Postoje mjesta od kojih, makar ih gledali samo kroz slike ili video zapise, prolaze trnci po tijelu. Ta mjesta često su obavijena mistikom, a ne zovu se bez razloga gradovi duhova.

Ta nekoć naseljena, živa i prosperitetna mjesta danas postoje na kugli zemaljskoj kao zamrznuta u vremenu, ostavljajući za sobom samo puka pitanja…

Tragovi života

Jedno od takvih mjesta je Bodie u Kaliforniji, najpoznatiji američki grad duhova – i to s dobrim razlogom. Sredinom 19. stoljeća Bodiejem je odzvanjao zvuk miniranja rudnika, a glazba i zveckanje čaša (i revolvera) dolazilo iza vrata svakog salona kojima su koračali kauboji.

Bodie u Kaliforniji, najpoznatiji američki grad duhova / Foto Unsplash

Ovaj bivši grad rudara zlata je onomad brojao oko deset tisuća stanovnika, no veliki je požar krajem stoljeća opustošio dijelove grada. Iako renoviran, kada su rudnici zlata utihnuli, rudari nisu vidjeli razloga za ostanak pa se grad do sredine 20. stoljeća jednostavno ugasio, dok su tragovi nekadašnjeg života ostali gotovo pa nataknuti.

I danas, ako prođete ovim napuštenim gradom u Sierra Nevadi, moći ćete vidjeti zahrđale automobile i kuće koje kao da šapuću priče o nekim minulim vremenima, a ako zavirite kroz prozor neke od kuća, moći ćete ugledati tapete koje se ljušte sa zidova, prašnjav namještaj i osobne predmete koji pričaju priče o bivšim stanovnicima ovog grada. Oko 1960-ih proglašen je državnim povijesnim parkom i od tada je zaštićen.

Houtouwan u Kini još je jedan primjer grada duhova. Ribarska industrija ondje je nekoć cvjetala, no udaljena lokacija otoka Shengshan, na kojem se naselje nalazi, u kombinaciji s jačanjem drugih, većih naselja postupno je dovela do njegova propadanja.

Houtouwan u Kini danas je spomen na život kakav je nekada tamo bujao / Foto iStock

Do 1990-ih Houtouwan je bio potpuno napušten, a danas kao spomen na život koji je ondje nekoć bujao stoje kamene kuće gotovo u potpunosti progutane zelenilom, zbog čega mjesto djeluje gotovo nestvarno.

Selo Tyneham na prvi pogled izgleda kao tipično englesko selo, no njegova povijest krije tužnu priču. Ovaj zaselak datira još u željezno doba, dok ga je vojska preuzela 1943., usred Drugog svjetskog rata, i pretvorila u vojno područje za obuku.

Selo Tyneham na prvi pogled izgleda kao tipično englesko selo, no njegova povijest krije tužnu priču / Foto Unsplash

Stanovnici Tynehama bili su prisiljeni evakuirati svoje domove, gajeći nadu da će se nakon rata vratiti svojim domovima. Međutim, unatoč prosvjedima, to im nikada više nije bilo dozvoljeno.

Danas su kuće Tynehama, uključujući impresivnu crkvu i školsku zgradu, ispunjene izložbama koje otkrivaju fotografije i priče iz prošlih vremena. Budući da još uvijek pripada Ministarstvu obrane, posjet je dopušten ograničeno, uz oprez jer postoji opasnost od neeksplodiranih granata.

Trajni podsjetnik

Ruševine Belchite, općine španjolskog grada Zaragoza, izrešetane su mecima i ondje stoje kao trajan podsjetnik na strahote Španjolskog građanskog rata. U bitci 1937. grad je gotovo uništen, a za »dovršavanje posla« pobrinula se priroda nastanivši gotovo pa svaku pukotinu.

Ruševine Belchite, općine španjolskog grada Zaragoza / Foto Unsplash

Odlučeno je da Belchite neće biti sravnjen sa zemljom, već da će ruševine starog grada bit ostavljene kao podsjetnik brutalnog sukoba.

Farina je grad duhova u južnom dijelu Australije koji je svoj vrhunac doživio krajem 19. stoljeća, kada su ga naselili uzgajivači pšenice. Također je bio stanica na kultnoj željeznici Ghan.

Farina je grad duhova u južnom dijelu Australije / Foto iStock

Na svom vrhuncu gradom su nicale mesnice, kovačnice, crkve i hoteli, a zbog (tada) dovoljne količine vlage bio je raj za poljoprivrednike. Međutim, stvari su se okrenule; počela su prevladavati sve sušnija razdoblja, a željeznički put se preusmjerio, što je Farinu ostavilo na milost i nemilost pustinje.

Do sredine 20. stoljeća, stanovništvo Farine je naglo opadalo, a poslovi i zgrade zatvarali su svoja vrata. Grad je na kraju potpuno napušten, a ruševine hotela Transcontinental, pekare i drugih poduzeća ostaju prozor u neko prošlo doba…

Vjerojatno najpoznatija i najtužnija priča o napuštenim gradovima tiče se Pripjata, grada koji se nalazi na sjeveru Ukrajine. Nekoć prosperitetni industrijski grad s oko 50 tisuća stanovnika bio je dom mnogima koji su radili u nuklearnoj elektrani Černobil.

Pripjat nekoć je bio dom mnogima koji su radili u nuklearnoj elektrani Černobil / Foto Unsplash

Nakon katastrofe koja se dogodila 26. travnja 1986., kada je reaktor broj 4 eksplodirao tijekom rutinskog sigurnosnog testa, a što je dovelo do razornog požara i gušenja opasnih radioaktivnih kemikalija, stanovnici Pripjata i okolnih područja bili su prisiljeni pobjeći.

Grad koji su ostavili za sobom danas postoji poput jezive vremenske kapsule, a upravo ta nezgoda stvorila jedan od najturobnijih gradova duhova na svijetu. Dio grada koji je ponajviše sablastan je Zabavni park Pripjat sa svojim škripavim panoramskim kotačem…

Danas je moguće posjetiti Pripjat, no potrebno je držati se smjernica. Naime, Černobil ima unutarnju zonu isključenja koja obuhvaća radijus od deset kilometara od središta eksplozije te vanjsku zonu isključenja, od 30 kilometara.

U vanjskoj zoni moguće je i prenoćiti, a u unutarnjoj zoni provesti ograničeno vrijeme. Usporedbe radi, danas bivanje u unutarnjoj zoni pruža istu izloženost kao i rendgensko snimanje. Jedan izvor navodi da prema posljednjem popisu stanovništva, u vanjskoj zoni živi oko 200 ljudi.

Zamrznuti u vremenu

Grad Craco u Italiji prizor je koji oduševljava – iz daljine. Radi se o najslikovitijem gradu duhova na svijetu. Izbliza, to je grad prepun oronulih zgrada koje su zadnji stanovnici vidjeli u 20. stoljeću.

Craco u Italiji prizor je koji oduševljava – iz daljine / Foto Unsplash

U 17. stoljeću, Craco je pogodila pandemija kuge, značajno prorijedivši stanovništvo. Uz ton, niz klizišta 1950-ih, za koje se smatra da su uzrokovani neispravnim cjevovodima i iskapanjima u prethodnom desetljeću, učinio je grad vrlo opasnim za život, a potresi nisu pomogli toj situaciji.

Veći dio grada evakuiran je 1963., a posljednji stanovnici Cracoa pozdravili su se s gradom 1980. Grad se danas može posjetiti samo u sklopu vođenih tura zbog nestabilnosti zgrada.

Kolmanskop u Namibiji grad je čije su kuće skoro pa do krova ispunjene pustinjskim pijeskom. Radi se o nekadašnjem rudarskom gradu dijamanata usred pustinje Namib, gdje su dragocjeni dragulji otkriveni početkom 20. stoljeća.

U Kolmanskopu u Namibiji kuće su skoro pa do krova ispunjene pustinjskim pijeskom / Foto Unsplash

Neobična povijest Kolmanskopa započela je 1908. otkrićem dijamantnog rudnika, a do 1912. ovaj rudarski grad je niknuo u bogato i luksuzno mjesto, da bi na svom vrhuncu tamo postojala i bolnica, brojne trgovine, pubovi, pa čak i koncertna dvorana.

Zbog agresivnog miniranja, resursi su uskoro bili iscrpljeni, a do 1930-ih, dragulji Kolmanskopa su nestali. Taman u to doba otkrivena su bogata nalazišta dijamanata na jugu, a stanovnici Kolmanskopa nisu časili časa napuštajući grad, tako da je do 1950-ih bio u potpunosti pust. Danas je sve što je ostalo gomila zgrada nastanjenih pijeskom.

Varosha je grad na samom sjeveru Cipra čije su ulice kao zamrznute u vremenu, točno onakve kakve su bile prije 50-ak godina. Nekoć je Varosha bila luksuzno odredište koje su posjećivali oni dubokog džepa, no 1974., uslijed turske invazije, gotovo 40 tisuća stanovnika pobjeglo je iz grada, nikada se više ne vrativši.

Varosha je grad na samom sjeveru Cipra čije su ulice kao zamrznute u vremenu / Foto Unsplash

Odnedavno je grad moguće posjetiti turistički, no zbog sigurnosti, posjetitelji moraju ostati unutar kontroliranih javnih zona, zbog rizika od urušavanja zgrada.

Najpoznatije mjesto u Varoshi je plaža Maraş, koja je nekada bila glavno mjesto za sunčani i topao odmor. Iako turisti danas mogu koristiti plažu, osjećaj je pomalo jeziv…

Otok duhova

Japan je podigao ljestvicu pa tako nema grad, već otok duhova! Otok Hashima jedno od rijetkih napuštenih mjesta koje je pod zaštitom UNESCO-a. Poznat i pod nazivom »Otok bojnih brodova«, ovaj nenaseljeni otok ruševina nekoć se mogao pohvaliti činjenicom da je imao rudnik ugljena usred mora.

Otok je 1890. kupio Mitsubishi i tada je postao industrijsko središte, a sam rudnik privukao je mnogo radnika što je dovelo izgradnje stambenih zgrada te čitave zajednice.

Do 1950. godine otok je brojao oko pet tisuća ljudi. Ipak, otok je napušten već oko 1974. godine kada su se energetske potrebe i trendovi promijenili, a rudnici ugljena bivali zatvoreni.

Otok je otvoren za posjetitelje 2009., ne možete ga posjetiti sami, već samo kao dio stručno vođene grupe.