Dok su ustanici vodili žestoku bitku za Sabhu, važan grad na libijskom jugu, dotle je u glavnom gradu Tripoliju trajalo slavlje nakon zauzimanje Bab al-Azizije, glavnog uporišta Moamera Gadafija u gradu. Za to vrijeme trajali su i pregovori o mirnoj predaji grada Sirta,  Gadafijevog rodnog mjesta. Slavlje ustanika pratila je međutim pljačka rezidencije i uništavanje simbola Gadafijeve moći. Tako je jedan od njih slomio Gadafijevu pozlaćenu statuu i šutirao joj glavu. Drugi su trgali njegove fotografije i postere. Jedan je ponosno pozirao s vojnom kapom koju je, kako kaže, uzeo iz Gadafijeve spavaće sobe.

Libijsko ustaničko vijeće ponudilo je u srijedu oprost bilo kojem pristaši Moamera Gadafija koji ga ubije ili uhiti. Predsjednik Nacionalnog prijelaznog vijeća Mustafa Abdel Džalil također je rekao da je poslovni čovjek iz Bengazija, čiji identitet nije otkrio, ponudio nagradu od dva milijuna libijskih dinara (1,3 milijuna dolara) za uhićenje Gadafija. Pukovnik Abdulah Abu Afra, glasnogovornik vojnog krila Vijeća, objavio je da ustanici kontroliraju 95 posto libijskog teritorija i da je dugogodišnja vladavina Gadafija završila. NATO je istovremeno u Bruxellesu objavio da se priprema za moguće angažiranje u Libiji nakon završetka građanskog rata.

»Želimo demokratsku vladu i pravedan Ustav i ne želimo biti izolirani od svijeta kao što smo dosad bili«, naveo je Džalil. Nova Libija mora biti drukčija zemlja nego što je bila u prošlosti, zasnovana na načelima slobode, jednakosti i bratstva, dodao je.

Predsjednik NTC-a je medijima prenio i jedinstven stav svih članova prijelaznog vijeća da se Moameru Gadafiju i »njegovoj bandi« treba suditi, i to u Libiji.

Presudan politički kriterij

Iako se u zemlji još vode borbe, a o Gadafijevoj sudbini već ispredaju legende, neke su činjenice ipak nesporne, posebno za one koji su još prije šest mjeseci u pobunjenicima prepoznali nove libijske lidere.

Neprijateljstava će biti još, to je posve sigurno, no nesporno je da je do smjene režima došlo i da će se odnosi teško vratiti u stare obrasce.

Analitičari uviđaju da će najveći izazov za nove libijske upravljače biti održanje jedinstva zemlje, ali i njihovih frakcija.

No, ništa manje i uspostavljanje državne organizacije koja s obzirom na Gadafiju slonost bizarnim rješenjima, dosad nije postojala.

Kada je riječ o libijskom najvećem bogatstvu, nafti, dobronamjerni  savjetuju NTC da svoju državnu naftnu kompaniju Arabian Gulf najprije organizira po uzoru na moderne i efikasne kompanije kako bi mogla pregovarati sa svjetskim naftnim kompanijama koje već kucaju na vrata u potrazi za koncesijama.

No, kako to obično biva, prednost će definitivno imati politički, a ne ekspertni kriterij jer utrka za libijsku naftu i poslove izgradnje razorene zemlje već je počela.

Znajući koliko se Berlusconi dugo kolebao treba li napustiti svog prijatelja Gadafija, pomalo je aspurdno da se u najvećoj prednosti našla baš Italija.

Ministar vanjskih poslova Franco Frattini je još u utorak u televizijskom razgovoru objasnio zašto. Naime, »Talijani su gradili libijska naftna i plinska postrojenja pa je i posve logično da će ENI igrati glavnu ulogu i u budućnosti«.

Uostalom, ENI je već poslao svoj ekspertni tim  sa zadatkom da se utvrde štete i pomogne novim vlastima da pokrenu proizvodnju što zapravo znači da će ENI biti tvrtka koja će u optjecaj staviti prve barele visokokvalitetne libijske nafte.

No, ako su iz političkih razloga Libijci pomalo i sumnjičavi prema talijanskim vlastima, nikakvog zazora neće imati prema francuskim, katarskim, britanskim ili američkim kompanijama. Iz istih, političkih razloga su ruskim, brazilskim  i kineskim kompanijama već uputili jasnu poruku da će njihovi ugovori ići na reviziju, što bez sumnje najavljuje gubitak poslova vrijednih i nekoliko milijardi dolara za te tvrtke, javlja Al Ahram.

U Libiji je bilo prisutno čak 75 kineskih kompanija koje su sa 35 tisuća ljudi radile na 50 projekata, dok su ruske kompanije, a među njima i  Gazprom Neft te Tatneft, te brazilski giganti kao naftni Petrobras i građevinski div Odebrecht imali velike i vrijedne poslove koji su zbog nesklonosti njihovih vlada vojnoj pomoći pobunjenicima sada ozbiljno dovedeni u pitanje.

Iskustvo Iraka

Francuska je bila država koja je prva priznala NTC kao novu libijsku vladu – prije nego su počela NATO-va bombardiranja – pomagala je u dobavi oružja za gerilce na planinama, a Sarkozy je bio i prvi svjetski lider koji je primio predsjednika NTC-a Džalila.

Francuska i sad prednjači u podršci Libiji pa u ovom trenutku zajedno s partnerima u UN-u radi na nacrtu rezolucije o ukidanju sankcija i odmrzavanju libijske imovine u svijetu.

Istodobno njena je državna, naftna kompanija Total jedan od stvarnih pobjednika u libijskom ratu. Britanija također može očekivati veliku korist od libijskog rata.

Zajedno s Francuskom povukla je kada su se Sjedinjene Države kolebale pa iako je NTC priznala tek 27 srpnja, najzaslužnija je za UN-ovu rezoluciju kojom je započelo bombardiranje. 

Katar će međutim biti država koju će nova libijska vlast najradije prigrliti i to ne zato što je muslimanska, već zato što je NTC-u pomogla više od svih.

Doha je pomogla da se trasportira nafta istočnoj Libiji, organizirala je prijevoz oružja za pobunjenike, financijsku pomoć pa u krajnjoj liniji i medijsku pokrivenost događaja time što je Al Džazira udomila libijsku satelitsku televiziju.

Iako veliki proizvođač plina, Katar nema nafte pa u postgadafijevoj Libiji vidi velike šanse za svoju naftnu kompaniju Vitol.

Dakako da je već i sama najava  da bi europske naftne kompanije  – talijanski ENI, autrijski OMV i francuski Total – mogle ubrzati proizvodnju libijske nafte, dovela do rasta dionica tih kompanija  za od 3 do 5 posto unatoč padu cijena nafte.

Prije rata Libija je proizvodila 2 posto svjetske nafte ili 1,6 milijuna barela dnevno, a ima rezerve koje bi mogle potrajati još 80 godina.

Reuters je izračunao da će Libijcima trebati najmanje dvije godine da proizvodnju vrate na prijeratnu razinu, dok konzultantska agencija Wood Mackenzie smatra da će  proći najmanje 36 mjeseci prije nego se to dogodi.

Mudriji podsjećaju na američka očekivanja u Iraku. Naime, oni su 2003. godine vjerovali da će proizvodnja nafte pokrivati troškove izgradnje zemlje. No, trebalo je osam godina da se proizvodnja vrati na razinu prije invazije.

U međuvremenu je priozvodnja čak pala za 20 posto u odnosu na vrijeme prije 1979. godine odnosno godine u kojoj je Sadam Husein osvojio vlast.