Lijepa priča

Nasmijani zaposlenici: Priča o uspješnom bečkom hotelu koji mijenja društvo i zapošljava bivše azilante

Maja Hrgović

U hotelu »Magdas« radi 20 bivših azilanata, pripadnika 16 nacionalnosti. Ovo je prilika o kojoj su sanjali kad su, poput jednoga od njih, bježali od progona Boko Harama u Africi ili od islamista u Afganistanu



Najlakše je lajkati na Facebooku i izvikivati u ponor virtualne stvarnosti svoju deklarativnu podršku marginaliziranim društvenim skupinama. Najteže je uzeti stvar u svoje ruke, izaći na teren i postati dio promjene koju želiš vidjeti u svijetu, na što je svojom rado citiranom porukom pozvao Mahatma Gandi. Put od lajkanja do istinskog doprinosa nije prošlo osobito puno poduzetnika u Hrvatskoj – i baš zato navijamo za one koji jesu; u takve spada kafić Buba Bar u Vinkovcima, gdje vrhunsku kavu serviraju osobe s Downovim sindromom. Drugog se primjera i ne mogu sjetiti. U području socijalnog biznisa, koji je kod nas jedna anemična stvar, vrijedi se inspirirati drugdje.


Ovo je priča o jednoj uspješnoj bečkoj inicijativi, hotelu Magdas, u kojemu na svim razinama upravljanja i održavanja rade izbjeglice, bivši azilanti. U Magdasu sam odsjela prije desetak dana kad sam u Beč došla pogledati veliku međunarodnu izložbu Universal Hospitality, o odnosu nacionalizma i novih migracija, koja je u organizaciji zaklade Erste postavljena u staroj bečkoj pošti kao dio slavnog Wiener Festwochena. (I Sanja Iveković sudjeluje na toj izložbi.) Činilo se prikladnim učiniti taj maleni iskorak od jalovog lajkanja i odsjesti u hotelu koji u praksi provodi ideju koju izložba nenametljivo propagira – radikalnu ideju da smo svi jednaki i da zaslužujemo jednake šanse u društvu.


Magdas je otvoren početkom prošle godine u blizini zabavnog parka Prater, nakon duljeg perioda obnove zgrade koja je nekoć bila dom za starije pri Caritasu. Caritas je za preuređenje i prenamjenu dao oko milijun i pol eura, a novac potreban za kupnju posuđa i posteljine prikupljen je kroz program crowdfundinga, internetske akcije kojom se veliki broj ljudi priključuje malim donacijama. Tragovi nekadašnjeg života ove zgrade vide se u rasporedu prostorija, u starom liftu… No, šarm je neupitan, a nostalgija naglašena dovitljivim retro dizajnom – u mojoj je sobi ulogu noćnog ormarića ispunjavala jedna drvena školska stolica prepiljena napola, sjenilo za luster bilo je ručno iskukičano u živim bojama, a u predvorju je umjesto dosadnog garderobnog ormara na zid montiran pravi robustni nosač za kofere iz kupea vlaka…




– Studenti likovne akademije zaslužni su za vizualni dojam; svaka od 88 soba unikatno je djelo, kaže upraviteljica Gabriela Sonnleitner i navodi neke zanimljive brojke; u hotelu radi dvadeset bivših azilanata, pripadnika 16 nacionalnosti, a u hotelu se govori dvadeset jezika.


U osmišljavanju novog izgleda hotela pomogli su poznati arhitekti iz studija AllesWirdGut i umjetnik Daniel Buechel. Radilo se devet mjeseci, a poslovni su uključivali prenamjenu ormarića iz doma za starije u otkačene klupe, stolove i lampe. Stara sobna vrata postala su nova impozantna ogledala – dva takva vise u restoranu u kojemu se poslužuju jela sa svih kontinenata, mnoga u dugu fair tradea, poštene trgovine. Kus kus je fantastičan, vafli za prste polizat’.


– U svaku fazu ovog projekta bili su uključeni entuzijastični volonteri; oni su kukičali sjenila za lampe, sadili aromatično bilje u vrtu, a studenti s likovne akademije donirali su svoje radove kojima smo opremili sobe. Opremu interijera dopunili smo i namještajem koji su nam donirali građani, a dio smo pribavili iz Caritasove trgovine rabljenim namještajem Carla. Pokazali smo da predanost, fleksibilnost i kreativne ideje mogu nadomjestiti financijska ograničenja. Kruna ovog rada bila je nagrada Austrian State Prize for Design koju je hotel Magdas dobio prošle godine, ističe direktorica.



Ni Hrvatskoj ne bi smetalo više sluha i interesa za model socijalnog biznisa koji bi otvarao prostor za dostojno sudjelovanje na tržištu rada za marginalizirane skupine; za nacionalne i etničke manjine, za ljude s hendikepom, za žene koje zakon o radu nedovoljno štiti. U međuvremenu, ostaje nam premošćivanje jaza od »lajka« do terenske akcije malim pomacima, na primjer onakvima kakav je ovog tjedna napravila ravnateljica škole Eugena Kumičića u Velikoj Gorici Snježana Pavić. Ona je okupila roditelje učenika te osnovne škole u veliku akciju podrške Borovu, koju će realizirati kupnjom startasica, popularnog proizvoda te tvornice, za sve đake, kao »službenih« tenisica škole.



Naziv Magdas preuzet je iz rečenice »sviđa mi se«, parole našeg doba, koju nam je dao Facebook svojim pacificirajućim mehanizmom »lajkanja«. U Magdasu »lajkovi« stvarno žive: u svakoj juhi i kolaču koji naručite u baru, u svakoj rezervaciji – do koje je teško doći jer je u godinu i pol postojanja hotel skupio samo hvalospjeve u medijima i na popularnom TripAdvisoru, internetskoj stranici na kojoj se putnici informiraju o destinacijama koje planiraju posjetiti. Zaposlenici su nasmijani: ovo je prilika o kojoj su sanjali kad su, poput jednoga od njih, bježali od progona Boko Harama u Africi ili od islamista u Afganistanu.


– Tko god je legalno u ovoj zemlji, u njoj ima pravo i legalno raditi. Sustav kroz koji prolaze azilanti trom je i spor, zato su useljenici prisiljeni raditi na crno i biti na sve načine marginalizirani na tržištu rada, kaže Gabriela Sonnleitner, objašnjavajući kako zaposlenici Magdasa prolaze obuku koja ih osposobljava za rad u europskoj ugostiteljskoj industriji, a nudi im se i besplatni tečaj stranih jezika.


Duh aktivizma osjeća se posvuda. Na zidovima vise dovitljivo dizajnirani plakati koji pozivaju da budete otvorena uma (»Stay open-minded«, to je moto Magdasa), u bujnoj, zelenoj, sjenovitoj bašti raste organski uzgojeno bilje, u salonu je knjižnica puna probranih naslova o raznim društvenim temama, kojoj gosti mogu i sami pridonijeti nekim novim knjigama… Filmske projekcije, predstavljanja knjiga, tribine i diskusije često su na programu ovog pitomog mjesta. I nije čudo da ljudi tako dobro reagiraju na Magdas; on postaje ideal socijalnog biznisa, modela koji je utemeljio nobelovac Muhammed Yunus, ekonomist koji se zalagao za poslovanje u kojem se dobit iznova investira u stvaranje pozitivnih društvenih promjena. Sada ovaj model »posuđuju« i drugi: uskoro će nove verzije Magdasa niknuti diljem zemlje.