Nekoliko dana prije početka nogometnog Svjetskog prvenstva koje se ovih tjedana igra u Kataru, televizijski reporter Rasmus Tantholdt i njegov kamerman Anders Bach izvještavali su, bar kako se običnom gledatelju čini, s jedne ničim posebne ulice u Dohi uživo za danski kanal TV2.

Međutim, ubrzo je najnormalnije izvještavanje krenula prekidati skupina katarskih »sigurnosnih dužnosnika« koji nisu previše marili za novinarske akreditacije oko vrata medijskih radnika, navodeći kako se u kulturalnom selu Katara u kojem se nalaze ne smije snimati. Iako nam čari ovog televizijskog isječka koji je postao viralan na internetu ne otkrivaju baš cijeli kontekst ovog nemilog susreta, događaj je prisilio Katarski ured za međunarodne medije da se svojim gostima ispričaju te, umjesto inzistiranja na poštivanju unaprijed zadanih pravila, pokušaju umanjiti već nastalu štetu. No, brza i instinktivna reakcija katarskog represivnog aparata na terenu pokazala je da njezin krvožilni sustav nije do svake svoje kapilare donio najnovije informacije iz srca odlučivanja – da su oči svjetske javnosti sada uprte u ovu malu, a iznimno bogatu zemlju i da svaki pendrek ima zadatak nabiti usiljeni smiješak i trčkarati među novopridošlim gostima ponavljajući najkurtoazniju od svih fraza, onu »kako vam mogu pomoći?«.

Rekreativno debatiranje

Katarsko domaćinstvo Svjetskog nogometnog prvenstva izaziva jednu od najvećih, najopširnijih, ali i najkompleksnijih tema za opće rekreativno debatiranje diljem svijeta još od onog trenutka 2010. godine kada je omotnicu s imenom ove zemlje pred brojnim auditorijem otvorio tadašnji predsjednik FIFA-e Sepp Blatter. Politička, organizacijsko-logistička, sportska pa i moralna problematika turnira Katar 2022 u određenoj je mjeri razotkrila vrhovnu misiju koju svaka zemlja organizator sportskog događaja ovakve veličine sama pred sebe stavlja. Najnoviji katarsko-danski poučak tek je mali simbol štekanja u kulminacijskoj fazi projiciranja što idealnije slike prema zainteresiranoj i poluzainteresiranoj svjetskoj publici, uz pometanje svih problema s ulica pod široki tepih razvučen za uvažene i imućne posjetitelje, što su zadaci koje poluotočna monarhijica jednostavno nije u stanju izvršiti lakoćom svojih zapadnih saveznika.

Međutim, iako je rasprava o Kataru sjedinila mnoštvo kvalitetnih argumenata s visoko postavljenim nacrtima društvenih i političkih standarda koje kod bliskoistočnih despota želimo vidjeti na djelu, iz dominantne perspektive koja prožima medijski diskurs curi naporno i samosvrsishodno eurocentrično licemjerstvo koje je sva zla svijeta najednom koncentriralo u udaljenu metu na koju je sa sigurne distance prelako lajati. Katar je umjesto fenomena koji će nam pružiti savršen uvid u ulogu autoritarnih diktatura u globalno-integriranom ekonomskom sistemu postao tzv. »low-hanging fruit«, odnosno tematski predmet za čije je kritiziranje potrebno uložiti ekstremno malo rizika, bez strahovanja po vlastitu egzistenciju, radno mjesto ili »cancelling« tj. po našu »otkazivanje«, dok su potencijalna korist i publicitet koji se mogu steći ogromni. Jer, ako se glasno dereš da susjed u svom dvorištu ima mrtva tijela, nije vjerojatno da to činiš zbog pijeteta prema žrtvama, već iz nade da se nitko neće htjeti interesirati za kosture u tvojim ormarima.

Pranje ugleda

U žargonu engleskog jezika riječ »sportswashing« ustalila se uz srodne koncepte »whitewashinga« i »pinkwashinga«, pojmove koji označavaju glancanje imidža i dizanje ugleda nekog entiteta – države, korporacije, organizacije, pa čak i pojedinaca – pomoću marketinških strategija kao što je brending da bi se asocijacije koje se uz taj entitet vežu redefinirale. Katar već barem trideset godina koristi upravo sport, društveni element koji prožima i spaja sve od pamtivijeka poznate ljudske zajednice, da bi se u krugovima međunarodne diplomacije, gospodarskih i političkih elita, ali i u poimanjima prosječnog konzumenta medijskog sadržaja povezao uz vrhunske sportske zvijezde, vrhunsku infrastrukturu, kvalitetnu organizaciju, te najvažnije, zajedničku strast prema svemu pozitivnom što sport sa sobom nosi.

Katarsko pranje ugleda sportom započeto je još osnutkom teniskog turnira za muškarce u Dohi 1993. godine, kada su u polupustinjski grad nahrlile zvijezde poput Borisa Beckera, Gorana Ivaniševića i Stefana Edberga, nastavilo njegovim proširivanjem i na žensku konkurenciju početkom milenija, no shvativši da je samo nogomet igra vrijedna njihovih ambicija, katarski su šeici unutar dvije godine u jeku tadašnje globalne krize skovali dva mega-plana – uspješnu kandidaturu Svjetskog prvenstva i kupovinu tada još ne toliko popularnog francuskog kluba Paris Saint-Germain.

Ovaj je klub od 2011. do danas postao jedan od najpoželjnijih sportskih poslodavaca na svijetu, toliko moćan da je u stanju gotovo neograničeno upumpavati neviđene stotine milijuna eura u francusku metropolu bez puno bojazni o ozbiljnim posljedicama koje dolaze s kršenjima pravila poštenog natjecanja. No, čak i dugoročno vođenje ultravelikog kluba uz bombastične transfere najboljih nogometaša na svijetu označava relativno jednostavnu obvezu za koju je uglavnom zadužen jedan čovjek, katarski milijarder Nasser Al-Khelaifi.

Organizacija najvećeg i najpraćenijeg sportskog turnira na svijetu iziskivala je još veće investicije, gradnju nove sportske infrastrukture svjetske klase te nezamislivo kompleksnu i ogromnu logističku mašineriju oko smještaja i transporta navijačkih masa, pri čemu plaćanje 220 milijuna eura za jednog igrača PSG-a u usporedbi nije ništa nego upisivanje mnoštva nula na obvezujući komad papira.

Ipak, Katar je svojim primjerom na najzorniji način prikazao kako ništa nije problem kad novca imaš i kako se novcem na ovom svijetu može kupiti stvarno sve, pa tako i Morgan Freeman, točnije njegov nastup na svečanosti otvaranja SP-a na veličanstvenom stadionu Al-Bayt, ambasadorska funkcija za vodeće PR lice Katara 2022., ono koje su unajmili od Davida Beckhama, ali i navijače. Vodeći su zapadni mediji opširno pisali o katarskoj akviziciji 1.600 influencera, 50 iz svake nacije sudionika natjecanja, kojima su pronicljivi arapski biznismeni u sklopu programa »Fan Leader Network« platili da oduševljeno kliču i mašući ogromnim zastavama svojih država promoviraju Katar i Svjetsko prvenstvo na društvenim mrežama. Kome treba sportska tradicija, kultura te nacionalna strast za nogometom kad se ljudske emocije za potrebe kamera mogu rentati, s pravom se pitaju katarski šeici koji završetak aktualnog cirkusa u njihovom dvorištu ne čekaju skrštenih ruku. Basnoslovna količina katarskih rijala već je uložena da bi motoristička trkaća staza bila prilagođena i za trkače Formule 1, sportsko-medijski spektakl koji će u Dohu svake godine dovoditi svjetske jet-set celebrityje najveće kupovne moći i utjecaja.

Politika po dinastiji Thani

Katar nije izoliran od širih regionalnih trendova kojim se na jedinstven način upravlja bogatstvom stečenim na eksploataciji nafte i zemnog plina iz resursima obilnog Perzijskog zaljeva. Ova bradavica na Arapskom poluotoku, tek nešto veća od Kosova, izrasla je iz konteksta povijesno-političkog razvoja zapadne Azije koji se primjenjuje i na susjede Bahrein, te Dubai i Abu Dhabi, odnosno Ujedinjene Arapske Emirate. Katarskom monarhijom već više od 150 godina vlada dinastija Thani, držači sve tri poluge kojima na Zapadu definiramo vlast – izvršnu, legislativnu i sudsku – uz izabrane operativce političkog kabineta koje osobno izabire monarh kao najmoćnija osoba u državi, trenutno emir Tamim bin Hamad Al Thani.

U zemlji u kojoj živi između 2,5 i 3 milijuna ljudi, tek desetak posto posjeduje migrantima nedostižno katarsko državljanstvo i ograničena politička prava koja im s državljanstvom pripadaju, no udio od oko 300 tisuća Kataraca vjerojatno ne spava preteško zbog manjka osobnih sloboda unutar svoje zemlje, budući da njihov godišnji dohodak cijelu zemlju diže u top 5 svjetskih država s najvećim BDP-om po glavi stanovnika. Tolika koncentracija bogatstva, moći, ali i populacije (80 posto stanovništva Katara živi u Dohi) na jednom mjestu rezultat je historijskog održavanja kontrole nad teritorijem koji nikad nije pokoren i devastiran od strane kolonizatora, kao i potpune trgovinske integracije u globalne tokove energenata još od kraja Prvog svjetskog rata. Nekoć kao trgovačko središte koje je povezivalo britanske kolonije, od Indije/Pakistana preko Perzije do istočnog Mediterana, katarska je dinastija Thani učvrstila svoju kontrolu nad poluotokom postavši britanskim protektoratom, a sve pretendente na svoju poziciju otjerala utemeljivši se na linearnom, anti-demokratskom smjeru političkog odlučivanja, striktnim zakonima, bespoštednom pokoravanju autoriteta vrhovnog monarha i njemu lojalnih institucija, ultrakonzervativnim društvenim vrijednostima te ekstremnom patrijarhatu. Znajući kako su tijekom povijesti prolazile političke zajednice i njihove vlasti čije su resurse htjeli opljačkati bogatiji i moćniji predatori, ovakva je vladavina vjerojatno bila najsigurniji način da se interesi vladajućih aristokrata osiguraju, pa je u paktu s Britancima koji su regijom upravljali u svom interesu, Katar ostao zaštićen od razornih ambicija Osmanskog carstva.

Tijekom regionalne povijesti bogate klanskim sukobima i razmiricama koje su se odražavale na političku situaciju u Kataru i okolnim monarhijama, dinastija Thani bila je i ostala saveznik Zapada, dok je nakon proglašavanja nezavisnosti 1971. godine stekla razinu autonomije na kojoj bi joj zavidio i nemali broj europskih zemalja. Katar je danas u zapadnu političko-ekonomsku strukturu integriran i vojno, pa se na njihovom teritoriju nalazi najveća američka vojna baza u cijeloj zapadnoj Aziji. Također, kao uvoznik francuskog, njemačkog, britanskog i američkog oružja čija se trgovina u proteklim godinama vrti u milijardama dolara, Katar je svoje prste imao i u imperijalističkoj intervenciji i potpunom razaranju Gadafijeve Libije 2011. godine, dok su samostalnost u vanjskim poslovima pokazali milijunskim financiranjem terorističkih fundamentalističkih skupina kao što je Al-Nusra u Siriji te sudjelovanjem u brutalnom ratu Saudijske Arabije na Jemen, daleko najsiromašniju zemlju Arapskog poluotoka. Naravno, sve ove prljave rabote, koje niti s povećanom međunarodnom pozornošću nisu dobile gotovo nikakav odjek, nisu rezultirale negativnim posljedicama po arapske monarhije. Ekonomskih sankcija i trgovinske blokade zbog manjka demokracije nema, Katar i prijatelji bez obzira na jasne tokove novca i oružja nisu proglašeni terorističkim režimima, a Katar nije trebao dugo čekati niti na razrješenje regionalne obiteljske svađe s još kriminalnijom Saudijskom Arabijom, pa među braćom ponovno vladaju idilični odnosi.

Hoteli od krvi

Kao i Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar je u protekla dva desetljeća shvatio da nacionalna ekonomija ne može vječno opstati na monokulturi naftnog i plinskog biznisa. Također, kao i Dubai, Doha se želi promaknuti u turističku destinaciju za bjelosvjetsku buržoaziju, najbogatije od najbogatijih, koji će za ovo iskustvo morati proći filtere najrigoroznijih mogućih imovinskih standarda. Sukladno zadanim ciljevima, pretvaranje tog grada u jedinstvenu, neviđenu atrakciju uistinu grandioznih arhitektonskih postignuća presvučenim u za mnoge neukusni kič i dekadenciju, građevinski je sektor promaknulo u najaktivniju produktivnu djelatnost u zemlji, branšu koja privlači brojnu azijsku sirotinju. K tome, sadržaj kojeg nadprosječno informiran čovjek zna o Kataru do kraja se iscrpljuje sa spominjanjem njihovih medijskih carstava Al Jazeera i Bein, te navođenjem činjenice da je Qatar Airways jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, posebno orijentirana na – njima prejeftin – zračni prijevoz robe.

Ono što je puno manje poznato jest da katarski kapital, koncentriran u tzv. Katarskom investicijskom autoritetu, prema navodima Associated Pressa i Reutersa, raspolaže imovinom vrijednom abnormalnih 300 milijardi dolara, pri čemu ovaj investicijski fond svoje vlasničke udjele ima u nekim od najvećih svjetskih komercijalnih banaka i korporacija, kao što su Credit Suisse, Barclays ili Volkswagen. Prema pisanju britanskog Daily Telegrapha, katarski su fondovi najveći pojedinačni upravitelj terena i nekretnina u Londonu, vlasnik koji u tom gradu raspolaže s više posjeda nego same londonske vlasti, što na šokantan način ilustrira premreženost međunarodnog kapitala te ekstremno liberalan odnos samoproglašenih demokratskih perjanica prema financijskim i nekretninskim investicijama bez obzira na prirodu režima iz kojeg para dolazi i prema dilovima s prijateljskim diktaturama.

Ipak, primarni problem s Katarom nalazi se u osnovnom načinu akumulacije tog kapitala. Njihov sustavni radni odnos prema migrantskim radnicima, koji bez imalo pretjerivanja moderno dužničko ropstvo spaja s elementima robovlasništva od prije par stotina godina, u arapskom je svijetu znan kao kafala. Taj sistem pribavljanja strane, jeftine radne snage pod uvjetima njihovog vezanja za poslodavca koji ih je u zemlju doveo, već je godinama norma u svim tamošnjim monarhijama, nažalost sve više prisutna i u Europi i Hrvatskoj pod izlikom nedostatka radne snage i potrebe za uvozom stranaca. Velik broj radnika iz Nepala, Indije, Pakistana, Šri Lanke, Bangladeša, Filipina i drugih afričkih i azijskih zemalja u potrazi boljeg života za sebe i svoje obitelji biva prisiljeno prihvatiti radne uvjete bez prava na radničko, sindikalno organiziranje, bez prava na štrajk, bez osnovnih uvjeta zaštite na radu, te bez – onog jedinog što s pozicije radnika razlikuje feudalizam od kapitalizma – prava na promjenu poslodavca i stjecanje boljeg radnog mjesta.

Redovita praksa koju pravi graditelji katarskog ekonomskog čuda prolaze započinje s plaćanjem avansa tvrtki koja će za njih ishodovati boravišne i radne dozvole u novoj zemlji, da bi im, bačenima u dug prije nego su počeli zarađivati za svoj kruh, robovlasnik oduzeo putovnicu i dokumente temeljem kojih u Kataru smiju boraviti. U potpunosti nezaštićene od strane države, migrantske se radnike pod prijetnjom deportacije potkrada neisplatom, kašnjenjem ili umanjenim plaćama, smješta u nehumane uvjete života s dvoznamenkastim brojem kolega u jednom »stanu« u tzv. industrijskoj zoni Dohe, te zabranjuje da van radnog vremena posjete bogati urbani centar. Brutalna eksploatacija, iznimno težak fizički rad na temperaturama stvorenim samo za pustinjske kaktuse, čak i najzdravije ljude u vrhuncu fizičke i mentalne snage cijedi do granica izdržljivosti, stoga ne čudi brojka od 6.500 ljudi koji su u proteklom desetljeću svoje živote doslovno utkali u renovaciju jednog, izgradnju sedam novih velebnih nogometnih stadiona i konstrukciju ostalih građevinskih megalomanija poput luksuznih katarskih hotela. Takav je rad dodatne desetke tisuća ljudi ostavio s ozbiljnim zdravstvenim problemima od kojih se vjerojatno nikada neće oporaviti, vraćajući ih siromašnim matičnim zemljama kao poluinvalide, dok se kapital kao vampir šepuri blještavilom napojenim krvlju tih mladih ljudi.

Partneri u »zločinu«

Uz ostale teme rasprave o Kataru, sveprisutna digitalna kontrola u Kataru koja ne počinje i ne završava s nesretnim radnicima ostala je donekle zanemarena. Praćenje ljudi koji u ovoj zemlji borave ne predstavlja velik problem za katarske vlasti s obzirom na to da je u ovu zemlju moguće ući na vrlo ograničen broj načina – slijetanjem na jedan od dva aerodroma u državi, pristajanjem u jednu od dvije morske luke, po jednoj u Dohi i gradu Hamad, te kopnenim putem samo preko dva granična prijelaza. Premalo je kontroverzi izazvala i aplikacija Hayya, nužna za sve koji osobno žele prisustvovati utakmicama Svjetskog prvenstva, što je slučaj koji nam kaže kako je distopija visokotehnološkog digitalnog nadzora jedan od raznih elemenata koji je Katar bez mnogo premišljanja uvezao sa Zapada.

Međutim, za grijehe rigoroznog procesa identifikacije i digitalnog evidentiranja navijača treba prije svega prozvati FIFA-u, svjetsku nogometnu federaciju, subjekt kojem niti jedan nacionalni pravni sustav ne može stati na kraj, niti kada bi htio. Za ovu transnacionalnu kriminalnu organizaciju, kojoj su korupcija i zakulisna ekonomska podmazivanja omiljeni način organiziranje svog najdragocjenijeg spektakla, upravo režimi poput Katara predstavljaju savršene partnere u kreiranju profiterske rapsodije. Dovoljan je samo kratak pogled na povijest proteklih Svjetskih prvenstava da bismo na toj listi zatekli Kataru slične slučajeve te slučajeve mnogo problematičnije od Rusije 2018., kao što su odigrani turniri u Mussolinijevoj Italiji 1934. godine ili u vojnom huntom upravljanoj Argentini 1978. FIFA i Katar idealni su suradnici i kada je riječ o ušutkavanju kritičara, što pokazuje prijetnja ozbiljnim disciplinskim mjerama za reprezentacije koje se usude istaknuti trake s duginim bojama. Ove bi disciplinske mjere na skandalozan način – za zelenim stolom podijeljenim žutim kartonima igračima – direktno utjecale na integritet natjecanja, pa s izrazito političkog, no ne i sportskog stajališta ostaje žal što se nacionalni savezi nisu odlučili na testiranje FIFA-ine odlučnosti.

S političkog bi stajališta bilo mnogo transparentnije kada bi FIFA, umjesto da sramotnim istupima njena predsjednika Giannija Infantina pokuša opravdavati svoje poteze i katarske zločine, buduća Svjetska prvenstva dodjeljivala pobjednicima javne i otvorene aukcije. Osim što bi se s cijelog procesa skinula ofucana fasada, otvorio bi se mnogo veći prostor za kritike nacionalnih država koje sport ne vide kao element ključan za opće-društveno i psihofizičko zdravlje naroda, već kao način pranja, zamračivanja i pretakanja javnog novca u privatni džep, bez potencijala za povratak niti djelića investicija. Nažalost, čini se da će spuštanjem zastora na katarski cirkus nestati i novonastali kritički impuls potreban da sve »sportswashere« ocijenimo na pravedan, koliko je moguće objektivan način. Meksiko, a pogotovo SAD i Kanada kao zapete puške čekaju svoj red koji će im FIFA otvoriti za tri i pol godine, pa već ispred svojih mračnih radnji dižu pano načičkan desecima sponzorskih logotipova iza kojih danske ili bilo čije druge kamere neće moći proviriti.

Čak ni bijeli gej nije OK

U ekspozituri opisanog eurocentrizma zvanoj zapadni mediji, monopol »the problema« s Katarom u proteklim je tjednima dobila isključivo jedna tema. Gotovo sav fokus s mnogo šireg pitanja prava radnika, žena i političkih prava ljudi u Kataru premješten je na diskriminaciju LGBTQ osoba koje u toj zemlji blago rečeno nisu dobrodošle. Ovdje treba biti jasan – Katar se vrlo lako pretvara u pakao za ljude koje se optuži za prakticiranje »netradicionalnih« seksualnih praksi, no u ovoj zemlji broj deklariranih LGBTQ osoba nije značajan, a zatvaranje, maltretiranje i nemilosrdno prebijanje nije ekskluzivno za ovu zajednicu, već ih prolaze i preljubnici, počinitelji izvanbračnih intimnih odnosa, žene koje počine abortus ili žene koje rode izvanbračno dijete uključivši žrtve silovanja, naravno ako se novcem ili moći ne mogu spasiti progona.

Reduciranje ekstremnog katarskog patrijarhata na mnogo užu problematiku gej diskriminacije razotkrilo je kako Katar za licemjerni Zapad nije problematičan zato jer se radi o monarhiji srednjevjekovnog političkog sistema u kojoj tamošnji crni i smeđi stanovnici nemaju međunarodno ustanovljena prava, nego uglavnom zato jer niti novac bijelaca koji se u toj diktaturi žele dobro provesti ne otvara baš sva vrata, naravno ako vrata želi otvoriti gej. Ova redukcija mnogo dubljeg problema skriva i činjenicu da države iz kojih ti načelno progresivni, no u suštini manjkavi i moralizatorski zahtjevi stižu i same još i danas provode sistemsku diskriminaciju prema rodnim i seksualnim manjinama, primjerice degradacijom statusa civilnog partnerstva ili pravno-medicinskim otežavanjima rodne tranzicije, a u drugi plan pada i tijek povijesne internacionalne borbe LGBTQ zajednice čiji članovi ne moraju biti starci da bi se prisjetili nasilja kojeg su zbog svoje orijentacije iskusili na svojoj koži u tobožnjim demokracijama.