E, sad vidiš kakvo je to zlo bilo…, govori Ahmed Cernica prateći jučer hašku presudu čelnicima Herceg-Bosne u stolačkome restoranu »Behar«.

Uhapšen je u travnju 1993., a pušten godinu kasnije, u ožujku 1994.

  – Sjećaš se 30. Juna 1993.? U kasarni Grabovine u Čapljini baš dobar degenek smo dobili, pita ga Osman Eminović, uhapšen 17. travnja 1993.

  – Mlatili nas crijevom protupožarnog aparata. Ne boli tol’ko samo ono crijevo, kolki onaj šaraf na vrhu… To kad udari…, govori Eminović dok sudac Antonetti čita presudu.

Dvojica bivših zatvorenika trzaju se na svaki spomen hrvatskih zatvora – ili ih treba zvati logorima? – u kojima je HVO zatočio ukupno oko dvadeset tisuća hercegovačkih Bošnjaka.

  – Silos Čapljina. Bio si tu?, pita Cernica Eminovića.

  – Dva puta. Užas! Užasno je bilo, odgovara čovjek.

»Sanida Kaplan!«, gotovo uzvikuju kada sudac kaže kako je vojnik HVO-a rafalom usmrtio sedamnaestogodišnju bošnjačku djevojku.

»Tako se zvala«, dodaju.

Znoj i strah

U godinu dana zatočeništva, Eminović je pet puta premješten. Po dva puta robijao je u Čapljini i Gabeli, a potom su ga prebacili u Ljubuški.

  – Danas pijem dvadeset tableta dnevno, i dvaput se bodem za inzulin. Budim se noću, znojim i borim sa strahom. Ali nekad, evo, izgledam i dobro, kaže.

  A svega toga, tvrde, nije ni trebalo biti.

  – Da nisu ratovali Hrvati i Bošnjaci, Zagreb bi bio glavni grad Bošnjaka«, govori Eminović. Isto misli i Cernica.

  – Da je Tuđman bio pametan, mogao je danas imati federaciju Hrvatske i BiH. Ili uniju! Jer mi smo ga poštovali k’o Aliju, ba!, tvrdi.

  Eminović se sjeća: »Pa ja sam, ba, bio u 116. metkovskoj brigadi u junu i julu 1992.!«. Potom je prešao u HVO, kao i većina stolačkih Bošnjaka.

  – 1992. godine 80 posto vojnika HVO-a u stolačkom kraju bili su Bošnjaci. Većina zapovjednika bili su Hrvati, ali to nikome nije smetalo. Vjerovali smo da HVO brani BiH. Nije mi bilo teško nositi oznaku HVO-a na rukavu uniforme, kaže Eminović.

Nesuglasice

Ali nije dugo trajalo, i počele su nesuglasice. Oko Nove godine 1992./1993., manji dio Bošnjaka prešao je u novoosnovanu Armiju BiH. Ostali su ostali u HVO-u. To ih nije spasilo: u srpnju 1993. i pripadnici HVO-a, i pripadnici Armije BiH, i civili muškarci, uhapšeni su i zatočeni. Svi su imali jednu zajedničku osobinu: vjeru i nacionalnost. Žene, djeca i starci protjerani su van onoga što je trebalo postati Herceg-Bosnom.

  – Ukucaj u youtube »Šušak u Stocu«, vidjet ćeš da je tjedan dana poslije protjerivanja Bošnjaka iz Stoca održao smotru na mostu u Stocu, kažu nam sugovornici u »Beharu«.

  Danas, sve je u Stocu naizgled mirno.

  – Ali svi mi znamo da je to privid. Nikad više onog zajedništva. Živimo jedni pored drugih, ali jedni s drugima vrlo slabo, kaže Cernica. Incidenti su, tvrde naši sugovornici, mogući svakog časa. Nije isključeno da će ih i ova presuda potaknuti.

  – A naravno da se sve to moglo izbjeći. Da je bilo volje, da je Hrvatska htjela, zajedno s Bošnjacima oslobodila bi cijelu BiH, kaže Eminović.