmira Togliattija, povratnika iz SSSR-a. Napolitano je bio na prosovjetskom valu, sam je po gušenju mađarske revolucije 1956. godine rekao »Sovjetska intervencija je pridonijela da Mađarska izbjegne kaos i kontrarevoluciju, pridonijela je i miru u svijetu«.
Godine donose mudrost, Napolitano je kasnije smještan na »desnicu KPI«. Očito je da ima liderske crte, da ga nije bilo tko zna kada bi bio presječen gordijski predsjednički čvor, koji su zamrsile nesposobne stranke bezličnih političara. Čovjek koji ima ukusa te je zaljubljenik u Capri i Stromboli, prvu veću manifestaciju je doživio sa Sicilije dok stalno »antiprotivni« Beppe Grillo »maršira na Rim«. Župnik Luciano D’Arrigo je nakon objave o 500 »da« za Napolitana zazvonio sa zvonika crkve San Vincenza. To je priznanje Giorgiju jer je zadržao trajektnu liniju prema Napulju, koju je i sam koristio. Time je izbjegnuta i propast otočne bolnice u Lipariju.
Giorgio Napolitano je bio dotaknuo i vazda bolni zub, pitanje fojbi, jama u koje su u ratnim i poratnim danima neki komunisti ubijali i bacali u istarske i frijulanske jame neistomišljenike, često i nedužne ljude, većinom Talijane. Na tamošnji Dan sjećanja 10. veljače 2006. godine je par mjeseci prije prvog izbora 10. svibnja 2006. za stradanja Talijana prozvao »slavensku krvoločnu mržnju«. Na takva pitanja trebaju odgovoriti povjesničari da talijansko-hrvatski odnosi ne upadnu u fojbe.
