Prije samo dva tjedna činilo se da svjedočimo tektonskoj promjeni američke vanjske politike. Američka veleposlanica pri Ujedinjenim narodima Nikki Haley ustvrdila je u New Yorku da rušenje sirijskog predsjednika Bašara al Asada više nije prioritet nove američke administracije, koja traži novu strategiju kojoj je cilj okončati građanski rat i stradanje stanovništva u Siriji.

Nekako u isto vrijeme američki državni tajnik Rex Tillerson kazao je u Ankari da bi o sudbini sirijskog predsjednika trebali odlučiti Sirijci, što je također bila implicitna potvrda poraza dotadašnje američke politike u Siriji. U mandatu Baracka Obame, naime, glavni cilj američke politike bio je rušenje Asadova režima, iako je Obamin državni tajnik John Kerry naknadno ublažio taj stav tvrdeći da Asad treba otići, ali da će se o pitanju kada će se to dogoditi odlučiti u pregovorima.

Umjesto na rušenje Asada nova administracija Donalda Trumpa najavljivala je da će se koncentrirati na uništenje terorističke Islamske države, što je pak otvaralo vrata suradnji Washingtona i Moskve.

A onda se, preko noći, dogodio novi preokret. Nakon napada kemijskim oružjem na Kan Šejkun, koji je odnio najmanje 86 života – među kojima i 30 djece i 20 žena – upravo je Nikki Haley u Vijeću sigurnosti UN-a upozorila da će SAD djelovati samostalno ako UN ne reagira.

Francusko-američko-britanski prijedlog rezolucije Vijeća sigurnosti o tom napadu, kojom bi se osudilo korištenje kemijskog oružja i osnovala neovisna istraga, temeljem kojih bi uveli nove sankcije režimu Bašara al Asada, blokirala je Rusija.

»Postoje trenuci kada UN ne uspije ispuniti svoju ulogu i kada su države prisiljene samostalno djelovati«, objašnjavala je Haley, demonstrativno pokazujući fotografije mrtve sirijske djece, što je odmah pobudilo asocijacije na 2003., kada je tadašnji američki državni tajnik Colin Powell također pokazivao neke druge fotografije, koje su trebale opravdati američki napad na Irak, što se završilo katastrofom.   

Haley  postala »glavni jastreb«

Tako se Haley prometnula u glavnog »jastreba« nove američke politike, a dosad nevidljivi tajnik Tillerson, koji je samo nekoliko dana ranije sugerirao da SAD odustaje od Asadova rušenja, sada je odjednom pozivao Moskvu da »temeljito razmisli« o nastavku potpore Asadovu režimu.

No, dok je Zapad uvjeren kako su za napad kemijskim oružjem, najvjerojatnije sarinom, odgovorne Asadove snage, Moskva to kategorički odbacuje, nudeći drugačiju verziju kemijskog pokolja. Moskva, naime, tvrdi da je do smrtonosnog širenja plinskog oružja došlo kada su avionske bombe sirijskog režima slučajno pogodile tvornicu kemijskog opružja u rukama pobunjenika, što većina zapadnih stručnjaka, s obzirom na stupanj i opseg trovanja, odbacuje kao malo vjerojatno.

Po Trumpovoj zapovijedi na vojni aerodrom Al Šajrat u blizini Homsa, s kojeg su poletjeli sirijski zrakoplovi za koje u Washingtonu vjeruju da su izveli kemijski napad – iako u međuvremenu nije provedena nikakva neovisna istraga koja bi to potvrdila – ispaljeno je 59 raketa Tomahawk, vrijednih 94 milijuna dolara, koje su, uvjerljivije od svih poruka što ih je Trump objavio na Twitteru, svjedočile o vraćanju povjerenja Bijele kuće u raketnu »tomahawk« diplomaciju.

No, poruka je ipak poslana. Trump je samo jednim potezom uspio nešto što njegovu prethodniku nije pošlo za rukom od početka rata u Siriji. Ako je ruski predsjednik nadigrao Obamu 2013., kada je Asad korištenjem bojnih otrova protiv vlastitog stanovništva prešao simboličnu Obaminu »crvenu liniju«, iako ni to nije uvjerilo Obamu u opravdanost intervencije u Siriji – što je više od ijedne druge pogreške rezultiralo padom povjerenja u američku odlučnost – sada je Trump pokazao da se neće libiti kada je riječ o korištenju sile.

Prošlo vrijeme oklijevanja

Nakon predsjednika koji je stalno oklijevao i povlačio se, svijet je sada dobio američkog predsjednika koji ne samo da ne oklijeva, nego odluke donosi brzopleto i bez adekvatne ekspertize. Iako bi bilo logično da je odlučna akcija u Siriji dio šireg Trumpova plana, mnogi sumnjaju da takav plan uopće postoji.

Trumpov napad na Šajrat imao je još jednu tipično »trumpovsku« posljedicu. Raketni napad rezultirao je rastom dionica američkog Raytheona, kompanije koja proizvodi Tomahawke, tako da je u ovom napadu zaradio i Trump, koji posjeduje dionice Raytheona, što možda ne bi bilo neobično da stručnjaci nisu ocijenili da su Tomahawk rakete zapravo jako loš izbor za napad ovakve vrste. Riječ je o prilično zastarjelom oružju, a Rusi tvrde da je od 59 ispaljenih raketa samo njih 23 stiglo do cilja, no dionice Raytheona ipak su osjetno dobile na vrijednosti nakon napada.

Moskva je Trumpov zaokret, očekivano, najoštrije osudila. Ruski predsjednik Putin, ne odustajući od potpore Asadovom režimu, Trumpovu je akciju nazvao »agresijom na suverenu državu«, tvrdeći da se radi o kršenju međunarodnog prava na temelju izmišljenih izgovora.

Američki državni tajnik, koji je ovaj tjedan bio u posjetu Rusiji, u Moskvi je dočekan Putinovom ocjenom da su američko-ruski odnosi, osobito na vojnom planu, pogoršali nakon Trumpova dolaska na vlast, dok ruski analitičari poručuju kako će Moskva još zažaliti za Obamom. Najavljeni Tillersonov susret s Putinom zbog navodne Putinove ljutnje nakon Trumpova sirijskog zaokreta najprije je otkazan, a potom ipak održan.

Namjernu dramatizaciju tog otkazivanja pojačavala je činjenica da je Tillerson, ali kao šef Exxona, prijašnjih godina bio rado viđen gost u Kremlju, a prije nekoliko godina iz Putinovih je ruku primio i visoko rusko odličje.  

Ovaj su se put okolnosti promijenile, ili Washington i Moskva barem žele poslati takvu poruku. Tillerson je uoči dolaska u Moskvu optužio Rusiju kao neposredno odgovornu za novo korištenje bojnih otrova u Siriji, osnažen potporom skupine G7 – iz koje je prije tri godine zbog aneksije Krima i intervencije u Ukrajini izbačena Rusija – koja je podržala rušenje Asadova režima.

Vojnom intervencijom u Siriji – prvim izravnim američkim napadom na sirijske režimske snage od izbijanja sukoba prije šest godina – Trump je ponovno dokazao da političari u kampanji govore jedno, a po dolasku na vlast rade drugo, premda na Trumpa, naravno, ne treba gledati kao na klasičnog političara. Izravna vojna akcija u Siriji, naime, potvrđuje da je Trump zanemario svoja predizborna obećanja koja su najavljivala novu, izolacionističku fazu američke politike.

No, napad u Siriji svakako najprije valja staviti u širi vanjskopolitički kontekst. Osim promjene politike prema Asadovom režimu, zbog čega je preko noći zaoštrio odnose s Putinovom Rusijom, Trump je u isto vrijeme uputio američki nosač zrakoplova Carl Vinson s pratećom flotom prema Koreji, poručio da Kina ipak ne manipulira svojom valutom i snažno podržao NATO savez, koji sada odjednom »nije zastario«.

Sve to svjedoči o temeljitom zaokretu u odnosu na ono što je Trump najavljivao. Radi se o svojevrsnoj »normalizaciji« Trumpove politike. Neki taj zaokret pokušavaju objasniti marginalizacijom Trumpova glavnog ideologa Stevea Bannona, koji je navodno pao u nemilost nakon nepromišljenog sukoba s Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom, u kojem je Bannon očito izvukao deblji kraj.

Sigurno je, međutim, da Trumpova Tomahawk diplomacija, kao i njegova nova odlučnost, najvjerojatnije ima i snažnu unutarnjopolitičku motivaciju. Glavna Trumpova obećanja kod kuće ostala su neispunjena: od Trumpova debakla prilikom pokušaja rušenja Obamacarea, zabrane ulaska muslimanima koju su srušili sudovi, pa sve do obećanja o gradnji zida na granici s Meksikom, koji još dugo neće biti izgrađen, a ako i bude neće ga platiti Meksikanci.

No, tu je i ono ključno. Napadom na Siriju i zaoštravanjem odnosa s Moskvom, Trump vjerojatno pokušava neutralizirati optužbe o navodnim ruskim zaslugama u Trumpovoj pobjedi, koje prijete Trumpovu mandatu više od svih njegovih vanjskih »neprijatelja«.