Godina 2015. ostat će upamćena po terorističkim napadima u Parizu, koalicijama protiv Islamske države ali i prvim globalnim klimatskim sporazumom kojeg je potpisalo više od 150 država, a među njima sve najveće industrijske zemlje
Prošlu je godinu u svijetu obilježila Islamska država, toliko da je teško ne zaključiti da je osoba godina (a ta osoba ne mora nužno biti pozitivac) njen čelnik Abu Bakr al-Bagdadi. Ta je džihadistička organizacija ocijenjena kao globalna prijetnja s kakvom se svijet nije suočio desetljećima, a za sada je uspjela u tome da su protiv nje uspotavljene tri, manje ili više formalizirane, koalicije. Prvu su pokrenule Sjedinjene Američke Države još 2014. godine kada je IS munjevito prodro iz Sirije u Irak, druga je savez kojega tvore Rusija, Iran i Sirija, a treću su koncem godine formirale 34 islamske države, formalno pod vodstvom Saudijske Arabije. Krajem godine svijet je izgledao toliko kaotično i uzdrmano da u usporedbi s time grčka dužnička kriza koja je obilježila početak godine izgleda kao omanja računovodstvena greška.
Godina jedva da je i počela, a svijet je šokirao teroristički napad na redakciju francuskog satiričkog časopisa Charlie Hebdo u Parizu. Teroristička spirala koncem godine vratit će se u Pariz, tada isključivo u izvedbi Islamske države. Napad na Charlie Hebdo izvela su 7. siječnja dva brata – Said i Cherif Kouachi – koji su godinama bili povezani s jemenskim ogrankom al Kaide. U napadu su ubili 12 ljudi, osam članova redakcije, među njima i glavnog urednika Stephane Charbonniera Charba i legendarnog, 80-godišnjeg, karikaturista Geogesa Wolinskog, te dva policajca, portira u zgradi te poslovnog čovjeka koji je bio u posjetu redakciji. Razlog za njihov napad bilo je likovno prikazanje proroka Muhameda u časopisu, što je za napadače samo po sebi nedopustivo, a posebno to što su ga stavljali u satirički kontekst. Redakcija je bila ugrožena i prije tog fatalnog napada, glavni urednik imao je fizičku zaštitu. Taj napad jedva da je i minuo, a Francusku je potresao novi val napada iza kojega je, sudeći prema riječima jednoga od napadača, Amedyja Coulibalyja, stajala Islamska država i ti su napadi bili njen odgovor na napade zapadnih zemalja na kalifat kojega je IS proglasio. Šok izazvan napadom bio je golem, ali mnogo veći će uslijediti 13. studenoga kada će u nizu napada pripadnika IS-a u Parizu biti ubijeno 130 ljudi. Ti su teroristički napadi pokazali da IS u Europi neće ciljati na klasične vojne, policijske ili sigurnosne ciljeve. Napali su goste u restoranu, posjetitelje na koncertu, a pokušali su napasti i gledatelje na nogometnoj utakmici. Dakle, njihov cilj bile su manifestacije koje utjelovljuju i zapadnjački način života, a poruka terorista zapravo je glasila »nigdje niste sigurni«. Poslije tog napada stvaranje vojne koalicije protiv Islamske države je intenzivirano, a u vojne napade na njene položaje u Siriji uključili su se i Francuska, Velika Britanija i Njemačka.
Psihološka prekretnica
Islamska država donekle je suzbijena, teritorij kojega kontrolira na koncu 2015. godine je smanjen za jednu sedminu u odnosu na teritorij kojega je kontrolirala početkom godine, ali je istodobno pokazala iznimnu fleksibilnost u djelovanju. U Iraku je u svibnju poduzela novu veliku ofenzivu, a njena je kulminacija bila zauzimanje Ramadija, grada stotinjak kilometara udaljenog od Bagdada. To je bio najveći uspjeh IS-a od velike ofenzive u lipnju 2014. godine, a taj je uspjeh IS-a izazvao novi veliki psihološki šok u i inače uzdrmanoj iračkoj vojsci. Šok je bio tim veći jer je iračka vojska koncem ožujka uspjela IS istjerati iz Tikrita što se smatralo, ne bez razloga, velikim uspjehom nanovo ustrojene iračke vojske. Na samom kraju godine iračka je vojska uspjela zauzeti Ramadi, što bi, barem za tu vojsku, trebala biti važna psihološka prekretnica. U Iraku su sve angažiranije i strane postrojbe. Sjedinjene Američke Države ne pružaju više samo zračnu i obavještajnu podršku, već su na teren vratile i specijalne postrojbe, turska je vojska imala centar za obuku kojega, nakon što je u njega poslala i 20 do 25 tenkova, na zahtjev iračke vlade mora napustiti. Važnu borbenu ulogu i dalje imaju kurdski borci pešmerge, baš kao i šijitske milicije bliske Iranu.
Sirija je najkompliciranije područje svijeta u 2015. godine. Trenutačno sve stalne članice Vijeća sigurnosti, osim Kine, bombardiraju nekoga u Siriji. Godinu su obilježili ruska vojna intervencija po pozivu predsjednika Bašara al-Asada, te IS-ovo zauzimanje Palmire nakon kojega je uslijedilo uništavanje iznimno vrijednih spomenika antike, ali i krađa i organizirani šverc umjetničke i kulturne baštine. Sirijski predsjednik može biti zadovoljan proteklom godinom – i dalje je na vlasti, a na kraju godine je njegov položaj snažniji nego što je bio u rujnu, uoči ruske intervencije. Rusija se u jedan vojni sukob izvan svojih granica i pograničnog pojasa umiješala žešće nego ikada otkako se raspao Sovjetski Savez. Pristala je vojno zaštititi svog dugogodišnjeg saveznika (i njegov je otac Hafez al-Asad bio saveznik SSSR-a, odnosno Rusije), a vojno intervenira ne samo protiv Islamske države nego praktično protiv svih koji se bore protiv Asada. Ruski zračni udari znatno su energičniji i intenzivniji nego što su bili zračni udari koalicije predvođene SAD-om, a iz ciljeva napada jasno je da prvo žele osigurati zapadni dio Sirije i time stabilizirati Asadovu vlast u tom dijelu zemlje. Posljedica je ruske intervencije i dramatično pogoršanje rusko-turskih odnosa. Tursko je ratno zrakoplovstvo 24. studenoga srušilo ruski borbeni zrakoplov tvrdeći da je taj zrakoplov 17 sekundi narušavao zračni prostor Turske. Rusija je odgovorila uvođenjem ekonomskih sankcija, a za sada je poduzela mjere koje štete turskoj ekonomiji, ali ne i ruskoj. Zabranila je uvoz kože i odjeće, uvoz voća i povrća smanjila na jednu trećinu. Sjedinjene Države suzdržano su stale iz svoje saveznice iz NATO-a, podržavši njeno pravo na obranu vlastitog zračnog prostora, ali odbivši kategorički kazati je li ruski zrakoplov srušen u turskom ili sirijskom zračnom prostoru.
Ruska intervencija
Obaranje zrakoplova otvorilo je bokove turske politike. Ubrzo nakon toga pritisnuta je s više strana. SAD su je kritizirale zato što ne zatvara stotinjak kilometara granice prema Siriji, posljednji dio granice preko kojeg se islamisti koji se žele priključiti Islamskoj državi mogu prebaciti. Irak, a potom i Rusija, Tursku su prozvale i zbog navodne suradnje s IS-om, posebno za šverc nafte vrijedan više stotina milijuna dolara. Turska je proživjela i neočekivano dinamičnu godinu na unutarnjepolitičkom planu. Na parlamentarnim izborima 7. lipnja vladajuća Stranka pravde i razvoja osvojila je manje od 50 posto mandata u parlamentu, iako je najavljivala juriš na dvotrećinsku većinu, ili barem tropetinsku koja bi im omogućila raspisivanje ustavnog referenduma, a novim ustavom bi korjenito promijenili politički sustav Turske i uredili ga kao čisti predsjednički sustav. Bio je to trenutak teškog poraza predsjednika Tayyipa Recepa Erdogana. Nakon neuspješnih pregovora o sastavljanju koalicijske vlade, na novim izborima 1. studenoga Stranka pravde i razvoja uvjerljivo je pobijedila osvojivši 315 od 550 mandata. I Turska je bila meta terorističkih napada. Bombaški napad na Suruc 20. srpnja u kojem je ubijeno 33 ljudi, mahom članova kurdske ljevičarske Socijalističke stranke potlačenih, bio je povod za tursku oružanu akciju protiv Islamske države (u ne baš velikoj mjeri zbog čega je Turska međunarodno kritizirana), ali i kurdskih organizacija, posebno Radničke partije Kurdistana (u mnogo većoj mjeri, a gađani su ciljevi i u Iraku).
Ruska intervencija u Siriji postigla je barem nešto pozitivno. Diplomatski pokušaji završetka građanskog rata koji traje pet godina i u kojem je poginulo oko četvrt milijuna ljudi i koji je proizveo izbjeglički val koji se ove godine, nakon što je preplavio Jordan, Libanon i Tursku, dovaljao i do Europe, malo su ubrzani. Diplomacija je i dalje spora, status Asada nejasan (za Ruse je saveznik, za Amerikance neprihvatljiv, a Njemačka i Francuska su nakon ruske intervencije i terorističkog napada na Pariz od 13. studenoga zauzele nešto pomirljiviji stav), ali su barem nekakvi razgovori započeli. U sljedećih bi nekoliko tjedana trebalo definirati tko je uopće sve poželjan za pregovaračkim stolom, a koga se sve smatra terorističkom organizacijom, a kada se definira tko sve smije pregovarati, pregovori bi trebali započeti u Ženevi 25. siječnja.
Islamska država svoje je novo snažno uporište uspostavila u Libiji, još jednoj državi uništenoj građanskim ratom koji je posljedica Arapskog proljeća i rušenja diktatora Muamera Gadafija 2011. godine. Libija je država (ili ono što je ostalo od države) u kojoj su na vlasti dvije vlade od kojih niti jedna ne vlada zemljom. U glavnom gradu Tripoliju stoluje međunarodno nepriznata vlada, a međunarodno priznata je izbjegla u Bengazi. Sredinom prosinca predstavnici dviju frakcija potpisali su u Maroku mirovni sporazum koji bi trebao rezultirati kakvom-takvom stabilnošću i suradnjom u borbi protiv Islamske države, ali oba parlamenta (međunarodno priznati i međunarodno nepriznati) odmah su ga odbacila. IS je toliko ojačao u Siriji da razmišlja da u toj zemlji uredi »rezervni kalifat« za slučaj da im onaj u Siriji i Iraku propadne. Navodno je u Libiju na liječenje, nakon ranjavanja u listopadu, prebačen i Abu Bakr al-Bagdadi. Građanskim ratom uništen je i Jemen, država u kojoj građanski ratovi bukte ili tinjaju gotovo četvrt stoljeća. Pobunjenički Houthiji uspjeli su zauzeti glavni grad Sanu i praktično srušiti s vlasti predsjednika Abd Rabu Mansur Hadija na čiji poziv je 25. ožujka započela saudijska vojna intervencija u Jemenu. Do konca godine rat nije završen, ali je barem smanjen intenzitet borbi. Jemen, siromašna zemlja na strateški važnom mjestu na Crvenom moru, je raščetvoren: zapadni dio uz Crveno more i glavni grad kontroliraju Houthi, središnji i zapadni dio vojska odana presjedniku Hadiju, a između ta dva dijela stabilnu teritorijalnu bazu ima jemenski ogranak al Kaide. Ne treba spominjati da Islamska država jača i u Jemenu.
Atak na turizam
IS je na primjeru Tunisa pokazao koliko malo treba da se uzdrma možda i jedina država koja se uspjela stabilizirati nakon Arapskog proljeća. U dva su teroristička napada – na muzej u Bardu u ožujku i ljetovalište Sousse sredinom godine – njihove mete bili inozemni turisti, a cilj je jasan: uzdrmati turizam koji je za tu sjevernoafričku zemlju jedan od najvažnijih izvora prihoda. Svoju moć i organizacijsku vještinu IS je u Tunisu demonstrirao i u studenom kada je u jednom napadu ubijeno 13 pripadnika predsjedničke garde. No, budući da u tim napadima nije bilo ubijenih turista iz zapadnih zemalja ti su napadi dobili mnogo manji medijski prostor u zapadnim medijima. Islamska je država u godini za nama napadala u Bangladešu, preuzela odgovornost za napad u San Bernardinu u Sjedinjenim Državama, a u barem dvije Afganistanske pokrajine ratuje protiv talibana. U ovoj je godini, iako teritorijalno potisnuta u Iraku i Siriji, Islamska država pokazala da je sposobna voditi operacije na četiri kontinenta.
Velike promjene zbile su se u Južnoj Americi. U Argentini je desničarski kandidat Mauricio Macri pobijedio Cristinu Fernadez Krichner čime je okončano razdoblje ljevičarskih predsjednika. U Venezueli je na parlamentarnim izborima desnica nanijela težak poraz čavističkoj ljevici. Na čelu države i dalje je Nicolas Maduro, nasljednik Huga Chaveza, ali pobjeda opozicije u zemlji u kojoj je golemi prihod od nafte prilično neodgovorno trošen, a ni ljudska prava i slobode pojedinca nisu poštovani na zavidnoj razini naznaka je moguće promjene i na predsjedničkoj razini. Nakon svih tih promjena bolivijskih predsjednik Evo Morales zaključio je da »boli gledati« novu političku panoramu Južne Amerike, a budući da njegovi ljevičarski kolege polako gube vlast osjeća se usamljeno.
Ponešto se događalo i u drugim dijelovima svijeta i ne odnosi se na Islamsku državu. Početak godine bio je obilježen događajem koji je označio 2014. – sukobom u Ukrajini. Ukrajinska kriza pokušala se smiriti novim sporazumom postignutim u Minsku 11. veljače. Prvi, također sklopljen u glavnom gradu Bjelorusije, u rujnu 2014. godine nikada nije zaživio, a drugom je to uspjelo djelomično. U Minsku su čelnici Ukrajine, Rusije, Francuske i Njemačke dogovorili paket mjera kojima su zaustavili rat na istoku Ukrajine. Sporazum se od tada djelomično poštuje, borbe su stalne, ali manjeg intenziteta nego prije Minska 2. Do sada je ratu u Ukrajini poginulo više od 9.000 ljudi. Integracija pobunjeničkih dijelova Donjecke i Luganske oblasti se ne nazire i čini se da sve klizi prema još jednom »zamrznutom sukobu«, svakako ne prvom na ruskim granicama. EU je u prosincu produžila sankcije Rusiji uvedene joj zbog njene uloge u ukrajinskoj krizi, a Rusija je najavila da će zbog stupanja na snagu trgovinskog sporazuma između Ukrajine i EU od 1. siječnja prema sebi susjednoj zemlji primijenjivati pravila kao i na druge države koje nisu u Zajednici neovisnih država što konkretno znači uvođenje šestpostotne carine. Ukrajina je i dalje u očajnoj financijskoj sitauciji, koncem godine odlučila je da neće platiti dug Rusiji dospio po obveznicama otprije dvije godine u iznosu od tri milijarde dolara; dijelom zbog groznih odnosa između dvije zemlje, dijelom zato što nema novaca.
Protiv zatopljenja
Nije sve u svijetu bilo tako crno, ponešto je bilo i zeleno. U Parizu je 12. prosinca postignut prvi globalni klimatski sporazum. Više od 150 država, među njima sve najveće industrijske države, dogovorile se da razina zagrijavanja Zemlje mora ostati znatno ispod dva stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko doba, a cilj je da se povećanje temperature zadrži na 1,5 stupnju. Razvijene zemlje su se obvezale da će pomoći zemljama u razvoju u borbi protiv zatopljenja i njegovih posljedica sa sto milijardi dolara godišnje od 2020. godine kada sporazum stupa na snagu. Klimatski sporazum podrazumijeva i novi ekonomski model zasnovan na što je moguće manje ugljika što znači što manje fosilnih goriva – ugljena, nafte i plina.
Mnoge se sporazume naziva povijesnim, a onaj postignut u Beču 14. kolovoza između Grupe 5+1 i Irana o iranskom nuklearnom programu doista je takav. Nakon više od deset godina prijetnji, sankcija, kriza, razmatranja vojne intervencije protiv Irana, sporazum je pristao drastično smanjiti i ograničiti svoj nuklearni program, a zauzvrat mu se ukidaju sankcije koje su mu uvedene zbog nuklearnog programa. Iran je godinama tvrdio da se radi o programu isključivo u mirnodopske svrhe. Sporazumom je potvrđeno njegovo pravo iskorištavanja nuklearne energije u mirnodopske svrhe, a dogovoreno je, uz ostalo, i da će smanjiti svoje zalihe obogaćenog urana za 98 posto, dvije trećine instaliranih centrifuga bit će pod međunarodnim nadzorom, a inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju dopustit će pristu gdje i kada požele. Sporazumom je potpuno promijenjen geopolitički položaj Irana. Više nije djelomični izgnanik iz međunarodne zajednice, vraća se na velika vrata, a postao je i jedan od najpoželjenijih ekonomskih partnera u 2015. godini. Poslije ukidanja sankcija, u prvoj polovici 2016. godine, može se očekivati potpisivanje niza ugovora vrijednih desetke milijardi dolara. Desetci delegacija predvođenih šefovima vlada i vodećim poslovnim ljudima golemih kompanija pohodili su Teheran. Iran je golemo tržište od 70 milijuna dobro obrazovanih ljudi koji k tome nisu siromašni. Sve pomalo podsjeća na osvajanje Divljeg zapada, važno je što prije doći u Teheran, sklopiti vrijedne ugovore i zabosti svoju zastavu na jedno od posljednjih velikih neosvojenih tržišta.
