Katastrofalni potres

Preživjeli opisuju kaos i strah u razrušenom Maroku: “Ljudi su plakali s bebama u naručju”

Portal Novi list

Foto Reuters

Foto Reuters

Ljudi zovu pomoć, očajni su, traže od vlasti da pošalju hitnu pomoć, spasioce. Ljudi pokušavaju izvući vlastitu djecu ispod ruševina...



Usred šoka i razaranja koji su potresli ljude u mjestima i gradovima kilometrima oko epicentra snažnog potresa u Maroku, ljudi diljem zemlje opisali su paralizirajući strah od daljnjih naknadnih potresa i opće zbunjenosti.


“Prvih nekoliko sekundi ne znaš što se događa. Supruga me pozvala i očito smo oboje skočili po kćer.


Moja žena je pokupila bebu i istrčali smo van, ali nismo bili sigurni što bismo trebali učiniti, rekao je za The Guardian Bode Shonibare, britansko-nigerijski bankar koji je posjetio obitelj svoje supruge u sjevernom okrugu Marakeša, najvećem gradu najbližem epicentru najrazornijeg potresa što je pogodio Maroko u posljednjih 60 godina.





Razoran potres magnitude 6,8 usmrtio je 1.305 ljudi, a 1.832 je ozlijeđenih, od kojih je 1.220 u teškom stanju, prema novim podacima ministarstva unutarnjih poslova u subotu navečer, prenose agencije dok spasilačke ekipe pokušavaju pronaći preživjele.


Potres se dogodio malo nakon 23 sata u noći s petka na subotu po lokalnom vremenu, srušivši kamene zgrade i dijelove visokog minareta u središtu Marakeša i izazvavši široku paniku daleko od ruralnog grada Ighila u pokrajini Al Haouz, 70 kilometara južno od Marakeša. Ighil je planinsko područje u kojem se nalaze mala sela gdje se stanovnici bave poljoprivredom.


Ljudi su u šoku plakali


Kada su Shonibare, njegova supruga i njihova kći, koja ima samo nekoliko tjedana, stigli na ulicu, opisao je prizor “apsolutnog kaosa”.


Foto galerija: Potres u Maroku Foto: Reuters


“Svi su istrčali van, ljudi su bili u šoku, plakali su dok su držali svoje bebe u rukama. Ulice su bile prepune ljudi. Svi su se bojali vratiti se u svoje kuće jer jednostavno nisu znali je li to kraj ili bi se to moglo nastaviti”, rekao je.


“Stajali smo vani još sat-dva pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Pokraj nas su jurila vatrogasna i kola hitne pomoći, sve je bilo tako kaotično. Onda su nakon 40 minuta svi samo sjedili na pločniku na ulici i čekali. Nismo znali što se događa.”


Fotografije i videozapisi pokazuju koliko je rasprostranjeno razaranje diljem Marakeša, mjesta svjetske baštine UNESCO-a, gdje noviji stambeni kompleksi na rubu prostranog grada graniče s mrežom uličica zasjenjenih povijesnim zgradama.



 


Potres je rušio kamene ploče sa zgrada, stvarajući hrpe ruševina na ulicama, dok su preplašeni ljudi bježali i noć provodili na pločnicima i trgovima, bojeći se vratiti svojim domovima.


Kad je subota svanula, Shonibare je opisao kako su ljudi požurili provjeriti svoje susjede usred zbunjenosti i straha hoće li ostati vani ili se skloniti od potencijalnih naknadnih potresa i visokih temperatura početkom rujna.


“Bilo je izvješća o naknadnim potresima i svi su još uvijek u stanju pripravnosti”, rekao je. “Nitko zapravo ne zna što učiniti. S jedne strane čini se da bismo trebali biti unutra, ali s druge, možda bismo se trebali vratiti i sjesti u park.


“Bilo je zastrašujuće, ljudi su vrištali”


“Teško je steći osjećaj kako vlasti upravljaju ovom katastrofom. Do sada smo viđali policijske kombije, kola hitne pomoći i vatrogasna vozila kako idu prema centru. Čini se da rade najbolje što mogu, ali ne znam zna li itko u potpunosti razmjere štete – to je glavni problem.


“Ali ljudi su stvarno provjeravali svoje susjede. Zajednica doista pokušava učiniti sve što može kako bi brinula jedni o drugima.”


Sociolog Amro Ali, koji živi u sjevernom lučkom gradu Casablanci, oko 430 kilometara od Ighila, opisao je kako je snaga potresa uzdrmala njegov dom.



“Moja je supruga prepoznala što se događa. Kako ona ima malo više iskustva s potresima, pobjegla je i sakrila se ispod stola, pa sam i ja napravio isto.


Otišao sam zatvoriti plin. Naravno, bilo je zastrašujuće. Ono što je ohrabrivalo bilo je to što ništa nije padalo, ali svejedno je bilo potpuno dezorijentirajuće”, rekao je.


“Tada smo otvorili ulazna vrata i svi su istrčali pokušavajući se evakuirati, ljudi su vikali i vrištali. Sve je bilo u kaosu, ljudi su istrčali u kakvoj god odjeći imali na sebi i sišli na ulicu. Zatim su počeli govoriti o naknadnim potresima.”


“Srce mi se para kad pomislim…”


Sljedećeg jutra Ali je opisao osjećaj jezive smirenosti usred sve veće zabrinutosti za situaciju u udaljenim selima.


“To su oni koji će vjerojatno biti najgore pogođeni toga što su ondje za izgradnju korišteni građevinski materijali niže kvalitete i sporog odgovora hitnih službi da uopće stignu do ovih brdovitih područja”, rekao je.


U glavnom gradu, Rabatu, više od 500 kilometara udaljenog od epicentra, radnica Loubna Rais opisala je kako je vjerovala da će umrijeti u svom domu, i još uvijek se suočavala s šokom od iznenadnih i snažnih potresa sljedećeg dana.



Čim je podrhtavanje prestalo, Rais se bojala kakvih će razaranja biti bliže epicentru, koji se nalazi u udaljenom području unutar planinskog lanca Atlas.


“Većina ljudi koji su najteže pogođeni su oni u planinskim područjima, u ruralnim područjima, ljudi koji već imaju vrlo malo, oni koji nemaju pristup osnovnim uslugama.


“Nadam se da će se učiniti sve da se pomogne onima kojima je potrebna; prvih 48 sati je ključno. Još uvijek možemo spasiti ljude. Ali to je jednostavno poražavajuće. Srce parajuća je pomisao da postoje svi ti ljudi koji traže svoje voljene s vrlo malo posla.”


“Samo sam čekala da prestane…”


Rais je bila budna dokasna radeći iz kreveta u svom stanu na četvrtom katu kada je osjetila da joj se stan počeo tresti.


“Samo sam čekala da prestane i nije prestalo, bila sam jako uplašena”, rekla je.



“Iskreno govoreći, tada sam shvatila da nismo educirani o tim opasnostima i što učiniti kada se to dogodi. Okupila sam svoje mačke i sakrili smo se ispod ogromnog drvenog stola koji mi je napravio tata kad sam bila tinejdžerica. Jer to mi je u tom trenutku bio jedini izvor nade. Bilo je zastrašujuće. Čula sam ljude kako vrište vani.


“Ljudi su zapravo gledali koje bi se druge zgrade mogle srušiti. Imala sam samo  malo baterije na telefonu, nisam mogla dobiti roditelje, obitelj, prijatelje, jednostavno sam počela paničariti. Prošlo je – ali onda smo počeli čitati o tome kako je loše u drugim dijelovima zemlje.”


Maroko je 1960. doživio potres magnitude 5,8 u obalnom gradu Agadiru, koji je ubio trećinu gradskog stanovništva, procjenjuje se da je poginulo 15.000 ljudi.


Godine 2004. potres magnitude 6,3 pogodio je grad Al Hoceima na marokanskoj sjevernoj obali, usmrtivši više od 600 ljudi i učinivši tisuće beskućnicima.


“Ljudi pokušavaju izvući vlastitu djecu iz ruševina”


Unatoč neočekivanoj snazi subotnjeg potresa, mnogi su se počeli pitati znače li blizina Maroka linijama rasjeda i povijest potresa da je država mogla učiniti više da pripremi stanovnike za katastrofu ovih razmjera, posebno u udaljenim selima.



“Odmah nakon završetka prvog niza podrhtavanja, postoji trenutni osjećaj olakšanja da ništa nije uništeno u vašoj blizini. Ali onda odmah pomislite na druge, one u osamljenim područjima, u lošim uvjetima.


Počela sam tražiti informacije, ali nije ih bilo, što mi je dodatno pojačalo tjeskobu. Otvorila sam društvene mreže i tamo sam našla sve te snimke, pozive za pomoć i darivanje krvi”, rekla je Rais.


Broj poginulih naglo je rastao, a raste i zabrinutost hoće li spasioci uopće moći doći do udaljenih zajednica u planinama Atlas.


“Ovo je poražavajuće”, rekla je Rais.


“Ljudi zovu pomoć, očajni su, traže od vlasti da pošalju odgovarajuću pomoć, hitnu pomoć, spasioce. Ljudi pokušavaju izvući vlastitu djecu ispod ruševina. Već vidite da su u ovoj tragediji najviše stradali oni koji imaju najmanje, oni marginalizirani, oni najizoliraniji.”