Novi život

Preobražaj Trsta: Od šoping destinacije do poslovnog i sveučilišnog grada

Svjetlana Hribar

Luka se posljednjih godina pretvorila u veliku marinu, za sve vrste plovila * Foto: S. HRIBAR

Luka se posljednjih godina pretvorila u veliku marinu, za sve vrste plovila * Foto: S. HRIBAR

To je grad koji vodi računa o svojim stanovnicima, pružajući im u prvom redu posao, a onda i mjesta za izlaske. Šoping se preselio izvan grada, u kojem se sada održavaju sportska i maritimna natjecanja, festivali, izložbe, tu su muzeji i kazališta. A u večernjim satima grad živne izlaskom studentske populacije 

Tako blizu, a tako daleko! – pomislim kad se nađem u Trstu, sada iz »kulturnih razloga«, koji dakako nisu onako učestali koliko su to bili šopinzi koji su nas nekad motivirali na posjet tom gradu.   Zapravo, u vrijeme kad je Trst Riječanima bio »šoping zona«, malo smo znali ili vodili računa o samom gradu. Imali smo cilj koji je upravo zbog kratke udaljenosti Trsta od Rijeke bio precizno odmjeren i u vremenu, i u prostoru. Ako se kupovala hrana, osamdesetih i devedesetih, to je bio PAM u industrijskoj zoni ili Giulia na ulazu u Trst – rijetko se i spuštalo u grad, gdje je trebalo tražiti i platiti parking, a u Giuliji je bilo i trgovina s garderobom, i prvi tršćanski McDonalds – savim dovoljan izazov za jedno jutro. Ili poslijepodne.

  Pa i ranijih godina, kad još šoping centri nisu postojali, nismo odlazili u Trst na cijeli dan, jer je dvokratno radno vrijeme trgovina uvijek ostavljalo ona tri sata vremena koja je trebalo nekako »utući«, a da sami sebi ne izgledate poput »ostalih Jugovića« koji s vrećicama besciljno lutaju dok se ponovo ne otvore dućani.


  Grijači


Dakle, Riječani su u Trst – od vremena kad je svaka obitelj imala automobil – odlazili ciljano. Govorili smo: Skočit ćemo do Trsta! A kad su se šoping destinacije otvorile i na bližim ili atraktivnijim mjestima, Trst nam je – ispao iz fokusa. 


   Hrvatski jezik koji se čuo na svakom koraku u Trstu, danas ne čujete, jer naših kupaca gotovo i nema. Ali i Talijana je malo – šoping se preselio izvan grada, tako da u Trstu nema gužvi u dućanima, a i prodavači su posebno ljubazni.


Razlog mog siječanjskog boravka u Trstu već niz godina je filmski festival Alpe Adria Cinema. Od kraja devedesetih, Festival je prolazio krizu kinematografa – zatvorile su se dvije glavne kinodvorane na početku Korza, što je, činilo se tada, ravno katastrofi. No, dok su još postojale, direkcija festivala vodila je publiku i u Teatro Miela, koji se nalazi na Rivi, u dijelu koji je nekada bio carinska zona. Neko je vrijeme festival (za pojedine cikluse filmova, uglavnom velikih režisera) koristio i jednu dosta udaljenu kinodvoranu, do koje je organiziran prijevoz autobusom. I to je funkcioniralo u nedostatku boljeg, ali je pravo rješenje došlo kad je glavna festivalska dvorana otvorena u Sali Tripkovich, u neposrednoj blizini Teatra Miele.   Nekadašnju autobusnu stanicu, gradski mecena i poznati tršćanski skladatelj Raffaello de Banfield Tripcovich, preuredio je (u vrijeme dok je Teatro Verdi bio u obnovi) u operno i baletno kazalište. Danas, u ulaznom holu stoji slika barona de Banfielda (1922. – 2008.), čovjeka koji je prijateljevao s najvećim umjetnicima dvadesetog stoljeća, rođen u Engleskoj, živio između Pariza i New Yorka, ali uvijek bio vezan uz Trst, odakle je potjecala njegova majka (contessa Maria Tripkovich). Trstu je, uz svoja brojna skladana djela, ostavio i ovu multifunkcionalnu zgradu.




  U siječnju su uvijek popusti. Izlozima dominiraju natpisi »saldi«, ali ni to više nije neka atrakcija. Štoviše, mnogi su poznati dućani nestali, zamijenili su ih neki drugi sadržaji, a prošle se jeseni zatvorila i legendarna »Godina«, čiji secesijski raskošni ulaz sad čami u mraku…


  Trst je grad zaposlenih ljudi – vidi se to po broju automobila i motora koji su parkirani u središtu grada. Po trgovinama, tijekom jutra, susrećete samo umirovljenike i mlade majke s djecom u kolicima. Radni ljudi izlaze u vrijeme podnevne pauze – tada su krcati kafići i restorani – a u večernjim satima grad živne izlaskom studentske populacije.


  Otkako se više ne puši u zatvorenim prostorima, oživjele su i tršćanske ulice! Sjećam se prošlih godina kad su – bez obzira na siječanjske bure koje u Trstu znaju biti strašne – mladi ljudi do kasnih noćnih sati cupkali ispred kafića s cigaretom u ruci, naslanjajući se na improvizirane barske stolove. Prošle, a pogotovo ove godine, pušači su ipak doživjeli »pomak u standardu« ugradnjom grijača, tako da su natkriti štekati, tende i veliki suncobrani ispred kafića i restorana – dekoracija tijekom cijele godine! Tamo gdje nema mogućnosti za tendu, konobar će vas poslužiti i s vanjske strane izloga ili prozora kafića, a nećete platiti ni kopertu, što nije beznačajno, pogotovo Talijanima koji vode računa o svakom centu!


  More


Posljednjih dvadesetak godina najsjevernija luka na Jadranu se mijenja i urbanistički. Kao da se više okreće moru. Na obali su niknule marine, restorani, jahting klubovi, kajakaška spremišta, turistička, maritimna društva… Tu je još uvijek akvarij, a nekadašnja secesijska ribarnica pretvorena je u eksluzivnu galeriju. Objekt u neposrednoj blizini koji je bio skladište vina, upravo dobiva drugu namjenu – nesumnjivo kulturnu ili pomorsku. Trst je grad koji je svoju industrijsku baštinu dobro iskoristio! Upravo zato, za sunčanih popodneva vikendom, na obali nema mjesta ni u kafićima, ni u restoranima, a parking je bolje da odmah potražite u nekoj garaži.


  Fama da je Trst grad staraca i Kineza, živi samo u našoj svijesti. To je grad koji vodi računa o svojim stanovnicima, pružajući im u prvom redu posao, a onda i mjesta za izlaske. Grad u kojem se održavaju sportska i maritimna natjecanja, festivali, izložbe, grad muzeja i kazališta. Grad u kojem se živi normalnim životom, jer novac kola na način da potrošnja stimulira proizvodnju. Zato su u središtu grada trgovine u pravilu otvorene i nedjeljom! Uz to, mnoge samoposluge obavljaju dnevnu dostavu svojih artikala po kućama.


  Trst kakvog se sjećamo, koji je bio mrtav zatvaranjem trgovina u 19.30 – više ne postoji. Na njegovim osvijetljenim ulicama, gdje svaka zgrada ima reflektor uperen u njen najljepši dio, do sitnih noćnih ura zadržavaju se mladih ljudi, koji s čašom vina u ruci razgovaraju, smiju se, uživaju u zalogajima tipično talijanske ili neke druge kuhinje.