Reuters
Iz svega što radi jasno je da u srpskoj povijesti želi biti zapamćen kao onaj koji je srpska kola izvukao iz gliba (iako je sam sudjelovao u uvaljivanju u glib) i kao veliki modernizator Srbije. Stranim investicijama se silno ponosi, iako ga opozicija kritizira
Godina 2012. bila je druga ključna godina u političkoj karijeri predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Te godine Srpska napredna stranka postigla je relativnu pobjedu na parlamentarnim izborima, a Tomislav Nikolić, tada još predsjednik stranke, pobijedio je na predsjedničkim izborima, istupio iz stranke i njeno vođenje prepustio Vučiću.
Vučić je sklopio koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije Ivicom Dačićem, formirali su vladu u kojoj je Dačić bio premijer, a Vučić prvi potpredsjednik i ministar obrane. Od početka se znalo tko je jači partner u koaliciji, bez ozbira na položaje. Prvi potpredsjednik prikazao se kao energični, hiperaktivni političar koji sve radi za dobrobit svoje zemlje, njegova je stranka jačala, opozicijsku Demokratsku stranku zahvatilo je rasulo. Vučić je srušio vlastitu vladu, raspisao prijevremene parlamentarne izbore 2014. godine, na njima uvjerljivo pobijedio (njegova lista osvojila je 158 od 250 mjesta) i postao premijer. Usprkos tome, ponovno je sklopio koaliciju sa SPS-om i ponovno je odlučio raspisati prijevremene izbore 2016. godine. I na njima je pobijedio, njegova lista osvojila je 131 mjesto u Narodnoj skupštini, ponovno je sklopio koaliciju s Dačićevim SPS-om i (p)ostao je premijer. Premijerske dužnosti sam se riješio, na lanjskim predsjedničkim izborima se kandidirao i uvjerljivo pobijedio u prvom krugu.
Prva ključna godina bila je 2004. godine kada je zajedno s Tomislavom Nikolićem napustio Srpsku radikalnu stranku čiji je predsjednik Vojislav Šešelj bio u Haagu. Zapravo su raskolili stranku, i osnovali novu, Srpsku naprednu stranku, za razliku od SRS-a sposobnu pobijediti na izborima. Osnovali su stranku koja je bila prihvatljiva i zapadnim zemljama.
Crno doba za medije
Aleksandar Vučić najmoćniji je čovjek Srbije, bez obzira na kojoj funkciji bio vlada, a da gotovo i nema opozicije koja je slaba i razmrvljena. Vučić godinama apsolutno dominira srpskim medijima (tek bi mu povremeno parirao Novak Đoković), stvara kult ličnosti i kontrolira praktično sve, od vojske i unutarnje politike, financija, vanjske politike, ekonomije, preko stranke upravlja zemljom od nacionalne do lokalne razine budući da njegova SNS vlada u većini općina i gradova.
Političar Vučić je majstor demagogije i populizma, sposoban izvoditi politička salta koja ne samo da preživljava nego ga još i jačaju. Iz svega što radi posljednjih šest godina jasno je da u srpskoj povijesti želi biti zapamćen kao onaj koji je srpska kola izvukao iz gliba (pri čemu je on sudjelovalo u uvaljivanju u glib) i kao veliki modernizator Srbije. Političku karijeru započeo je kao šovinist i četnik u Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja, zagovornik granica velike Srbije (o čemu je govorio i u Glini u proljeće 1995. godine, a i na skupu SRS-a 2000. godine), autor rečenice izrečene desetak dana nakon Srebrenice i to u Narodnoj skupštini da će za »jednu srpsku pasti sto muslimanskih glava«.
O onima koji nisu dijelili njegove poglede na granice Srbije govorio je kao o »srpskoj fukari«. Uspon u SRS-u bio je munjevit. Učlanio se 1993., a samo dvije godine kasnije bio je njen generalni tajnik. Godine 1998. ulazi u vladu Mirka Marjanovića i to kao ministar informiranja. Njegovih 15 ministarskih mjeseci zapamćeno je kao crno razdoblje za medije u Srbiji. Usvojen je restriktivni zakon o javnom informiranju, njime su uvedene visoke novčane kazne koje su izricane novinarima protivnicima režima Slobodana Miloševića. U to doba je ubijen i Slavko Ćuruvija, novinar i izdavač, a to ubojstvo ni danas nema sudski epilog.
Za razliku od Vučića iz devedesetih, Vučića iz dvijetisućedesetih se u međunarodnoj politici smatra čovjekom koji je jamac europskog puta Srbije (uz za EU teško prihvatljivu snažnu rusku dionicu Vučićeve vanjske politike), a njegove izborne pobjede tumače se i kao porazi onih koji se protive ulasku Srbije u EU. Vučić je itekako prihvaćen u međunarodnoj politici, susreće se s čelnicima europskih država, Erdoganom, Xi Jinpingom, veoma često s Putinom, a kako je obavijestio javnost četiri puta se rukovao s Donaldom Trumpom.
Današnjeg predsjednika Srbije prije četiri godine odlično je opisala Branka Prpa, dugogodišnja ravnateljica Istorijskog arhiva Grada Beograda i partnerica ubijenog Ćuruvije. Ona je kazala »ne vjerujem ni u šta što Vučić kaže jer on iskreno laže«. Vučić godinama ima izvrsne odnose s medijima, znatan dio njih i kontrolira, a kroz njih plasira što mu odgovara i što mu protiv koga i kada odgovara. Oni o Vučiću stvaraju sliku kao o političaru koji neprekidno radi, brine o malom čovjeku, sliku o Vučiću kao o fanatičnom borcu protiv korupcije, čovjeku koji se nikada ne umara radeći za Srbiju, koji dovlači strane investicije i moli za njih i koji, uvijek i na prvome mjestu, svugdje štiti Srbiju i njene interese. On, pak, neprekidno govori kako netko mora i te teške poteze povući (a on je taj, jer nitko drugi neće), a najteži koji će povući odnosi se na Kosovo, govori kako mu ništa nije teško za Srbiju, a javnost je periodično obavještavana i o tome koliko je on ugrožen i planira li se atentat na njega.
Stroj za maglu
Njegovu političko-medijsku metodu odlično dočarava detalj iz prosinca 2013. godine. Vučić je bio prvi potpredsjednik vlade, ali realno najmoćniji čovjek u Srbiji. Potrudio se da javnost bude obaviještena o tome kao je urlao na direktore Agencije za kontrolu letenja koji su tražili da zaposlenima isplate 13. plaću. Baš u tom trenutku u blizini njegovog ureda zatekao se novinar »Blica«, obavijestio javnost da se Vučić toliko razbjesnio da je polomio bravu na vratima kabineta. Vučić je na direktore urlao, govorio im da su »banda lopovska«, izbacio ih iz ureda uz konstataciju »nikad vam nije dosta para, a imate najveće plate u Srbiji«. Ubrzo potom tadašnji ministar financija Lazar Krstić dobio je nalog da zabrani isplatu 13. plaće u svim javnim poduzećima u Srbiji.
Vučićev fokus, gotovo opsesija, su ekonomski uspjesi, podizanje standarda, izgradnja autocesta dovlačenje stranih investicija, otvaranje tvornica i radnih mjesta i njegova je vanjska politika uvelike u funkciji ekonomije. Uvijek se trudi ostaviti dojam čovjeka koji barata svim podatcima, kolikogod ih bilo i kolikogod nebitni mogli biti. Strane investicije nešto je čime se Vučić silno ponosi i nešto je zbog čega ga opozicija (više neskloni mu dio javnosti i intelektualaca nego neka organizirana politička grupa) kritizira. Njegove investicije golemi su stroj za maglu, ali ta magla nije baš potpuno bez uspjeha. To da su one stroj za maglu posljedica je toga što Vučić neprekidno daje obećanja koja, uglavnom, isto tako neprekidno krši. Još kao prvi potpredsjednik Vlade najavljivao je goleme investicije, vrijedne čak 15 milijardi eura, iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Priča o izravnim stranim investicijama u proizvodnju ipak nije isprazna. Mediji golemu pozornost pridaju svakom, pa i najmanjem pogonu koji se otvara. Tako je dužnu pozornost dobila kineska tvornica papuča u Jagodini koja je zapošljavala 20 radnika i koja je izgorjela nakon nekoliko mjeseci. U nekoliko posljednjih mjeseci prošle godine otvorena je tvornica električnih grijača u Kikindi, talijanska investicija, koja zapošljava 400 radnika. Otvorena je tvornica nudli »Wai wai«, nepalska investicija, u Rumi, a u tvornici je zaposleno sto ljudi. Turci su investirali u tvornicu prediva u Lebanu, zaposlili 300 ljudi, a Vučić se silno hvalio time što je to prva tvornica otvorena u Lebanu u 33 godine. Rumunjskim kapitalom otvorena je tvornica građevinskih panela u Leskovcu (80 radnika), a u Šapcu japanska firma proizvodi kablovske setove za kamione i zapošljava 500 ljudi. No, sve su te investicije daleko od onih milijardi o kojima je Vučić govorio, a kazao je, uz ostalo, i da će Srbiji osigurati 100 milijardi eura investicija.
U prve četiri godine realizirano je 450 milijuna eura investicija. Najavljena je bila golema tvornica čipova vrijedna četiri milijarde eura, najavljeno je da će Al Dahra uložiti 1,25 milijardi dolara u navodnjavanje milijun hektara. Najavljena je i izgradnja »Beograda na vodi«, iznimno kontroverznog građevinskog projekta povezanog i s kriminalom, projekta vrijednog 3,5 milijarde dolara koji je trebao biti gotov do kraja 2015., a do danas nije gotova ni jedna zgrada, ali se barem nešto gradi. Vučić će se pohvaliti pozicijom Air Serbije, posljednjih godina vrlo dinamičnog avioprijevoznika, u čije je 49-postotno vlasništvo ušao Etihad. Brojke su za kompaniju dobre, otvaraju se nove linije, a kritičari upozoravaju da je to uvelike posljedica subvencija koje kompaniji daje država, a koje ne bi mogla davati da je Srbija u EU.
Strane investicije
Srbija je lani privukla 2,1 milijardu eura investicija, a prema indeksu greenfield izravnih stranih investicija prva je s ocjenom 12,02 (što znači da je privukla 12 puta više nego što se od ekonomije te veličine može očekivati). No, kada je riječ o tom indeksu valja znati da su na vrhu nerazvijenije i siromašnije države (druga je Kambodža, treća Makedonija). Ulagači koriste Srbiju zbog pristupa tržištu EU. Država daje izdašne poticaje, a vrlo jeftina radna snaga velik je poticaj za investitore. Stvarnost je bitno drugačija od Vučićevog hvalisanja o ekonomskim uspjesima. Uza sve njegove napore, BDP je u Srbiji lani porastao samo 1,9 posto i to je najslabiji rast u regiji. Godine 2016. obećao je da će sljedeće godine prosječna plaća biti 500 eura. Na koncu godine prosječna plaća je 400 eura, a većina radnika, posebno onih zaposlenih u novootvorenim pogonima radi za oko 250 eura mjesečno. Državne financije doista su u boljem stanju, a razlog za to je i smanjenje plaća i mirovina (koje nije nadoknađeno ni prošlogodišnjim povećanjem). I kada je riječ o mirovinama, dolazimo do ključne metode političkog uspjeha Vučića – on doista efikasno laže iako se predstavlja kao čovjek koji uvijek održi obećanje. Izjavio je »garantujem da se neće smanjivati penzije«, i zatim ih je smanjio deset posto. Ali, to nije sve.
Vučić je obećao »dovest ćemo Ikeu do proljeća 2014.« (došla, ali tri godine kasnije). Kazao je i da Siniša Mali neće biti kandidat za gradonačelnika Beograda. Taj aktualni gradonačelnik kandidat je za gradonačelnika Beograda i na izborima zakazanim 4. ožujka. Izjavio je »Ni Bog me ne može spojiti s Dačićem«, s njim je uspješno politički spojen od 2012. godine. Predsjednik Srbije kazao je i »uhapsit ćemo Darka Šarića« (taj se narkotrafikant predao sam). Za Bogoljuba Karića je kazao da se može vratiti u Srbiju dok je on premijer samo u zatvor. Karić se vratio 2016. godine, Vučić je bio premijer, Karić nije u zatvoru, ali zdušno podupire sve što Vučić radi. Predsjednik Srbije izjavio je i »nikada se neću kandidirati za predsjednika«.
Bilo je tu još toga, najavio je da će se u Srbiji proizvoditi srpski mercedes, a najavio je (istina ne jedini) i izgradnju kanala Dunav-Morava-Vardar-Egejsko more.
