Uz ocean se u Kristiansandu nižu pješčane plaže u nepreglednom nizu koje – vrve kupačima. Iza njih pak kranovi nemilosrdno i neometano podižu cijele nove stambene četvrti. Čovjek se pita gdje je zapravo stigao: u Grčku, Španjolsku ili Francusku. Ovo ne može biti Norveška: kažu da je tamo uvijek hladno, oblačno i kišovito…
Tog srpanjskog jutra Krk je nestao među teškim, olovno sivim oblacima koji su, tjerani jakim jugom, srce ljeta pretvorili u kišnu i sumornu kasnu jesen. Dugi rukavi ponovno su bili poželjni.
Vremenska prognoza na internetskoj stranici krčkog aerodroma pokazivala je, međutim, drukčije: užareno sunce i ljetnu temperaturu. Krivo, ali ohrabrujuće. Takva informacija, naime, utješno je sakrila istinu o tome da je i onog, kobnog 23. svibnja 1971. godine na Krku vladalo isto takvo (ne)vrijeme.
Klima je izgleda otišla do đavola; jugo je ipak iznenada palo, strašne oblake zamijenilo je plavo nebo i žarko sunce. Ostakljeni, socijalistički mauzolej na Krku pretvorio se u trenutku u saunu. Znojna i razumljivo zlovoljna konobarica iz kafića glasno je pozivala putnike da je vrijeme ukrcaja u njihov avion za Oslo. Zvučnici i pojačala, očito, do ovdje još nisu stigli. Kada će – ne zna se!
Ne vodeći previše računa o tehnološkom kamenom dobu u kojem su se zatekli na svom ljetovanju, osunčani i okupani Norvežani stisnuli su se potom u sitnoj i sumornoj čekaonici, jasno bez klime, ali i zraka.
Gunđanja nezadovoljnih doduše nije bilo, ali se moglo osjetiti to da se nervoza uvukla među goste na odlasku iz naše zemlje. Hrvatski se u ovoj, potpunoj ruini od aerodroma tada nije mogao čuti. Uostalom, tko je toliko lud, ili bogat, da ljetuje u Norveškoj.
Netko je iznenada spasonosno otvorio prozore ove, tobože Zračne luke Rijeka. Klimatizacija je tada konačno proradila. Zaposlenici krčkog aerodroma popravili su jadan dojam; s puno takta, osmijeha i strpljenja otpratili su zakuhale putnike u limenu klopku.
Trondheim se doima poput urbane oaze na surovom sjeveru zemlje, s dugim i mračnim zimama, te kratkim i hladnim ljetima. No, ovo ljeto bilo im je osobito vruće. Žale se na nepodnošljive vrućine koje su se zavukle u prozračne, ali i hermetički izolirane kuće. Trondheim je relativno mali grad, ali koji čovjeku pruža vrlo ugodan život. To, jasno, može biti i posve krivi dojam koji je stečen u svega nekoliko dana.
Nepregledne površine
No, avion nije odmah poletio, nego je desetak minuta nešto čekao na pisti. Taman da se tmurni oblaci ponovo skupe iznad Krka i da takvi nemilosrdno podsjete na to kako li je samo tragično skončao naš Josip Pupačić.
Nije bilo utješno pilotovo obećanje da će let biti ugodan, jedino će zbog oluje koja bjesni iznad Njemačke i Austrije nešto kasniti. Odlično, ponajprije ohrabrujuće! Dakle, Oslo nećemo ugledati, jednostavno nije nam bilo suđeno. Sada je to postalo i službeno!
Međutim, gomila svakojakih legura i dva bučna motora okačena o krila nekako se s lakoćom probijala kroz njemačko-austrijske oblake i oluje. Stjuardi ubrzano rade svoj uobičajeni posao: poslužuju kavu, vino, hranu, parfeme…
Za to vrijeme Boeing se trese i poskakuje, tako da let podsjeća na putovanje starom Jadranskom magistralom. Norvežani neometano uživaju u vinu i hrani. Još su na odmoru! Kava u tom norveškom avionu košta 25 kruna i ne valja ama baš ništa. A to je prvi susret s obećanom zemljom, zemljom svekolikog blagostanja i sreće. Ako je suditi po kavi, netko je gadno lagao!
Sunce je ponovo zasjalo i u avionu se vraća bolje raspoloženje. Konačno se dolje ukazuju i sve one nepregledne vodene i zelene površine. Mora da je to Norveška – nije li isto tako i na – Google mapsu!?
Pilot pak sada upozorava putnike na to da u Oslo stižu dvadesetak minuta ranije od predviđenog termina. Rađa se sumnja: je li ovo zrakoplov norveške ili hrvatske kompanije!? Pa i Hrvatske željeznice jamačno imaju pouzdaniji red vožnje.
Preikestolen nije samo očaravajući uspon na stijenu koja se, poput kakvog kamenog balkona prkosno nadvila iznad golemog Lysefjorda, već velika atrakcija koja svake godine privlači na stotine tisuća turista. Unatoč tome što dvosatni uspon na Preikestolen nije za svakoga, staza je zakrčena turistima iz cijelog svijeta, svakojake dobi i kondicije koji se sudaraju na tom uskom i strmom, ali uređenom i održavanom »kozjem putu«. Premda se radi o velikom turističkom potencijalu – koji čak mami i neoprezne gospođe u štiklama, pa moraju intervenirati razno-razne službe – ništa se ondje ne naplaćuje. Osim parkiranja. To može biti nezgodna istina za sve one koji drže da se iza paravana »nacionalni park« samo tako može opravdati uvođenje režima naplate, kao što se nedavno pokušalo na našoj, jednako lijepoj Učki.
Klinički čist vlak
S klimom na Zemlji definitivno nešto ne valja. U Oslu je bilo nesnosno vruće, kao ljetos u Hrvatskoj. Norvežani kažu da takvog ljeta još nisu imali. Ljetovati u osunčanoj Norveškoj, umjesto na kataklizmičkom Jadranu, možda se na kraju pokaže kao sjajna ideja. K tome, iz Rijeke upravo stiže vijest o tome da ponovo pljušti, hladno je i čemerno. Što se to događa s ljetom!?
Po japanski točnom redu vožnje stiže super brzi i klinički čist vlak koji putnike iz moderne zračne luke Gardermoen, koja se nezaustavljivo širi na sve strane, vozi do središta Osla. Karl Johans Gate zasad će, međutim, pričekati.
Kako god bilo, busu je trebalo gotovo šest sati da prevali tih 362 kilometra koliko ima od Osla do Kristiansanda. Sudeći po broju strojeva i »radova na asfaltiranju«, cesta se širi i vjerojatno će brzo postati autoput.
Dotad će bus voziti bijednih 50, 60 kilometara na sat. Zato je sunčani Kristiansand opuštajući. Grad je ponovo na udaru jakog i vrućeg vjetra koji u mahovima dolazi s oceana i nosi sve pred sobom. Za razliku od Krka, ovdje je ipak potpuno vedro i toplo.
Unatoč vjetru, stotine brodova, jahti i barki plovi valovitim morem. Svatko ovdje ima neko svoje plovilo. Izgledno, Norvežanima je i dan-danas ocean važan, čak presudan u životu. Posvećuju mu svaki slobodan trenutak.
Uz ocean se nižu pješčane plaže u nepreglednom nizu koje – vrve kupačima. Niti jedna od njih nije bila ograđena. Iza njih pak kranovi nemilosrdno i neometano podižu cijele nove stambene četvrti. Suvremene zgradurine niču kao trava kad se zalijeva ljeti.
Središte naftne industrije
Sunce ponovno jednako peče i udara, dok se uska cesta probija kroz fjordove i brežuljke prema Stavangeru, trećem norveškom gradu po veličini. Ima stanovnika koliko i Rijeka u kojoj opet pada kiša. Pejzaž je lijep i jednoličan, svugdje samo voda i šuma. Beskonačni plavo-zeleni tonovi uz vijugavu cestu istovremeno djeluju očaravajuće i hipnotizirajuće.
Stavanger je ujedno važno središte naftne industrije, što se u gradu na prvi pogled ne može uočiti. U središtu nema spektakularnih građevina ili nekih drugih simbola moći koji trebaju strancima izazivati strahopoštovanje prema zemlji nafte.
Dominiraju tradicionalne norveške kuće, dok se tek u predgrađu arhitekti poigravaju s prirodom, pa i višekatnice sada niču iz mora. Središtem su se pak razmiljele na tisuće bučnih turista, uglavnom američkih i, čini se, dubljeg su džepa.
Restorani i kafići su, naime, ovdje znatno skuplji, ali su svejedno puni. Pivo je sto kruna, a pizza dvjesto. Kada se otrijezne, neki od njih možda će krenuti na »osvajanje« susjednog Preikestolena iznad golemog Lysefjorda. To je izazov za svakoga.
No, Preikestolen i Lysefjord samo su jedan segment koji Norvešku čini tako posebnom. A sve te njezine čari mogu se najbolje doživjeti na mukotrpnom putovanju automobilom dalje na sjever. Tamo prema Bergenu i Trondheimu.
U toj beskrajnoj dugoj cestovnoj avanturi na kraj svijeta, putniku svašta može pasti na pamet. Čak, recimo, i to da su naši Radimir Čačić i Ivo Sanader bili zapravo neshvaćeni graditeljski vizionari koji su Hrvatskoj nesebično podarili sve one moderne autoputove, koji su sada smanjili kilometre između naših gradova i vožnju učinili ugodnijom.
Na svoju veliku nesreću, Norveška još nije dobila takve političke veličine koje mi u Hrvatskoj ni danas ne znamo cijeniti, tako da putovanje na relaciji Stavanger – Bergen – Trondheim predstavlja veliku i neponovljivu avanturu cestama s dva, uska kolnička traka koje u Hrvatskoj već odavno nisu »in«.
Osim toga, gdjekad se pojave golemi kamioni ili neke »lude« krave, pa se prkosno ispriječe nasred ceste i ne daju ljudima proći. Takve su ceste još ispresijecali golemi fjordovi, pa se putovanje često mora nastaviti trajektom.
Međutim, ni norveški trajekti nisu savršeni i mogu doživjeti havariju. Ovom su nasred fjorda otkazali baš svi motori, osim pomoćnog bočnog, tako da su putnici bili osuđeni na višesatno plutanje u krug. Bilo je kao na ringišpilu. Neke nezamislive, čudne životne situacije koje tjeraju na bijes i očaj nisu, eto, samo hrvatska praksa; one se naprosto događaju svugdje u svijetu!
Preskupo pivo
Susret s opjevanim Bergenom brzo popravlja raspoloženje. Grad je i danas kao iz neke nordijske mitologije. To je sada norveška kulturna prijestolnica koja osvaja svojim bajkovitim uličicama, drvenim kućama i nevjerojatnom gostoljubivošću ljudi. Svatko je dobrodošao.
Subota je navečer i sunce je još uvijek visoko na nebu. Odjekuje muzika iz gradskih kafića, turisti željni provoda stižu sa svih strana, pa je u Bergenu onakva atmosfera kakva je znala biti u Opatiji prije desetak godina.
Pivo je za Hrvate, ali i većinu Europljana preskupo – pola litre točenog košta 80 kruna. A ima i skupljeg, ono je 100 kruna. Valja što prije na spavanje, jer prijeti osobni bankrot puno prije povratka u domovinu koja traži naftu i bezuspješno želi biti kao Norveška.
Osim toga, od Bergena do Trondheima duga je vožnja. Više od 12 sati, ponovo uz fjordove, slapove, rijeke, jezera i netaknute šume. Tamo, negdje daleko u prirodnoj idili posvuda su načičkane tradicijske, obiteljske kuće.
Sve su manje-više jednake, i sve imaju fasadu i krov. Tako kaže norveški zakon, a ovdje se zakona valja držati kao pijan plota. Netko se bavi kravama, drugi imaju plantaže s ukusnim malinama.
Mjesta nemaju crkvu, seosku birtiju, a ni dućana. K tome, neka su udaljena satima od prve civilizacije. Norvežani vole i cijene takvu osamu odnosno potpuni bijeg od civilizacije. Opuštaju se uz svoje slapove, na bezbrojnim rijekama ili jezerima. Peku hrenovke, za koje kažu da su kobasice, i piju pivo. Ono u dućanu stoji 20-tak kruna i može se kupiti do 18 sati. Nakon toga, alkohol se ne prodaje.
Oko jedne takve rijeke, rijeke Nidelva, izrastao je Trondheim. U dalekoj povijesti bio je norveška prijestolnica. Danas je treći grad po broju stanovnika. Tamo se najviše ponose svojim fakultetima. Svaki šesti građanin je student.
Studenti stižu odasvud: iz Italije, Španjolske, Portugala… Možda ih ima i iz Hrvatske. Trondheim se uočljivo širi. I ovdje su neke kuće iznad mora. Nekadašnja radnička i sirotinjska četvrt Bakklandet transformira se u gradsku atrakciju, s desetinama kafića, restorana i modernih višekatnica.
Tamo uglavnom poslužuju i rade imigranti. Većina od njih ne zna ni beknuti na norveškom, pa stoga nose smiješne bedževe s upozorenjem gostima: »Govorim samo engleski«. Nevjerojatno, u ovoj zemlji svatko može dobiti posao. Nije čudno da od pet milijuna stanovnika, njih čak 2.700.000 radi!
Što je tu je, jer autobus već čeka na peronu. Karta od Trondheima do Osla stoji svega 300 kruna. To je cesta od 500 kilometara. Autobusu treba osam sati, devet sati. Kroz prozor se ponovo nižu poznati prizori. Ima li tome ovdje kraja!?
Na cesti ponovo teška mehanizacija: armija radnika i građevinskih strojeva nemilice ruši sve pred sobom. Mora biti da se gradi barem stotinjak kilometara autoceste i željezničke pruge prema glavnom gradu.
Tako je bilo i u Hrvatskoj; je li Norveška ipak dobila nekog svog graditeljskog vizionara!? Središte Osla također je prošarano dizalicama i gradilištima. Dio grada je posve raskopan, kao da je završio rat.
Niču nove zgrade koje plijene svojim arhitekturom. Norvežani su zbog toga žalosni, jer se Oslo sve manje razlikuje od drugih europskih metropola.
A, ima u tome puno istine…
